31. dolaze mama i sestra, evo ti jelovnik pravac kuhinja, izgovara muž. Ali supruga sve iznenadi
Marijana briše tanjur i sluša kako Stjepan nešto mumlja iza nje. Ne okreće se. Samo gleda kroz prozor, gdje pada mrak.
Čuj, tridesetprvog dolaze mama i Lidija, ovo je meni idi u kuhinju dobacuje, ne dižući pogled s mobitela. Blizanci sada ne jedu ribu, zapamti to. I bez majoneze, mama kaže da joj je težak.
Marijana spušta tanjur. Okreće se.
Tvoj je rođendan, Stjepane.
Pa da, zato želim da bude sve kako spada.
A gdje sam ja u svemu tome?
Napokon podiže pogled.
Ti? U kuhinji, kao uvijek. Što ti nije jasno?
Šuti. Petnaest godina je Marijana svaku put šutjela kad je Đurđa dolazila sa svojim naredbama, kad bi šogorica Lidija opušteno ležala na kauču, dok je Marijana prala posuđe za vikom blizanaca. Petnaest puta bila je nevidljiva na tuđim slavljima.
Ništa, kaže tiho pa izlazi iz kuhinje.
Ujutro dvadesetdevetog Marijana zove svoju mamu.
Mama, možemo li David i ja kod vas doći?
Naravno. A Stjepan?
On ostaje. Ima goste.
Krata pauza.
Marijana
Sve je u redu, mama.
Brzo je spakirala torbu: traperice, dva džempera, dokumente. Sin izlazi iz sobe, pogleda torbu.
Idemo?
Idemo.
Kimne. S trinaest već razumije više nego otac u petnaest godina.
Stjepan dolazi natrag oko pola sedam. Odlazi u kuhinju, otvara hladnjak prazan. Pogledom traži.
Marijana!
Tišina.
Obilazi stan. Nikog nema. Na stolu je list papira.
Stjepane. Popis namirnica je u hladnjaku. David i ja smo kod mojih. Skuhaj sam. Sretan ti rođendan. Ključevi su kod gospođe Vere.
Stjepan čita tri puta. Zove bez odgovora. Piše poruku ništa. Gleda popis: piletina, krumpir, slana riba, krastavci. Shvaća da ne zna što s tim.
Tridesetog se budi u šest i pokušava nešto skuhati. Do ručka kuhinja izgleda kao da je eksplodirala: ljuske luka, masnoća, zagorena piletina. Krumpir kašast, slana riba klizi iz ruku.
Mobitel vibrira. Mama.
Stjepane, stižemo sutra u jedanaest. Je li Marijana pripremila sve?
Mama, nema Marijane.
Kako nema?
Otišla je. Kod svojih.
Tišina. Glas skače.
Kako otišla? Na tvoj rođendan? Je li ona normalna?
Mama, kuham sam.
Ti?! Stjepane, ovo je šala!
Ne znam, mama.
Dobro, doći ćemo pa ćemo vidjeti. Lidija će pomoći.
Stjepan gleda nered oko sebe. U njemu se steže neugodno, oštro.
Tridesetprvog u podne Đurđa na vratima s ogromnom torbom. Za njom Lidija i dva raščupana dječaka.
Hajde, pokaži što si pripremio, mama ulazi u kuhinju, gleda stol. To je sve?
Tri tanjura: salama, krastavci i neka smjesa.
Stjepane, je li ovo ozbiljno? Lidija se mršti. Cijelu noć smo putovali zbog ovoga?
Trudio sam se, kaže tiho.
Đurđa otvara hladnjak.
Ni mesa, ni ribe! Stjepane, zašto si nas zvao kad ne možeš biti domaćin?
Nisam vas zvao. Sama si rekla da dolazite.
Tako dakle! Teret sam ti?
Blizanci već divljaju po stanu, jedan ruši stolac, drugi prolijeva po kauču. Lidija ne reagira.
Lidija, smiri ih malo, zamoli Stjepan.
Djeca su, moraju se kretati. Što, ne možeš podnijeti djecu?
Nešto u Stjepanu puca. Prisjeća se kako je Marijana petnaest godina brisala za njima, kuhala, čistila, silila se na osmijeh. Nitko nitko! nije joj nikada ni zahvalio.
Mama, Lidija, ne mogu, sjeda na klupicu. Ne znam kuhati. Umoran sam. Naručite nešto ili idite u restoran.
Kakav restoran?! Đurđa širi ruke.
Na rođendan? Sve je zbog nje, tvoje Marijane. Ona ti je pomutila um.
Petnaest godina je radila za vas sve! glas mu pukne. Jeste li ikada pomogli? Ikad zahvalili?!
Mi smo gosti!
Niste gosti. Paraziti ste.
Đurđa problijedi. Grabi torbu.
Lidija, skupljaj klince. Idemo. Neka sjedi sa svojom dragocjenom ženom. Ne dolazim više ovdje!
Lidija baci otrovan pogled bratu.
Požalit ćeš, Stjepane.
Vrata zalupiše. Ostaje sam u kuhinji. Gleda ostatke salame i shvaća: nisu ni čestitali. Ni riječi. Došli su jesti. Kad nije bilo hrane otišli.
Navečer vozi auto izvan grada. Marijanini roditelji žive u staroj kući s verandama i nakrivljenom ogradom. Stjepan staje kod vrata, svjetla gore. Izlazi, pokuca.
Otvara Marijana. Raspuštena kosa, stari džemper, bez šminke. Zaboravio je da je takva.
Bok.
Bok.
Smijem ući?
Dugo ga gleda, pa kimne. Stjepan skida cipele, ulazi. U dnevnom David s tabletom, u kuhinji Marijanina mama reže salatu.
Dobro večer, Stjepane, ne smiješi se. Čaj želite?
Ne treba, hvala.
Marijana sjeda na prozorsku dasku, grli koljena.
Otišli su?
Otišli. Izvrištali se i otišli.
Bez čestitke?
Bez.
Pauza. Marijana gleda kroz prozor, snijeg vrti za staklom.
Marijana, oprosti.
Ne odgovara.
Nisam shvatio. Mislio sam, pa to je obitelj, tako treba biti. Ali si u pravu. Nije im trebao ja. Trebao im je tvoj stol i tvoje ruke.
Ne ruke. Moje tiho podnošenje, okreće se. Navikli su da trpim. I ti si navikao.
Glup sam.
Tek sad shvaćaš?
Sjede pored, ne dodiruje je.
Smijem ostati? Do Nove godine?
Gleda ga ispitivački.
Može. Ali sutra čistiš krumpir i pereš suđe. Sam.
Dogovoreno.
Mjesec dana kasnije Đurđa zove, kaže da joj nedostaju i želi doći za vikend. Stjepan mirno odgovara:
Mama, idemo u toplice. Ako želiš dođi, ključevi su kod susjede. Kuhaj i peri za sebe sama.
Što je sad to?!
Nova pravila, mama.
Prekida. Stjepan se osmjehne. Marijana, koja sjedi kraj njega, podigne obrvu.
Misliš da će progutati?
Ako ne, njezin problem.
Đurđa više ne zove s naredbama. Shvatila je: vremena su se promijenila. Pravila i zahtjevi mogu se nametati dok god netko šuti. Kad šutnja prestane prestaje i vlast.
Marijana nije postala junakinja. Samo je prestala podnositi. I to je bilo dovoljno da se sve promijeni.
