Seljačka…
Ana Perković odrasla je u malom selu blizu Karlovca najstarija kći u brojnog obitelji. Već od rane mladosti bila je visoka i snažna djevojka širokih ramena, brzo je narasla iznad svojih vršnjakinja. Djeca su joj povremeno davala nadimke od Gorostaske do Divkinje ili nekih drugih koji nisu bili baš laskavi. Ipak, nijedan nadimak nije se zadržao Ana je uvijek znala stati u svoju obranu.
Godine su prolazile, Ana je odrastala, a s njom i njeno društvo. S vremenom je nestalo veselja drugima zadirkivati ili vrijeđati Anu. Djevojku su cijenili jer je bila iskren prijatelj uvijek spremna pomoći. Poznata po svojoj dobroti i pravednosti, Ana je uvijek stala u obranu slabijih bilo da je u pitanju dijete ili životinja. A onome tko bi naudilo nekome, znala je itekako uzvratiti.
Kao najstarija od djece u obitelji, nije uvijek primala nježnost i toplinu od roditelja. Ana je često čuvala mlađu braću i sestre, žrtvujući svoje vrijeme za njih. Unatoč tome, bila je odlična učenica i stizala se družiti s prijateljicama. Prve tople riječi od majke čula je tek kad je napunila šesnaest. Ivančić, njen najmlađi brat, teško je obolio. Dječak je neprestano plakao i nije spavao već treću noć. No, samo se kod starije sestre smirio i zaspao čvrstim snom.
Zlato moje, kakvo blago imam u tebi, umorno je izustila majka Marija, prolazeći Ani rukom kroz svijetle kose i nježno poljubivši je u čelo.
Mama, ti se idi odmoriti, šapnula je Ana, ja ću čuvati Ivančića, ljuljati ga ako se probudi. Jadan bolestan, a i ti si već na izmaku snaga.
Kćeri, moraš ići sutra u školu, branila se majka, predstoje ti ispiti. Kakva korist, ako budeš pospana na nastavi? Daj meni dječaka, snaći ću se.
Ne, mama, odmahnula je Ana, sutra imam lagane sate, a gradivo sam već naučila. Mogu i propustiti školu ako treba. Ti se odmori, ionako ćeš cijeli dan biti s njim.
Kakva divna djevojčica si mi izrasla, a ja sam stalno bila zaokupljena kućanskim poslovima i mlađom djecom, tebe sam neprimjetno zapostavila. Kriva sam prema tebi, kćeri.
Nemoj to govoriti, mama, gorljivo je odgovorila Ana, nikada se nisam osjećala zapostavljeno. Uvijek sam znala koliko nas voliš, i da se trudiš za sve nas. Jest, na meni je bilo najviše obveza, ali i najviše slobode.
Slobode? Kakve slobode?
Pa rekli ste mi ti i tata uvijek da, kad sve obavim u kući, mogu slobodno van s društvom, samo da povedem Jasnu i Sebastijana. Zato sam se trudila sve što brže obaviti da odem s njima van.
Zar te nisu zamarali Jasna i Sebastijan?
Nikada, mamice. Cure su se natjecale koja će gurati kolica. A Ivan Horvat, znaš onaj iz imućnije obitelji, donosio je svoje igračke da nam uljepša igru. Uvijek su mi prijatelji pomagali tako dobre prijatelje imam.
Ti si dobra! No, dosta smo pričale, kćeri. Evo, već i ne mogu spavati. Hajde da probamo prenijeti Ivančića u krevetić. Ako se i probudi, ja ću ga umiriti.
Čim je Ana prebacila malenog u krevetić, on se probudio i zaplakao. Ana je samo odmahnula glavom i pristala ga i dalje držati.
Neću ni ja spavati, rekla je mama, kad je tako, pričaj mi nešto o školi. Nikad se nisam previše petljala u tvoje ocjene, kod tebe se sve podrazumijevalo. Naime, neki dan sam susrela tvoju razrednicu. Iznenadila me kaže da si odlična učenica.
Odlična, nasmiješila se Ana. Uvijek mi je išlo lako, ali teta Katica mi je rekla da sam to u selu. U gradu je sasvim druga priča.
Što tebi znači što je u gradu? čudila se mama.
Puno! Ne želim ostati cijeli život na selu, odgovorila je strastveno Ana. Namjeravam studirati u Zagrebu, među gradskim klincima.
Studij, selektiranje slegnula je ramenima Marija. Ona sama cijeli je život živjela na selu, udala se mlada. Poslije škole završila za kuharicu i radila u školskoj kuhinji. Nikada nije ni pomišljala da će joj najstarija kći poželjeti život u gradu.
Tako su Ana i mama provele noć, brinući o bratu i u isto vrijeme pričajući o budućnosti. Pokazalo se da teta Katica, maminina sestra, želi primiti nećakinju kod sebe u Zagrebu za vrijeme studija.
Sudbina dviju sestara bila je potpuno drukčija. Marija se s osamnaest udala, posvetila obitelji i djeci. Katica je otišla iz sela dok je bila mlada, završila ekonomiju i radila na odgovornoj funkciji, a obitelj nije imala.
Ana je uvijek bila miljenica tete Katice, koja ju je često zvala u goste u grad vodila ju u parkove i slastičarne, pokazivala zanimljivosti Zagreba. Sada je obećala da će joj biti dom dok studira.
Kćeri, uzdahnula je Marija, neću te zadržavati. Od tvojih malih nogu bila si mi najveća pomoć, vrijeme je da misliš i na sebe. Pametnoj si glavi, položi ispite i uči dalje.
Ana se nasmiješila majci i kimnula. Bilo joj je laknulo jer se bojala da je roditelji možda neće pustiti u grad. Znalaje da bez nje svima u obitelji neće biti lako, ali i da je red da slijedi vlastiti put.
Vrijeme je proletjelo. Ana je uspješno položila državnu maturu i upisala ekonomski fakultet u Zagrebu. Brzo je stekla prijateljice, družila se i s dečkima bilo je tu i gradskih i seoskih studenata. Ana je bila omiljena među svima.
Iz roditeljskog doma stizale su joj pune torbe domaćih proizvoda: suhomesnato, sir, jaja, domaće povrće. Teta Katica je uvijek s nevjericom vrtjela glavom nije razumjela toliku količinu hrane! Ali Ana je bila rado viđena gošća kod kolega u studentskom domu. Dolazila bi s torbama punim delicija, pa bi s prijateljima spremala prave male gozbe.
S vremenom su gotovo sve Anine prijateljice našle dečke, a ona je ostala jedina bez mladića. Nije ju to previše brinulo, ipak je primjećivala simpatije. Bila je na kraju četvrte godine kada se pojavio Domagoj.
S Domagojem se upoznala na tulumu kod kolege. Po običaju, donijela je dvije pune torbe hrane. Prijatelj Borna pomogao joj ih dotegliti tramvajem do stana.
Hoćeš li moći sama sve to nositi? nasmijao se Borna, gledajući njezinu građu. Ja sam baš kilav naspram tebe.
Borna je bio sitan momak, uvijek tema šale među društvom. Ana je bila krupna djevojka visoka, snažna, iako ni gram viška nije imala.
Neću ja sama, namignuo je Borna, imam prijatelja koji pomaže.
Te večeri ih je Borna upoznao. Domagoj je bio zgodan, šarmantan, pričljiv odmah se dopao Ani. Bio je visok, zgodan i osobit odijevao se moderno, volio odskakati. Ana je voljela klasiku, kvalitetnu odjeću, ali ništa previše upadljivo.
Domagoj je brzo postao dio društva. Isprva nije otvoreno pokazivao naklonost Ani, ali ona je osjećala da mu se sviđa. Nije bila jedina koja je to primijetila.
Gledaš ti nju, Anu, zadirkivao je Borna Domagoja, dobra je cura, slobodna.
Je, super je, potvrdio je Domagoj, ali više nije nastavljao razgovor.
Pa što čekaš? podbadao ga je Borna. I ti si solo. Priđi joj, znaš ti već kako.
Ma, Ana se tebi baš sviđa, priznaj!
Sviđa, priznao je Borna, ali ja sam joj samo frend. A ona je dva koplja veća od mene, i šira dvaput.
Borna je zaista volio Anu, ali oboje su izgledali vrlo neparno. I sami su se znali našaliti na svoj račun. Jednom je Borna pokušao skočiti da dosegne Anu za poljubac, a ona ga je u šali podigla na ruke. Svi su pukli od smijeha!
Znam da ti se sviđa, rekao je Borna Domagoju. Htio ih je spojiti jer su oboje osjećali privlačnost.
Domagoj je ipak dugo oklijevao. Prebacivao je temu, izmišljao razloge, sve dok nije priznao:
Znaš, iz sela je ona…
Pa što s tim? Koga briga? Nitko ti ne govori da je odmah ženiš ili ideš s njom u ono tvoje selo. A možda i ona ostane u Zagrebu.
Nije to! Ana je super, lijepa, ali njena ljepota je nekako seljačka, ne stylish, kužiš?
Ne kužim.
Borna se zamislio. I on je bio daleko od nekog frajera iz reklame, ali je znao pridobiti simpatije cura. A Ana? Prekrasna, visoka, noge duge, poprsje, lice mirno i blago, kao iz starih filmova.
Domagoj je ipak priznavao sebi privučena ga je. Družio se s Anom, davao joj komplimente, a iz njezinih očiju je čitao duboku naklonost. Ana je njemu bila više od prijateljice.
Rado bih bio s njom, ali ne bih je povrijedio. Ne uklapa se u moj krug, uvijek mi djeluje kao da je seljanka, iako je već godinama u Zagrebu. A i velika je, što će mi reći ekipa…
Ali kad nosiš njene sendviče iz sela, onda ti ne smeta što je seljanka, nasmijao se Borna i prekinuo razgovor koji mu je postajao neugodan.
Dani su prolazili. Domagoj nije davao Ani lažne nade osim kad ipak nije mogao odoljeti njenom šarmu. Nekoliko puta ju je pratio kući ili joj priskočio pomoći. Kod jednog od tih susreta, došlo je do poljupca.
Ana i Domagoj nisu govorili prijateljima o vezi. Ani je bilo čudno što je Domagoj skriva, htjela ga je upoznati s tetom, kasnije i roditeljima, bar pred društvom nastupiti kao par. Ali nije ga pritiskala. Vidjela je koliko joj je privržen, a i ona je bila zaljubljena do ušiju. No odlučila je ne srljati u intimnost sve dok ne budu stvarno par.
Njemu je njezina suzdržanost bila nova i uzbudljiva. Njena jednostavnost, iskrenost i vedrina privlačili su ga više od svih urbane djevojaka koje su bile samo pozadina na partyjima. Ana nije znala razlikovati skupi auto od jeftinijeg, ali je znala koja riba je dobra za fiš-paprikaš.
Jednom su šetali Maksimirom, kad je Domagoj dobio poziv mlađi brat napravio je nered doma. Roditelji su bili na putu, a Domagoj je svojim okom zamislio užas kod kuće. Ana je rekla:
Idem s tobom, možda ti baš treba pomoć.
Nije mogla gledati kako ga muči briga. Na kraju, bila je to najbolja odluka. Ana je pokazala vještinu rješavanja svakodnevnih problema. Oštrim glasom je rastjerala ekipu s tuluma, a susjedu čiju su mu auto zalili nekom tekućinom znala je umiriti, uvjeriti i ponuditi pomoć.
Domagoj je bio oduševljen s jednostavnošću kojom se nosila sa svakodnevnim životom. Pitala ga je čime može pomoći oko roditelja, oko brata, uvijek nalazila kompromis, izgladila svađu, znala sve oko kuće. Roditelji Domagoja su je zavoljeli, a njegove simpatije prema Ani sve su više rasle.
Ipak, svaki put kad bi šetali gradom, Domagoj bi se bojao da će ih netko iz njegovog društva vidjeti. Ana je bila sve ono što nije zamišljao u svojoj budućoj curi jednostavna, snažna, iskrena, nije se dala uvući u “urbani” stil, a opet, osjećao je da je s njom već kao da ima pravu malu obitelj.
S vremenom, Ana se približavala kraju studija. Nitko iz tetičine kuće nije je tjerao nazad u selo, štoviše, teta Katica ju je željela zadržati zauvijek. Teta je čak rekla da će joj ostaviti stan u nasljedstvo, jer njezine djece nema.
Ana je bila dirnuta, ali je još razmišljala. I dalje je čekala na neku sigurnost znala je da puno u njenoj budućnosti ovisi o Domagoju.
Konačno, jedne večeri u kafiću, Domagoj joj je rekao:
Ne želim da ideš iz Zagreba, Ana. Tvoje mjesto je tu uz mene.
Ostala bih gledala ga je ozbiljno, ali moram misliti na život. Gdje ću živjeti, što s poslom?
Imaš mene reče on nesigurno, ja ću ti biti podrška, možemo zajedno graditi sve.
Te večeri, nakon što je prvi put otvoreno pokazao osjećaje, Ana je popustila. Konačno su proveli noć zajedno.
Sljedeće jutro, nazvali su je iz bolnice. Teta Katica je preminula od iznenadnog ugrušaka. Sve je prošlo u magli pripreme za pogreb, suze i jecaji, ali jedno je znala Domagoj je bio ovog puta uz nju bez prestanka.
Od sada, Ana je imala stan u Zagrebu. Bilo je logično da tamo nastavi život. Domagoj se uselio k njoj. Ona je vrlo brzo pronašla dobar posao u firmi, ubrzo je primala odličnu plaću. Živjeli su kao prava obitelj.
Na početku je Domagoj bio sretan. Ana je kuhala domaće, s puno srca: sarmu, faširane šnicle, bogat gulaš. Vitrinu su krasile tegle s krastavcima iz bakinog vrta, a ne moderne hrane. Ana je u restoranu naručivala grah umjesto rolada od tune.
Jedne večeri na večeri u fensi restoranu, Domagoj je osjetio neugodan nemir. Pozvao je konobara, naručio vino i predložio nešto egzotično.
Ti naruči što hoćeš, odbrusila je Ana, ja ću grah i paštetu, dosta mi je fine hrane.
Domagoj je ostao bez riječi i apetita. Shvatio je da mu je svakodnevica postala dosadna, da mu fali gradski ritam i stare kave s društvom.
Ana je primijetila njegovu promjenu, pokušavala ga potaknuti na razgovor, ali on nije znao odgovoriti ni sam sebi. U jednom trenutku pomislila je da Domagoj ima drugu, ali nije ga vidjela da odlazi, nije ga zanimala nijedna drugo.
Jednog dana, vratila se ranije s posla. Čula je glasove iz kuhinje. Prepoznala je Borna. Upravo su pričali o njoj.
Čovječe, ne kužim te, govorio je Borna, imaš super ženu. Prava, domaća kraljica, što bi svi danas dali za takvu curu.
Svjestan sam svega, i volim je. Ali nešto mi fali, draži mi je izlazak s mršavom curom uz cedevitu i kavu negoli boršč svaki dan.
Ne razumiješ kako ti je dobro.
Znam, ali nismo isti ljudi. Sramim je se pred ekipom. Ona nosi torbe, kuha na veliko, oblači se obično. Nikad neće biti vitka urbana cura.
Ako ti smeta, otiđi! Nemoj je zavlačiti.
Domagoj je šutio. Ana se povukla u sobu i spakirala mu stvari. Na kraju je pokazala na vrata, mirno, ali odlučno.
Bilo joj je teško, plakala je cijelu noć. Ali nakon nekog vremena, prebrodila je tugu. Renovirala je stan, puno radila i uskoro otišla na odmor u rodno selo.
Po povratku ju je dočekao Domagoj s ružama, ali nije više osjećala ništa. Nedugo zatim, u njezin je život stigao Marko jednostavan, pouzdan muškarac kojeg je zavoljela i s kojim je stvorila obitelj. Domagoj se još godinama pokušavao vratiti. Shvatio je prekasno koliko je izgubio.
Ana je naučila najvažniju životnu lekciju: Ne procjenjuj sebe niti druge po staklenim mjerilima tuđih očekivanja. Pravu vrijednost čovjeka vidiš tek kada imaš hrabrosti biti svoj sa svime što jesi, donosiš mir i radost sebi i onima koji te istinski vole.
