Dnevnik, 31. prosinca
Ovaj dan mislim da ću ga dugo pamtiti. Prvi put u svojoj vlastitoj novoj zagrebačkoj garsonijeri pripremam doček Nove godine, sve mora biti savršeno. I naravno, kad želiš savršenstvo, sudbina ti odmah pošalje izazov.
Bila sam u kuhinji, baš sam slagala zadnje ukrase na stol, kad sam čula ključ u bravi. Bio je tek pet sati, do dolaska gostiju preostao je još cijeli sat, a Vanja je rekao da će mamu zvati tek oko osam. Umjesto njegovog glasa s vrata, čujem energično prebacivanje vreća i prepoznatljivo uzdahivanje njegove mame gospodina Radmila Vukelić u cijelom svom sjaju.
Ajme, sine, kaj sam mogla kod tete Mire ostati? Samo kuka o tlaku i reumama! Došla sam ovdje, konačno malo slavlja s jedinim djetetom!
Vanja je stajao zbunjen, odmjeravajući nju i vreće. Mama, dogovorili smo se, Nova godina kod tete Mire, ti si rekla da ti tamo bolje…
Ma kakvo bolje, odavno ti je ona dosadna! prekinula ga je i već je zavirivala u bor, kroz hodnik ulazila u dnevni, pa natrag. Već prigovara: Božićni ukrasi plavi? Joj, to u nas doma nije dobra boja… Treba crveno za sreću i pun novčanik, tako su mene učili!
Samo sam prešutno uzdahnula. Nije prošla ni minuta, već pronalazi sljedeći razlog za nemir: A servete papirnate? Sramota! Imam ja doma lanene, ako treba, brzo ću ih donijeti!
Nećete nigdje! konačno sam smogla snage da glasno kažem. Za sat vremena kreće slavlje, nije više vrijeme za šoping.
Ma kakvo društvo, Nova godina je obiteljski praznik koristi trenutak Radmila dok Vanja pokušava djelovati smireno. Ja ću drage volje svima javiti da odgođuju sve poseže za mobitelom koji izgleda kao iz stoljeća prošlog, ali Vanja se brže snašao i uzme joj iz ruke.
Napetost u meni samo raste. S kuhinje odjekuje zgražanje: A ovo francuska”? Ajme, Anđelija, kak’ ste povrće rezali! Mrkva se reže u štapiće, ne kockice! I majoneza… kupovna! Koliko sam ti puta pokazala domaću…
Brojim u sebi do deset, pokušavam ostati smirena. Ovo je trebao biti naš prvi pravi zajednički doček: sve sam sjajno isplanirala, hrana, estetika, a sad Pa nema šanse da sve stane u frižider! Radmila već vadi štrukle, sarmu po starinski i još pet kutija hrane.
Odjednom zvoni vrata, gosti su stigli ranije (naravno), Karlo i Mirna, naši najbolji prijatelji. Vanja objašnjava situaciju s tamnom tugom u glasu: Moja mama došla, nije joj išla do Mire. I, naravno, sad je obiteljski doček.
Mirna me diskretno pita da li bi bile bolje da oni odu, ali ne dam ovaj put ću zgrabiti kormilo.
Radmila iz kuhinje viče da hladetina nije dovoljno začinjena, treba još soli! Skočim, već mi para izlazi na uši.
Radmila, hvala na pomoći, ali danas smo se stvarno potrudili i sve isplanirali, ovo je NAŠA Nova godina izgovorim dovoljno čvrstim glasom da svi zašute.
Znači, tjeraš svekrvu na Badnjak! dramatično šmrca, skuplja vreće hrane, glumi uvredu.
Svi su, osim Vanje, pomalo zbunjeni, pa predlažem taksi. Mirna i Karlo ponude vrhunsku taktiku: Nema potrebe za taxijem, mi ćemo vas odvesti doma, sve će biti ok!
Radmila, naravno, pristaje, ne progovara ni riječ dok ne stignu pred ulaz. Pita još hoće li ipak promijeniti odluku, ali Vanja je čvrst: Sretno, mama, sutra ćemo doći.
Vratila sam se u stan slomljena: Jesam li ja sad najgora osoba? Izbacila sam svekrvu na Staru godinu
Nisi, tješi me Vanja, ona ponekad doista ne zna gdje su granice.
Ali onda zvone vrata: Mirna i Karlo na pragu, ozarena i pokajnička lica.
Imamo problem, kreće Mirna. Nismo odvezli mamu do Mire. Otišla je na Glavni kolodvor, molim te!
Užas! Brzo skupljam stvari, odlazimo Vanja i ja u potragu. Na kolodvoru, između zadnjih putnika i prodavačica mandarina, nalazimo je u čekaonici, sama s termosicom.
Što ste došli? pita pogledavajući kroz prozor, šmrca, Obitelj me izbacila, tko će mene sad…
Teško je razgovarati s osobom koja istovremeno moli za pažnju i optužuje te da nemaš srca. Ali ovaj put neću popustiti: Idemo doma, Nova godina s nama, svi zajedno.
A gosti?
Snaći će se, svi će stisnuti, srce je veće nego stol pokušavam vratiti humor.
Na kraju pristaje, dalje sve krene kako treba: u stanu natrpani gosti, smijeh, vino, karaokama se smijemo kad shvatimo da Radmila zna sve Jelene Rozge napamet. Otvorila je srca, pa i ja svoje sad je stvarno moja mama, ne samo svekrva.
Polako, sve postaje lakše. Radmila i ja sad u kuhinji završavamo zajedno, njezina podrška je iskrena, više ne naređuje nego pita za savjet. Cijeli stan zrači toplinom i ne zato što je radijator previše pojačan.
Pred ponoć svi zajedno podižemo čaše, pod bor stavljamo čašu za Djeda Mraza (izvrstan hrvatski običaj!), a svi, pa i ja, zaželjeli smo isto da smo zdravi i zajedno, svaki Božić i svaku Novu.
Radmila mi daje poklon: staru, ručno vezen stolnjak, prabakin rad (“na tome su sve žene u rodu začele svoje prvo dijete”, prošapće toliko glasno da se zacrvenim pred svima). Vanji daje djedov sat, ponos obitelji. Smijemo se, grlimo.
I dok ispred eksplodiraju petarde, u meni više nema gorčine stvarno sam sretna. I dok svi pjevaju Prijatelji stari gdje ste, gledam Vanju i mamu, znam: savršenstvo nije u savršenoj francuskoj ili ukrasima, nego baš u ovako pomalo kaotičnoj, pravoj obitelji.
Kad je svanulo, svi smo već sjedili uz čaj, a vrata zvone. Na pragu nimalo ljuta teta Mira, uplakana od sreće, s tacom kolača. Mislila da ste me zaboravili! Idem i ja k vama Nova godina je za okupljanje!, viče.
Tada sam stvarno shvatila da su najbolja slavlja ona koja se dogode spontano, kad otpustiš, kad prestaneš brojati porcije i dopuštaš srcu da vodi. Hrvatski dom, puna kuća, smijeh, uzdasi, nervoza i zagrljaji. I stolnjak na kojem su svi snovi začeti iznova.
Da… Ovo je bio najbolji doček Nove godine.
