Nagnuo se prema staroj šarplaninki. Pogledala ga je onim svojim tužnim, umornim očima kroz maglu sna i okrenula se prema suprotnoj strani neba. Ona više nije znala što znači nadati se. O ljudima je znala sve što jednom pas treba znati, i još malo više.
Na ulici ih je maštovito prozvao netko pseća družina. No čovjek koji je živio u stambenoj zgradi na Trnju uvijek bi odmahnuvši rukom rekao: Nisu to ni banda ni čopor. To vam je pet pasa koji skupa pokušavaju preživjeti.
Među njima je glavna bila stara šarplaninka nekada očito obiteljski pas, sada sjenka navika. Najvjerojatnije su je bivši vlasnici zaboravili kad su se vratili iz vikendice na Kvarneru; nitko se nije osvrtao. Ona je držala ostale na okupu, štitila ih, vodila ih snoliko prema kantama i skloništima noći, nije dopuštala da se raspadnu kao svi stari snovi.
On im je svakog dana donosio nešto hrane. Ujutro kad krene prema poslu u Importanne, navečer dok se vraća kući, umoran i sve manje siguran je li budan ili sanja. I svaki put, čim bi se pojavio iza ugla, pet repova bi mahovito zasjeparilo zrak, neki u kolut, neki povučeno, ali svi od ushita kao da su vjetrenjače na vjetru s Velebita. Koliko je radosti bilo u tim snolikim očima, srce bi mu zastalo i krenulo nazad. Sklakali su oko njega, stavljali mokre nosove i snene šape u njegove ruke, lizali prste što mirišu na burek. U tim pogledima bilo je svega zahvalnosti, vjere, one sanjarske nade za koju čovjek misli da je izumrla.
Na što se može nadati pas ostavljen zaboravljen na rubu grada? Pa ipak, oni su se nadali. Vjerovali. Voljeli. Zato im je on uvijek dolazio s vrećicom punom nečega. Oni su čekali. I uvijek dočekali, kao što jesen dođe granama.
Ali toga jutra, četvero njih je prišlo njegovim nogama. CVilili su, kriomice gledali prema kraju Martićeve. Odmah je znao nevolja.
Duboko je uzdahnuo, izvukao iz džepa stari mobitel i rekao šefu da će kasniti.
Na krajnjoj točki duge, umorne ulice, pod grmljem, u predgrađu Zagreba, ležala je šarplaninka. Udario ju je auto. Ovdje krivina a vozači rijetko koče između snova i stvarnosti. Ovaj put sudbina je bila prebrza.
Četiri psića su bolno zavijala, gledajući ga ravno u oči, tražeći odgovor. On je u ovom svijetu bio jedini kojem su vjerovali.
Nagnuo se opet nad staru šarplaninku. Suze su joj kapale niz brkove i san. Pogledala ga je beznadno i odmaknula njušku, kao da je ljudska ruka već jednom sve iznevjerila. Ali brinula se samo za jedno: što će biti s četiri njezina mala sanjara?
Pa dobro… Boli li? prošaptao je čovjek i u rukama mu mobitel ponovno proklizio.
Snašao se i uzeo slobodan dan, doteglio stari Renault, pažljivo položio veliku njušku šarplaninke na stražnje sjedalo. Četvero njezinih pajdaša poskakivalo je oko njega, kao da lijepe noge i zahvalu i tugu.
U veterinarskoj ambulanti u Dubravi, doktor je pogledao životinju i odmahnuvši rukom, polako rekao:
Najbolje bi bilo uspavati je. Previše prijeloma. Slaba je šansa za život, a liječenje skupo Trebat će par tisuća eura.
Ali šansa postoji? prekinuo ga čovjek, kao da već zna što sneba traži.
Šansa, ima je uvijek. Ali patit će. Pitanje je ima li smisla.
Ima. Meni ima. I njoj ima. Još ima njezinih četvero vani na cesti. Kako bih im onda gledao u oči?
Doktor ga je pogledao ravno, kao iz virenja nekog sna, kimnuo glavom:
Onda krećemo.
Tjedan dana kasnije, čovjek je preuzeo šarplaninku iz ambulante. Cijelo to vrijeme četvero pasa nije se odmaklo od njegova ulaza. Njihovo veselje, dok su je dočekali, bilo je toliko glasno da se činilo kako grad diše u snu od olakšanja. Čak je i stara šarplaninka pokušala poljubiti svoje male prijatelje, prvi put podignute njuške.
Unio ju je u stan, a onda došao ostatku družine i održao cijelo sanjarsko predavanje. O tome kako je dom odgovornost, kako sada zaboravljaju na ulice i kišu, i kako više ništa nije isto kad postoji krov iznad glave.
Psi su sjedili, gledali ga kao djeca profesora u prvom razredu. Odjednom je sklopio oči, nasmiješio se naglas:
Pa dobro, što čekate? Ulazite.
I širom otvorio dvorišna vrata, ona teška drvena, kao da su za bajku.
Šarplaninka se oporavljala čudesno brzo, sanovito. Stalno je htjela ustati, trčkarati za ostalima u vrtu, a on je iz snova opominjao kako mora mirovati. Kad su joj kosti srastale i mogla ponosno ustati, stavio je oko njezinog vrata poseban ogrlicu pozlaćenu, s malim zvončićem što je zveckao s proljećem.
Sada na posao odlazi još ranije. Šeće dugom, praznom ulicom, vodi na povodcima pet pasa: četiri mala, luckasta s repovima uvijenima kao kifle iz pekare na Zrinjevcu i jednu veliku šarplaninku u zlatnoj ogrlici sa zvončićem.
I samo kad ih gledate, jasno je da napokon imaju dom. A ona ima ogrlicu. I ide, s uzdignutom glavom, kao kraljica snova.
Nećete vi to razumjeti, jer niste nikada nosili takvu ogrlicu sa zvončićem. Ali svaka hrvatska njuška zna: tako ide ona koju svi poštuju.
I tako oni idu čovjek što nije prošao pored, i pet pasa što nisu zaboravili nadati se i voljeti, makar su jednom bili izdani od ljudi.
Idu, i raduju se. Čemu, ne znam. Možda jedni drugima. Možda novom suncu iznad Trešnjevke. Možda zato što još postoji ljubav, makar u snu.
A kad im pogledaš u oči, i iz te dubine sna shvatiš: dok takve oči postoje, ništa nije zauvijek izgubljeno.
