Je li to tvoja sestra na slici? Ne, to je žena. Ma nema šanse! To je žena mog nećaka.
Gorane Perić, došla vam je neka žena i ne mogu je više zadržavati, kaže da je osobno i hitno, provirila je u ured Goranova asistentica Marija.
Tko, što, zašto? nasmijao se Goran dok je na trenutak skrenuo pogled s papira, pa odmah nastavio dalje.
Da barem znam zašto. Uporno tvrdi da je osobno i nužno!
Neka uđe, kad je već tako važno! Goran Perić oduvijek je bio čovjek dobra srca, nikad ravnodušan na tuđu nevolju. Zbog toga su ljudi često dolazili tražiti pomoć. Marija ga je koliko je mogla štitila od previše posjetitelja. Sama bi riješila problem ako može, a katkad bi objasnila da nisu došli na pravu adresu. Jedino je ona znala koliko Goran teško vodi svoj posao sve je započeo od nule i njih dvoje su rame uz rame gradili firmu, katkad su doslovno spavali u uredu. Marija bi uhvatila koju slobodnu sekundu da ode kući, skuha nešto i donese šefu pravi domaći ručak. On je to cijenio. Sada je više nije mogao zamisliti kao “samo” asistenticu, postala mu je nezamjenjiva desna ruka. Uvijek bi strepio što će kad se Marija uda ili ode na porodiljni što će bez nje? Nije htio uvoditi druge u svoje poslovne tajne jer su se čim je njegov posao krenuo uzdizati ukazali brojni konkurenti. Tako to uvijek biva ideje svima na oku, ali samo rijetki pokušaju. Zato je Goran najvažnije čuvao za sebe i Mariju.
Marija je uvela posjetiteljicu i tiho zatvorila vrata. Goran je podigao pogled i zaprepašteno prepoznao ženu u crnini.
Jadranka Radović? Kako to da ste vi ovdje?
Goran je izišao iza stola, ponudio ženi da sjedne za stol za sastanke, a sjeo nasuprot.
Nema više moje Ružice, rekla je tiho i spustila pogled.
Goran je opustio kravatu i obrisao čelo. U par sekundi mu je pred očima preletio cijeli život.
Ružica mu je bila prva ljubav. Upoznali su se već na prvoj godini faksa i odmah primijetio visoku, plavokosu djevojku. I ona je njega primjećivala, a kad je pala na jednom ispitu, ponudio joj je pomoć. Tako su započeli provoditi vrijeme zajedno i Ružica je uvijek govorila kako bi svi studenti sve ispite položili da je Goran profesor. Bila je odlična dok joj je on pomagao.
Brzo su se povezali i izvan predavanja. Do kraja faksa svi su bili sigurni da će uskoro biti svadba. Goranovi roditelji su štedjeli za vjenčanje otac uzimao dodatne poslove, mama šivala. Ružičina majka otvoreno je govorila kako jedva čeka unuke. No Ružica i Goran o svadbi još nisu ni razgovarali Goran je sanjao vlastiti posao, nešto što će biti korisno ljudima i donijeti dobru zaradu. Ipak, pred kraj faksa ozbiljno je planirao zaprositi Ružicu. Dugo je smišljao, i kad se napokon odvažio, došao je do nje s buketom. Dugo nije otvarala vrata, naposlijetku jest. Prije nego je i kročio u stan, iz spavaće sobe izišao je polugol mladić. Ružica je počela mucati:
Htjela sam ti reći Ovo je Mate, moj kolega iz razreda, vjenčat ćemo se, uvijek sam ga voljela
Goran je bacio buket na komodu i izjurio niz stepenice, preskačući po nekoliko. Bilo mu je teško, osjećao se prevareno, ali nije dopuštao sebi da potone. Isklesao je odluku da uspije u životu. Zaposlio se za početak i promislio poslovnu strategiju. Nakon nekoliko mjeseci sreo je Ružičinu majku. Ispričala mu je da je Ružica u braku s Matom, nosi dijete, ali da joj je žao zbog kćerine sudbine: Mate je bio poznat zlostavljač, a Ružica ga je voljela odmalena. Kad je upoznala Gorana, majka je bila presretna, ali Ružica nije više slušala ničiji savjet. Sve je to Goran samo prešutno saslušao, uputio par dobrih želja. I evo je, Jadranka Radović pred njime, uplakana, skrhana.
Što se dogodilo? upitao je, ni sam ne prepoznajući svoj glas.
Tukao ju je, ispričala je žena kroz suze. Ali, trpjela je, nije me slušala. Koliko sam puta molila da se vrati kući, nije htjela ni čuti. Srce mi je znalo, ali ništa nisam mogla promijeniti. Jednom sam pozvala policiju, odveli su ga, ona otišla po njega i izjavila da nema prigovora, da je sama pala. Meni je rekla: “Mama, ako još jednom to napraviš, ne poznaješ me više.” Prestrašila sam se da ću je izgubiti, nisam rijetko viđala ni nju ni unuku. Sada, nikada više neću je vidjeti
Treba vam pomoć oko pogreba? progutao je knedlu Goran.
Ne treba, već je prošlo četrdeset dana. On je sada u zatvoru, ali svejedno, Ružica se ne vraća
Jadranka je opet zaplakala, Goran joj natočio vode.
Popijte malo, hoćete li da Marija donese nešto za smirenje?
Odbila je glavom.
Došla sam ti se ispovjediti. Odavno je to trebalo, ali Ružica mi nije dala, pa nisam mogla protiv njezine želje. Ružica je rodila tvoje dijete. Zato je i patila. On je tog dana doznao za to Svašta cvrkuće ta njihova trač-baba, znaš o kojoj pričam.
Znao je naravno Ankica, Ružičina prijateljica iz djetinjstva. No sada je pokušavao pojmiti rečenicu: “Tvoje je dijete rodila”. Nije mogao vjerovati. Ima dijete, a ne zna?
Pa, nastavila je Jadranka tražeći riječi, Ružica je jednom priznala Ankici sve, nakon što su popile koju čašu vina. Priznala je da Mate zapravo nije otac njene kćeri, nego ti. Zato je i trpjela. Voljela ga je, osjećala je krivnju.
I naravno, Ankica je prenijela sve Matu, koji je Ružicu napao ovaj put kobno.
Goran nije mogao vjerovati. Kako je Ružica, tako inteligentna, mogla toliko patiti? Kako nije mislila na dijete?
A otkud vi znate da sam ja otac? uspio je upitati.
Sama mi je rekla. Ali me molila da nikad tebi ništa ne spominjem. “Našla sam sreću s Matom, voljela sam ga oduvijek” Zato je požurila s njime u krevet i rekli su mu da je dijete njegovo. Plakala sam kad mi je priznala, ali šutjela sam. Sad mi je žao ni tebi nisam rekla. A da si tada znao, možda bi je spasio, možda bi preuzeo djevojčicu Nisam znala što je ispravno.
Goran je zamolio Mariju da donese čaj i kekse te se s Jadrankom preselio u kutak za opuštanje. Kad su ostali sami, tiho je upitao:
Koliko djevojčica ima godina?
Skoro deset. Zove se Ivona. Jako je na Ružicu, ali oči ima tvoje. Mateu nikad nije bila bitna, ni ona ni žena. Bio je stalno po kafićima, Ružica trpjela. Preklinjala sam je da ide psihologu, ništa nije pomoglo. Ivona je živjela kod mene većinom, išla u glazbenu, piše pjesme, vesela je Ali nakon smrti majke potpuno je potonula. Ne mogu joj pomoći, nedostaje joj majka.
Ne mogu još vjerovati izustio je Goran. Mogu li najprije napraviti test očinstva? Razumijete da moram biti siguran. Ako je Ivona moja kći, uz mene je njezin život zauvijek siguran.
Naravno, Gorane. Sve bi isto napravila da sam na tvom mjestu.
Dogovorili su kad će dovesti Ivonu na testiranje i Jadranka je napisala svoj broj. Dok je polako izlazila, zastala je pred fotografijom Goranove supruge.
Je li to tvoja sestra na slici? Nisam znala da ti je Lucija sestra Ružica nikad nije spominjala, mislim da se nisu posebno družile.
Ne, to je moja žena, rekao je zbunjeno Goran.
Ma, nije moguće! To ti je Lucija, žena moga nećaka Zlatka. Skupa su osam godina.
Goran je uzeo fotografiju i dao je Jadranki.
Pogledajte bolje, možda ste pogriješili.
Ma kakvi, vidiš ispod prozora onu ljubičicu? To je kod moje sestre u dvorištu. I Lucija je, žena Zlatka.
Goran je gledao fotografiju, ništa mu nije bilo jasno. Tjeskobnu tišinu prekinula je Jadranka.
Ja sam im čak bila na svadbi… Sad Zlatko ni ne hoda, a Lucija ga nije ostavila.
Ozbiljno?
Da, pristala je biti s njim i kad je nakon nesreće ostao u kolicima, drugi bi pobjegli. No sad je mala mirovina, a lijekovi skupi. Lucija je našla posao kod jedne bogate obitelji, brat joj pomogao. Sada rijetko dolazi kući, ali redovito pomaže novcem, sinu je kupila računalo, mobitel
Znači, ima i sina?
Da, Vjeko, ima sedam godina.
Toliko vijesti u jednom danu Mogu vas zamoliti nešto? Goran je pogledao Jadranku.
Naravno.
Molim vas da zasad o svemu Luciji šutite. Moram prvo sve sam razjasniti.
Naravno. Mada, sigurna sam da je to ona.
Kad je Jadranka otišla, Goran je pozvao Mariju.
Marija, naruči nešto za pojesti, bocu konjaka i zatvori kasnije sve, ne želim nikoga vidjeti.
Marija je iznenađeno pogledala Gorana. Nikad ga nije vidjela da pije, pogotovo sada kad su važni pregovori. No šutjela je. Ubrzo je u ured dovukla kolica s naručenim stvarima i ostavila Gorana u mislima.
Kasno navečer, kad je Marija završila sve poslove za njega, provjerila ga je. Goran je sjedio poguren, boca prazna, hrana netaknuta.
Gorane, jeste li dobro? pitala je tiho.
Ne treba, sve je u redu. Ovo je moj dom, ovdje ću prespavati.
Marija je iz ormara izvadila jastuk na napuhavanje, deku i pobrinula se da je ima vode za ujutro.
Sutradan je Marija došla ranije na posao s lijekovima iz ljekarne. Goran je stajao kraj prozora. Bio je blijed, pogleda izgubljena.
Kako ste? pitala je.
Glava mi puca Kako sam samo upao u ovo
Marija je natočila šumeću tabletu, pružila mu čašu i sredila ured.
Marija, sve sam zakasnio. Dokumenti nisu spremni
Sve sam ja sredila, smireno će ona.
Marija, ne znam kako bih bez tebe. Ne mogu opisati koliko sam zahvalan sudbini što si uz mene.
Osmijehnula se tužno, a kad je htjela odići, uhvatio ju je za ruku.
Ostanite još malo
Sve ćete riješiti kao i uvijek, vjerujem u vas, pustila mu je ruku.
Goran je razmišljao o njoj zna je bolje nego ženu. Zašto ju nikad nije vidio kao ženu? Lijepa, vrijedna, suzdržana, zna kuhati Zašto?
Marija, sve mi se srušilo, ni ovdje neću uspjeti bez tebe.
I ispričao joj sve, ona je jedva suspregla suze.
Gdje mogu napraviti hitno DNA test?
Ne znam, provjerit ću.
Brzo je javila termine, razdvojen za njega i Ivonu, da se ne sretnu. On joj je zahvalio i zamolio je: Možeš li pratiti Luciju? Ako odemo tvojim autom, ona me neće primijetiti.
Marija je pristala. Kroz sat vremena, taxi je pokupio Luciju od Goranove kuće. Bila je odjevena u jeftinu robu, kao s kineske tržnice. Zastala je u supermarketu pa produžila prema selu.
Taxi se zaustavio pred starom kućom pod čijim prozorom je rastao isti grm jorgovana. Jadranka nije pogriješila.
Dječak je potrčao prema Luciji, zagrlio je jako, odnio nekoliko vrećica.
Jeste li razočarani? nježno će Marija.
Najgore je, Marija, što i nisam. Najviše mi je žao vremena što sam bacio
Vozeći prema Zagrebu nisu više progovorili.
Za dva dana Goran je bio doma znao je da Lucija danas dolazi da bi bila sigurna da ga nema. Došla je oko podneva, otišla presvući se. Goran je stajao iza nje.
Kakva ti je to odjeća? Sada ćeš je stalno nositi. I nećeš više tu stanovati. Ali prije odlaska pokušaj ne lagati više.
Lucija je slegnula ramenima i počela pričati. Kad se Vjeki dogodila nesreća, ostala je s mužem iz dužnosti, ali ju je izjedala tuga i bijeg. Kad je došla Jadranka, pričala joj je o Goranovoj dobroti. Lucija je odlučila iskušati sreću: istražila je Goranove podatke i pojavila se kod njega. Planirala glumiti, ali je stvarno ozlijedila nogu. Sve detalje je lažirala: pred Goranom je bila sama, pred svojima na selu izmislila je posao, a Goran joj vjerovao. Dolazila kući kad god je Goran bio na poslovnom putu.
Pusti sve dokumente, kartice i idi. Reci sve svom mužu, i sama ćeš mu reći.
Lucija je tiho otišla. Goranu je bilo odurno; vjerovao je nepoznatoj ženi, uzeo tuđu suprugu
Nakon nekoliko dana stigao je nalaz: Goran je otac Ivone. Još nije shvaćao, ali obećao si je Ivona nikada neće ništa oskudijevati i voljet će ga kao oca.
Marija, hoćeš li mi pomoći izabrati poklone za Ivonu? pitao je, ponovno osjećajući koliko mu treba njezina potpora.
Ako trebaš pomoć, naravno da ću pomoći.
Treba mi, rekao je nježno.
Kupili su darove u dućanu. Jesi sigurna da će joj se sve ovo svidjeti?
Moja nećakinja je njezinih godina, znam što djevojčice vole.
Ivona je Gorana zagrlila nesigurno. Onda su pokloni preuzeli pažnju i Goran ju je promatrao kako s divljenjem proučava svaku igračku, haljinicu, slatkiš, i tiho se osmjehuje.
Nije se dugo ovako smijala. Gorane, hvala što nisi okrenuo leđa djevojčici.
Kako bih mogao?
Znam, samo sretna sam što je Ivona napokon tvoja. Smije li zasad ostati sa mnom, ti nas posjećuješ? Treba joj vremena.
Naravno, treba i meni vremena. I još nešto: kad saznate sve potrebne detalje o Vjekinoj operaciji, javite mi, platit ću sve troškove.
O, Gorane, pravi si čovjek. Vidiš, Lucija je pobjegla od Vjeke, ostavila mu i sina. Sam je, ali mali voli oca i baku, sve će biti u redu.
Život je zaista kompliciran
Goran je poništio brak s Lucijom. Vjeki je omogućio operaciju, brzo se oporavljao. Goran je doveo Ivonu i baku u svoj veliki stan.
Ima prostora za sve. Marija je često tu, prvo kao vjerna prijateljica, a kasnije kao zaručnica. Ivona se zaljubila u Mariju, a Goran je prvi put u životu osjećao potpunu sreću.
Tata, mogu li Mariju zvati mama kad se vjenčate?
To bi me veselilo više nego išta.
A hoćete li mi roditi brata ili sestru? Oduvijek to želim!
Kad je želja tako velika, ispuniti ćemo je!
Prvi put nakon toliko godina Goran je bio istinski slobodan i sretan. Marija je procvjetala uz njega kao proljetni cvijet, Ivona i baka pronašle dom, a svi su zajedno uživali kao prava velika sretna obitelj.
