Svaki muškarac ima svoje tajne. Netko skriva kune u ladici s čarapama. Netko izmišlja priče o pecanju. A Ivan Kovačević svoj je mobitel uvijek ostavljao licem prema dolje.
U kuhinji, na blagovaonskom stolu, noćnom ormariću gdje god bili, mobitel licem prema dolje. U restoranu, kod njenih roditelja u nedjelju, uvijek naopako.
Jasmina to isprva nije ni primijetila. Zabilježila je usputno, pa tek kasnije o tome ozbiljnije promislila. Onda je prestala razmišljati jer joj je ta misao bila preteška. Tako žene ponekad rješavaju nemir ne misle o njemu, dok ne postane prevelik da bi se mogao ignorirati.
Bili su, sve u svemu, normalan par. Nije bilo euforije, ali nije bilo ni velikih svađa. Ivan je radio, Jasmina je radila. Vikendom bi išli u dućane, navečer serija, ponekad koju čašu vina uz društvo. Njihovi najčešći gosti bili su Krešo i njegova supruga Lidija. Krešo je bio Ivanov najbolji prijatelj još s faksa, a Lidija ona vrsta žene koja je uvijek glasna, samouvjerena, puna života Jasmina se često osjećala iscrpljeno u njezinom društvu, ali nikad to nije dala do znanja.
Sve je teklo, kako bi se reklo, po starom. Da nije bilo tog mobitela.
Jasmina ga je gotovo uvijek viđala s ekranom prema dolje. I uvijek bi se pomirila s tim odrasla osoba, ima pravo na svoje navike.
Jednog dana, dok je posezala za solju preko stola, nehotično je pomaknula mobitel; on je skliznuo, pao na stolicu i okrenuo se ekranom prema gore.
Ivan je reagirao brže nego što je stigla išta pročitati. Pokrio ga je dlanom.
Oprosti, promrmljala je Jasmina.
Nema veze, odvratio je Ivan.
Oboje su se pravili kao da se ništa nije dogodilo. Jer kad se nešto zaista dogodi, svi se prave kao da nije.
Jasmina je bila pametna žena. Možda joj je baš ta pamet stvarala najviše problema.
Pametna žena neće raditi scenu zbog mobitela. Ona promatra, složi neku svoju unutarnju tablicu stupac činjenica, stupac objašnjenja. Dok god objašnjenja još mogu držati vodu, pametna žena šuti.
Jasmina je šutjela već mjesecima. Bilježila, slagala, preispitivala.
Prva stvar: Ivan je sve češće ostajao na poslu do kasno. Prije bi najkasnije dolazio do osam, sad bi znao doći i u devet, pola deset, jednom čak i oko jedanaest. Klasičan izgovor završnica kvartala, izvještaji, klijent iz Rijeke.
Druga stvar: nekako je postao odsutan. Gledao je televiziju, a kao da je nije vidio. Odgovarao bi s čekanjem, kao da je loša veza.
Treća refleksija bio je napet kad bi zvao Krešo.
To je Jasmini posebno zapeo za oko. Krešo je bio njegov bliski prijatelj, uvijek su spremno i iskreno razgovarali, odlazili telefonirati u hodnik, vraćali se dobre volje. Sada, čim bi ugledao Krešin poziv, u Ivanovom se licu nešto mijenjalo. Ne puno, ali Jasmina je pratila svaki pokret.
Jednom ga je i pitala:
Je li sve okej s Krešom?
Što bi bilo? odvratio je, izbjegavao pogled.
Nekako si čudan kad zove.
Prividi ti se, rekao je, i opet posegnuo za mobitelom.
Lidija je nazvala u srijedu navečer. Opušten razgovor, bez povoda, tek toliko. Nije bilo neobično, občasno su razgovarale i bez muževa, uz šalicu čaja, o svemu i ničemu. Lidija je uvijek vedro govorila, šalila se, nikad joj nije bilo dosadno ni kad bi čekala u redu.
Kako vi? pitala je Lidija.
Dobro, Ivan opet kasni.
A, posao, rekla je Lidija lako. Možda i previše lako.
Sljedeći petak su se, kako to biva, svi okupili kod Jasmine. Krešo i Lidija donijeli su vino i kremšnite, Ivan je po običaju pekao meso, pokušavajući dočarati idilu. Jasmina je postavljala stol, promatrala.
Nešto čudno lebjelo je između Ivana i Lidije.
Dvoje ljudi koji su prije spretno vodili razgovor, sad gotovo da nisu jedno drugome ni riječ uputili.
Krešo je pio vino, pričao o poslu. Ton mu je bio jednak, pogled umoran. Jasmina ga je pogledala i pomislila: zna li on? Ili možda ne zna? Ili zna, ali se pravi da ne zna? Ili sam si je to ona sve umislila?
Zašto si ti večeras tako tiha? upitao je Ivan kad su se gosti razišli.
Umorna sam.
Idi ranije u krevet.
Ja bih, promrmljala je Jasmina.
Legla je. Gledala u strop. S druge strane zida, Ivan je još gledao TV. Njegov mobitel bio je na noćnom ormariću, naravno, licem prema dolje.
Jasmina se okrenula prema zidu.
Još je uvijek davala šansu objašnjenjima.
U subotu je Ivan rekao da mora na tehnički pregled. Trebao je otići na tri sata.
Jasmina je pila kavu, čitala nešto, pa odlučila malo pospremiti. Usisavala je, brisala prašinu, preslagivala police. Kad je stigla do dnevne sobe, vidjela je mobitel.
Ostao na jastuku, ekranom prema gore.
Zaboravio!
Ivan u tri godine nije nikada zaboravio mobitel. Ključeve, novčanik, nekad kišobran, čak i jaknu da, ali mobitel, nikad.
Jasmina je zastala s krpom u ruci. Mobitel je svijetlio. Tiho je kucnuo.
Prišla je bliže.
Na ekranu je iskočilo obavijest nekoliko riječi. Jasmina nikad nije čitala poruke svog muža. Ne zato što je iznimno vjerovala, već zato što je smatrala da svatko zaslužuje svoju privatnost. To joj je bio princip. Ispao joj je, na kraju, po sve druge dobar samo ne za nju.
Nije čitala poruku.
Ali na ekranu je bila slika kontakta.
Mali okrugli avatar kao u svakom hrvatskom Whatsapp razgovoru. Žensko lice, tamna kosa, osmijeh.
Jasmina je znala taj osmijeh. Lidija.
Stajala je, gledala taj mali krug s Lidijinim licem. Sekundu, dvije, pet. Mobitel se ugasio, ekran potamnio. Jasmina se nije pomaknula.
Zatim je otišla u kuhinju, natočila čašu vode.
Lidija. Krešina supruga. Prijateljica, onoliko koliko supruge prijatelja mogu biti prijateljice. Zajednički petci, znaš koja ima alergiju na orahe i datum rođendana trinaestog veljače. Jasmina je točno znala kada je Lidijin rođendan, svake godine bi ona i Ivan zajedno birali poklon.
Prošle godine također.
Vratila se u dnevnu. Mobitel je baš tad ponovno zasvijetlio. Nova poruka, ekran iskoči pa se utiša.
Nije čitala ni tu.
Shvaćala je ako sad pročita, sve se nepovratno mijenja. Dok ne pročita, još uvijek može povjerovati kako Lidija piše Ivanu zbog nečeg potpuno bezazlenog. Čestita. Pita za Krešu. Možda se zabunila ali u Whatsappu nema greške s brojevima, tamo su imena.
Znala je da nije to.
Sjela je na kauč. Pogledala mobitel. Ležao je mirno, šutio, kao osoba koja zna dovoljno i zato je tiha.
U glavi su joj se slagale slike i situacije koje je već dugo slagala, ali sad su napokon našle poredak. Kasna vraćanja. Odsutnost. Napetost kad Krešo zove. Onaj zajednički izlazak kad Lidija i Ivan nisu progovorili riječ. Onaj razgovor kad je Lidija prebrzo rekla posao.
Znala je. Lidija je znala, jer je ona bila razlog.
Jasmina je sjedila i osjećala kako se nešto u njoj polako, tiho premeće i slaže.
Krešo mu je prijatelj dvadeset godina.
Je li moguće da ne zna? Ili zna, pa šuti? Da i on, baš kao i ona, radije ne gleda istini u oči?
Ulazna vrata zatresla su se. Koraci po stepenicama.
Ivan je došao ranije prekinuo tehnički, ili se sjetio mobitela.
Jasmina nije ustala. Samo je sjedila.
Ivan je ušao, pogledao nju, onda mobitel kraj nje. Lice mu se promijenilo, za nijansu, samo na trenutak. No Jasmina je posljednja tri mjeseca naučila promatrati svaki detalj njegova lica.
Zaboravio sam, rekao je, pokazujući na mobitel. Kao da je sve u redu.
Vidim, rekla je tiho.
Ustala je, prošla kraj njega prema kuhinji, uzela drugu čašu vode. Popila je.
Iza leđa, tišina.
Jasmina, izgovorio je.
Ne sada, rekla je mirno. Još nisam spremna.
I to je bila istina. Nije bila spremna za raspravu, suze, objašnjenja koja više ništa ne mijenjaju. Bila je spremna samo za ono što već zna. A znala je dovoljno.
Razgovor se odvio u nedjelju navečer. Bez vike, bez razbijenog posuđa, bez dramatike koju je proživljavala u glavi. Sjeli su u kuhinji, Ivan je prvi započeo. Očito je čekao da ga ona pita, nije dočekao.
Ne znam kako to objasniti, rekao je.
Ne moraš, rekla je Jasmina. Sve znam. Po slici profila.
Dugo je šutio. Na kraju pitao:
Jesi li znala?
Sumnjala sam. Imala sam svoja objašnjenja.
I što sada?
Ne znam što je s tobom. Ja ću morati razmisliti o rastavi.
Lidija je doznala iste večeri Jasmina joj je sama nazvala. Najkraći razgovor u životu.
Lidija, znam sve. Ne moraš ništa objašnjavati. Kreši reci sama, ili nemoj, tvoja stvar. Meni više ne trebaš zvati.
Tišina. Onda nešto nalik na Jasmina… ali Jasmina je prekinula.
Krešo je saznao idući dan. Kako Jasmina nije željela znati. Ivan se, kad se vratio, bez riječi spustio u naslonjač, dugo zurio pred sebe, pa rekao samo:
Krešo je zvao.
Shvaćam, rekla je Jasmina.
To je bilo sve.
Tri godine braka. Dvadeset godina prijateljstva. Jedna mala slika tuđeg osmijeha i dvije kuće su se srušile, tiho, bez velike buke, ičega spektakularnog.
Tjedan kasnije Jasmina je pakirala stvari. Knjige, odjeća, nekoliko kuhinjskih sitnica koje su bile njezine još prije braka. Ivan je sjedio u susjednoj sobi, ponekad bi promijenio položaj u stolici.
Na vratima je zastala. Mobitel je ležao na stolu.
Opet licem prema dolje.
Jasmina je izašla. Vrata su tiho kliknula za njom.
