Ljubice, bok! Primi gosta, rekla je sestra i gurnula kofer u hodnik nogom.
Bilo je subotnje podne, a Ljubica nije razmišljala ni o čemu posebno ozbiljnom, kad je netko zazvonio na vrata.
Dvaput. Onda još triput. Onda dugo, bez odustajanja.
Aleksandar, ne skidajući pogled s televizora, zamrmlja zamišljeno:
Netko je uporan.
Iza vrata je stajala Nina, mlađa sestra. S dva ogromna kofera, torbom preko ramena i pogledom osobe koja je upravo donijela životnu odluku i oduševljeno je sobom.
Ljubice, bok! Primi gosta, kaže ona i zabija prvi kofer u hodnik nogom. Prava profesionalka. Kao da cijeli život vježba.
Ljubica se maknula. Refleksno. Četrdeset godina sestrinskog staža ostavlja traga tijelo reagira brže od glave.
Na koliko si došla? pita, gledajući drugi kofer.
Nina skida jaknu i vješa je baš na onu kuku na kojoj joj uvijek visi Ljubičin kaput. Osvrće se unaokolo kao građevinski nadzornik.
Zauvijek, Ljubice. Doseljavam se kod vas. Stan vam je velik, troje vas je, a vi samo dvoje koristite sobe. Jedna sigurno viška. Pa sam ja odlučila.
Ljubica neko vrijeme bleji u sestru. Odlučila je.
Aleksandar u dnevnom tiho pojačava televizor.
Nina, čekaj. Zbilja ozbiljno?
Jašta, Nina već hoda hodnikom, zaviruje u sobe. E, ova je baš dobra. Svijetla, a prozor na dvorište, tiho.
To je bila gostinjska: stari kauč, šivaća mašina i tri kutije punih stvari koje Ljubica nikako da sredi.
Nina. Ljubica je stigla do vrata. Nismo ni pričale o ovome.
A što tu ima za pričati? iznenađeno podiže obrve sestra. Rod smo, Ljubice. Kod rodbine je sve zajedničko. Tako nas je mama učila.
Ljubica pomisli da je, zapravo, bolje da sad ne spominje mamu.
Televizor je brujao nešto o prognozi za tjedan. Aleksandar očito planira proučiti svaku kap kiše.
A Nina već otvara kofer.
Raspakirava se metodično, s pogledom domaćice kojoj su vratili vlasništvo, koje joj, naravno, s pravom pripada.
Prvo premješta krevet. Ne valja joj uz prozor propuha, Ljubice, ne mogu, vrat mi strada. Gurkala šivaću mašinu u kut. Što će ovdje? Šiješ? Ne? Eto. Ljubica gleda tu mašinu kako putuje i šuti.
Do večeri prvog dana u hodniku su bile Ninine papuče ogromne, čupave, s pufovima, onakve kakve vidiš na štandovima po tržnicama. Pokraj njih Ljubičine prenježne papučice izgledaju kao razrednica pored medvjeda na loptici.
Aleksandar večera šutke, pogledavši u tanjur kao da tamo piše nešto bitno.
Dobar ti je maneštra, kaže ozbiljno.
Maneštra ko maneštra, Nina odmahuje i šalje mu: A imate vi možda ventilator? U sobi je sauna.
Aleksandar podigne pogled. Gleda Ninu. Pa Ljubicu.
Budemo pogledali, veli on.
Ljubica duboko uzdahne. Toliko duboko da nešto zadrhti sve do stopala.
Treći dan Nina se primila hladnjaka.
No sad slijedi prava znanost ne samo da ga je otvorila, nego ga proučava kao arheolog stari kamen.
Ljubice, kefir ti ima zelenkastu točku.
Znam, nisam stigla baciti.
Zašto uzimaš tri maslaca odjednom? Samo stoje.
Nina, to je moj hladnjak.
Pa šta? Nije da sam tuđa.
To joj je glavna parola. Otvarač univerzalnog tipa. Ljubica to čuje barem pet puta dnevno, svaki put poželi odgovoriti iskreno: Ne, Nina, baš u ovom slučaju jesi tuđa. Ali nikada ne odgovori.
U međuvremenu, Nina se posve udomaćila.
Saznala je kad Aleksandar ide na radionicu rezbarenja i kad se vraća. Znala je točno kad Ljubica gleda sapunicu pa se ušulja s čajem i spremnošću na dubok životni monolog. O susjedima, kojih više nema. O vremenu, koje nikad nije po volji. O mladima, koji su sasvim pošli po krivu. O politici tu je jezero bez dna.
Ljubica klimne, pogleda ekran u kutku oka, dok joj junakinje proživljavaju tužne trenutke, i pomisli da ni njena drama nije za baciti.
Ujutro Nina ustaje prije svih.
Ljubica je donedavno mislila da je sestra noćna ptica. A ono ludi ranojutarnji program! U šest sati u kuhinji zvecka posuđe, šišti tava, a Ninin glas nosi se kroz stan kao himna izviđača:
Aleksandre, hoćeš kajganu? Ljubice, s rajčicom ili bez? Našla sam sir, malo je tvrd, naribala sam šta bacati!
Aleksandar dolazi u kuhinju s facom čovjeka kojeg su probudili, a ne zna zašto je to loše. Sjeda, jede kajganu, kaže hvala.
A Ljubica stoji u kućnom ogrtaču na vratima kuhinje i promatra prizor.
Ona hrani moga muža doručkom. U mom stanu.
I možda je to baš ono jutro kad je u Ljubici nešto tiho škljocnulo.
Natočila si kavu, sjela pod prozor i nazvala kćer.
Kristina, imaš minuta vremena?
Imam mama, šta je bilo?
Dođi. Treba mi razgovor.
Kristina dolazi u nedjelju oko ručka. Donosi kolač, posadi ga na stol, zagrli mamu, pa šapne:
Hajde, pričaj.
Ljubica ispriča sve. O koferima. O pufastim papučama. O šivaćoj mašini u kutu. O siru, koji je naribala, što bi bacala. O jutarnjim kajganama.
Kristina sluša mirno, ponekad digne obrve do pola čela.
Mama. Plaća li ti išta? Za hranu, režije?
Kaže da će plaćat za hranu.
Kaže ili plaća?
Ljubica šuti.
Kaže.
Kristina gleda prema hodniku, do gostinjske sobe.
U tom trenutku iz sobe izlazi Nina. Ugleda Kristinu, raširi osmijeh kao netko tko stvarno nema nikakvih tajni.
Kristina! Super da si tu! Ljubice, gdje je šećer? Nestalo u zdjelici.
U ormariću, odgovori Ljubica.
Mogu uzeti?
Uzmi.
Nina sipa šećer, miješa kavu, kuša. Zadovoljno klimne.
Kristina je promatra s onom vrstom mira kakav imaju ljudi koji su odlučili prije nego progovore.
Teta Nina započne kada ste vi to prodali stan?
Tajac.
Kratak, ali sve govori.
Otkud ti to? Nina spušta šalicu.
Teta Marija mi usput rekla. Zvala ju je teta Ivanka pa usput spomenula.
Nina pogleda Ljubicu. Ljubica gleda kroz prozor.
Pa što ako sam prodala, kaže Nina, sada s onim tonom poznatim blago uvrijeđenim i tvrdoglavim, kao kad je uhvatiš na djelu, ali je svejedno u pravu. Novce imam. Gledam, nigdje ne žurim se. Tržište je grozno. Malo ću živjet ovdje, skupit još pa će sve sjesti.
Malo koliko to malo? pita Kristina.
Godinu. Možda dvije. Vidjet ćemo.
Ljubica se okrene od prozora.
Nina, kaže tiho. Primila si novce od stana i došla k meni da ih ne trošiš. Jesam li dobro shvatila?
Ljubice, zašto bi tako
Jesam li dobro shvatila?
Mi smo rod, kaže Nina. Zadnja lozinka. Najočajnija.
Ali ovaj put to na Ljubicu ne pali.
Kristina i obitelj sele u tu sobu. Zvala sam ih. Dolaze iduće subote.
Nina gleda u Kristinu. Kristina srče čaj, pogleda u šalicu kao tip koji zna više nego što izgleda.
Kad si stigla to počne Nina.
Stigla, kaže Ljubica.
To nije bila istina. Kristina ima svoj stan, nema plan selidbe. Ali Ljubica pogledom šalje poruku kakvu Nina od nje očito nije očekivala.
Nina šuti neko vrijeme. Onda ustaje. Namješta ogrtač.
Razumijem, kaže kratko.
I ode u svoju sobu.
Nina se pakirala dva dana.
Bez žurbe. S istom dosljednošću s kojom je nekad useljavala. Prvo šušte vrećice, onda zvecka vješalica, pa netko opet vraća krevet na staro mjesto. Ljubica ne ulazi. Aleksandar također.
U srijedu ujutro Nina izlazi u kuhinju s oba kofera. Slaže ih pred vrata.
Idem kod Tamare, kaže. Odavno me zove.
U redu, kaže Ljubica.
Mogla bi ponekad nazvati.
Nazvat ću.
Nina uzima kofer.
Ljubice, kaže na vratima, bez okretanja. Promijenila si se.
Ljubica razmisli sekundu.
Jesam, odgovori. Valjda jesam.
Vrata se zatvore.
Ljubica stoji u hodniku. Gleda kuku s koje je nestala Ninina jakna. Pod na kojem više nema papuča s pufovima. Nekako je u hodniku postalo šire.
Uđe u gostinjsku, otvori prozor.
Onda pogurne šivaću mašinu nazad pod prozor tamo gdje je oduvijek stajala.
Navečer zove Kristina:
Ej, mama, je otišla?
Otišla.
I, kako si?
Ljubica promisli.
Dobro, kaže. Baš dobro.
Vani se spušta sumrak, Aleksandar brunda s posuđem po kuhinji, i to je nekako najbolji, najpoznatiji zvuk na svijetu.
