Tata! Dođi, moraš vidjeti ovo. Venko je doveo cijelu obitelj kući…
Venko je bio pravi mačji gospodin, obojen u poznatu hrvatsku markiz šaru: leđa mu tamno plava, iste boje kao uši i rep, dok su prsa, manšeta, obrazi, uredne bijele čarapice na šapama, trbuh, vrh repa i bijeli trokut na čelu blistali svjetlom. Sve to, uz urođenu mačju eleganciju, izazivalo je usporedbu s izrekom: graciozan poput klavira. Oči su mu bile zeleno zamišljene, pogled dostojan renomiranog izvođača noćnih serenada ispod prozora u stilu mačo-folk.
Bio je od rijetkih odgojenih mačaka. Nikada nije skakao na stol, nije grebao namještaj, niti je s ozbiljnim izrazom lica testirao gravitaciju kao Newton, gurajući predmete s komode. Za vrijeme dok je bio mačić, mogli smo samo zamišljati: možda je penjao zavjese, rušio božićna drvca, jurio za igračkama. Došao je k nama već odrastao, izgrađen kao mačja ličnost. Prije toga živio je u garaži ribarske zadruge, s druge strane Save.
Sve se promijenilo kad je u garažu došao novi direktor pasoljubac, s dubokom mržnjom prema mačkama. Time je Venku sudbina bila zapečaćena. Donio nam ga šogor, zavarivač iz zadruge.
Ako ga ne uzmete, ravnateljev pas će ga rastrgati. Možete li ga primiti? zamolio nas je očima punim nade.
Prihvatili smo ga. Venko, kao mladi kavalir, odmah je krenuo poboljšavati mačju genetiku među svim okolnim mačkama.
Nemojte me sad gađati papučom zbog samovodstva, tada se o rizicima nije ni pričalo. To su bile kasne osamdesete, negdje kraj Zagreba, o veterinarskoj skrbi za mačke nitko nije razmišljao, o kastraciji pogotovo. Ako bi netko o tome pitao lokalnog polupijanog veterinara iz poljoprivredne zadruge, samo bi ga gledao kao budalu.
Ipak, unatoč Venkinim ljubavnim pohodima, ni jedna ga mačka nije uspjela osvojiti. Sve ih je tretirao jednako, dok jednog dana nije naišla Maška.
Vratio sam se kući s noćnog dežurstva, istuširao se i pao u san. Oko podne, nježno me probudila kćer učenica.
Tata, ustaj, moraš ovo vidjeti. Venko je doveo obitelj kući…
Prošetam hodnikom, zavirim u kuhinju i stanem kao ukopan. Venko sjedi, ozbiljan, kraljevski: leđa zaobljena, šape uredno skupljene, rep ovijen oko prednjih šapa, uši naprijed, brkovi razvučeni
Na podu pred njim vrzla su se tri mačića. Po izgledu im se odmah vidjelo tko im je otac: iste tamne leđne šare, iste bijele čarapice, isti prsa i bijeli vrhovi na crnom repu. Približim se, zastanem. Ono što sam vidio šokiralo me.
Iz Venkinove zdjele jela je, bolje rečeno gutala, hranu mršava, izmučena tabby mačka: sivkasto-prugasta, ugrizenih ušiju i preplašenog pogleda.
Kad je podigla glavu i pogledala me ostao sam ukopan. Imala je samo jedno oko.
Prilazila sam vratima i vidjela ih svih pet na otiraču kod ulaza, Venko naprijed. Htjela sam ih istjerati, ali vidjela sam njezin problem s okom… opravdavala se kćer.
Dobro si učinila što si ih pustila! odgovorio sam oštro.
Pokušao sam je nježno dotaknuti, ali je odmah napela mišiće, odmakla se i šištala. Očito dugo nije imala povjerenja u ljude. Vjerojatno je imala loših iskustava, dok je Venko imao sreće s nama. Strašno je pomisliti što bi joj se dogodilo da su na nju i mačiće naišli lokalni poludivlji psi. A činjenica da je jedino oko već puno govori o njenoj prošlosti.
Na kraju smo prihvatili cijelu obitelj. I tu je nastupio neočekivan preokret Venko je postao uzoran kućni penzioner! Prije je dvorište naše trokatnice koristio za mačje borbe i osvajanje dama, ali sada se povukao. Tuče su bile samo radi teritorija, ne radi srca ljepotica. Vraćao se nakon borbi, izgreban i umoran, uvijek doma svojoj jednoj očima dragoj.
Uvečer su oboje bili sklupčani u zajedničkom gnijezdu velikoj kutiji pod kuhinjskim stolom. Venko je pažljivo lizao Mašku, posebno oko njenog ranjenog oka.
Uspio sam nagovoriti lokalnog stručnjaka za životinje da je pregleda. Nije bilo lako: morao sam ga povući za kragnu i počastiti ga bocom rakije, što je za vrijeme tadašnjeg suhog zakona bilo pravo umijeće.
Mačiće smo brzo udemili ribari iz zadruge, kad su saznali da su potomci Venka, planuli su za njima, kao da su od elitnog mačka. Ostali su čekali u redu, znajući da će Maška opet dobiti mlade.
Tako se život odvijao: Maška je donijela potomstvo još dvaput. Jednoga dana je nestala otišla za ljubavlju i nije se vratila. Nikada nije bila vjerna svom kavaliru shvatili smo to.
Tražili smo je danima: dozivali pod prozorima, obilazili dvorište, zavirivali u stare šupe i šikare bagrema na brdu. Bezuspješno. Na sreću, zadnji mačići uskoro su odrasli, a svi koji su čekali u redu su ih brzo uzeli.
Venko je ostao tužan. Sate je sjedio nepomično na prozoru, gledao van kao da nekoga čeka. Povremeno je hodao dvorištem, ulazio u nova grčevita tučnjave s drugim mačkama. Nove djevojke mu nisu donijele radost nijednu više nije doveo kući.
Jedini dokaz njegove muške slave bili su povremeni mladi mačkovi s onom markizskom šarom na proljeće, na jesen. Živi dokaz da Venko još drži standard i nije izgubio zadnju energiju.
Penziiju je dočekao oko 1998. Više nije išao van, spavao je po 1819 sati dnevno, malo je jeo. Vidjelo se da stari ne samo tijelom, već i dušom.
U srpnju 1999. dogodilo se nešto neobično: počeo je tužno mijaukati na vratima, grebati šapom po pragu, uporno tražeći izlaz. Shvatio sam da to nije samo obična molba pa sam krenuo za njim, bojeći se da ne nastrada od pasa.
Pun truda, Venko je silazio s trećeg kata, šepajući, kao starac kojem noge više ne služe. Obišao je zgradu i krenuo prema strmom brdu, tridesetak metara od kuće. Htio sam ga uzeti, pomoći mu, ali se bunio, pokazivao: ne smiješ moram sam.
Kad je stigao na vrh brda, stao je kod vijugavog jarka, gdje su bila mala udubljenja i prolazi. Pogledao me ravno u oči kao da želi nešto reći ili zapamtiti. Njegove zelene oči duboko su prodirale u moju dušu. Tada je, neočekivano, hrabro ušao u jedan od zemljanih prolaza pod obronkom. I nestao.
Zvao sam ga, dozivao, slušao svaki šum. Pokušao sam i sam ući, ali sam dobio šaku zemlje za vrat i ruku u životinjske ostatke. Nije išlo, vratio sam se kući.
Oprao sam ruke, uzeo svjetiljku i vrećicu whiskasa, pa se vratio. Ponovo sam ga dozivao. Ali Venko više nije izašao, nije odgovorio. Morao sam otići, osjećajući da sam ga vjerojatno posljednji put vidio.
Više se nikada nije pojavio. Sada vjerujem da nije prazna izreka stari mačak odlazi umrijeti daleko od kuće. Ostaje nam samo vjerovati ili barem tiho polagati nadu da je grm divlje ruže s jarko crvenim cvjetovima, koji je iduće ljeto izrastao južno od jarka, nešto više od običnog biljke. Da je sam Venko u svojoj novoj veličanstvenoj inkarnaciji.
