Ej, da ti ispričam nešto… Znaš da moja obitelj živi po raznim gradovima u Hrvatskoj, ni ne sjećam se kad smo se zadnji put svi vidjeli, vjerojatno ima više od dvadeset godina. Starci su život posvetili umjetnosti, pjevaju u nekom zboru, stalno su na putu. Kad sam navršila pet godina, počela sam živjeti s bakom. Ona je htjela sebi olakšati, pa je s malim djetetom sve preselila kod svojih rođaka, tako da smo se i mi morali prilagoditi.
Isprva su mama i tata dolazili u Osijek, jednom ili dvaput godišnje, ponekad i češće, ali kasnije se to svelo na skroz rijetke posjete. S vremenom sam prestala razmišljati o njima, jednostavno kontakt se nekako izgubio. Kad sam upisala stomatologiju u Zagrebu, udala sam se na trećoj godini.
Sad ja i muž vodimo svoju stomatološku ordinaciju i stvarno dobro zarađujemo, eura nam ne fali. Prošle godine, skroz iznenada, pojavili su se roditelji. Nisu znali moj broj, pa su počeli zvati direktno u ordinaciju. Naši razgovori su se svodili na to da se kukaju o svom životu.
Uvijek sam ih saslušala i rekla im da su sami odabrali kako će živjeti kad su me dali baki da me odgaja. Oni su tu i tamo znali poslati baki koju kunu, ali uglavnom smo živjele od njene mirovine. Više puta mi je to rekla i stvarno sam je razumjela jer smo morale štedjeti na svemu.
U školi sam bila odlična, a da bih mogla kupiti robu i imati za džeparac, radila sam po noći u bolnici kao pomoćna radnica. Danas sam sretna s mog života, a roditelji su na svom putu i neka tako i ostane.
Kad su shvatili da im neću financijski pomagati, počeli su mi prijetiti da će tražiti alimentaciju. To me skroz odbilo od njih. Prije sam još razmišljala trebam li im barem malo pomoći, ali sada iskreno, ne želim ih više ni upoznati. Što ti misliš, jesam li u pravu ili bih ipak trebala roditeljima pomoći?
