Kad sam imala 24 godine, donijela sam najtežu odluku u životu: ostavila sam svoje dvije kćeri kod moje mame. Starija je tada imala pet, mlađa tek tri godine. Radila sam dvanaest sati svaki dan, nisam imala kome da ih povjerim, novca ni za lijek, njihov otac nas je ostavio nisam ni znala kako preživjeti. Mama mi je rekla da će ih čuvati dok se ne snađeš, a ja, mlada, preplašena i očajna, pristala sam, misleći da će to biti najviše nekoliko mjeseci. Mjeseci su naravno prešli u godine.
Isprva sam svake subote i nedjelje išla do njih. Bile su premalene da shvate zašto ne spavam pod istim krovom. Svaki posjet bio je koktel zagrljaja i pitanja na koja nisam mogla odgovoriti, a da se ne raspadnem:
Zašto ne ostaješ?
Zašto spavaš negdje drugdje?
Kada ćeš se vratiti?
Mama ih je tješila pričom da puno radim, ali zapravo sam gledala kako je polako počinju zvati mama, ni ne shvaćajući što rade.
Kad je starija napunila osam, a mlađa šest, više me nisu tražile kao prije. Zagrljaj bi bio sekunda, pa bi odjurile baki. Ostajala bih na mjestu, svjesna da sam gost u njihovom životu, više posjetitelj nego majka. Jednog popodneva mlađa je pala dok se igrala, a kad sam je pokušala podići, istrgla mi je ruku i viknula: Volim mamu! misleći na moju mamu. Tad sam shvatila da se nešto nepovratno slomilo.
Godine su prolazile, a ja sam ih pokušavala vratiti kako sam znala: kupovala im robu, darove, slatkiše, vodila ih u šetnje sve živo. Ali svaki put kad bih došla, dobila bih kratko: Bok! i nastavile bi dalje kao da me nema. Mama, bez loše namjere, odlučivala je o svemu: škola, cijepljenje, obveze, dozvole. Ja sam bila ona koja nešto donosi, ali nisam bila ona koja se računa.
Odrasle su s time da me doživljavaju kao tetu s poklonima, a ne kao onu koja ih je rodila.
Kad su krenule u školu, bilo je još teže. Na roditeljskim sastancima učiteljice su komunicirale s mamom. Meni bi se obratile: Vi ste teta, zar ne? A moje kćeri to nisu ispravljale.
Jednom sam pokušala potpisati neki dokument za izlet, a starija je šapnula:
Ne možeš ti. Mora to mama potpisati.
Taj sam dan otišla u školsku WC-školjku i plakala tiho kao miš, da me nitko ne čuje.
Kad su odrasle, pokušala sam im objasniti zašto me nije bilo. Ispričala im kako sam živjela, kroz što sam prolazila i koliko sam se trudila preživjeti. Slušale su bez riječi, ali ništa se nije promijenilo.
Starija mi je rekla da ne zna bi li mi zahvalila ili zamjerila, jer više ništa ne osjeća.
Mlađa je bila direktnija:
Tebe nije bilo. Ne mogu izmisliti osjećaj koji ne postoji.
Danas imam 61. godine. Kćeri me zovu, dolaze mi za blagdane, zagrle me ali ne kažu mama. Dio sam njihovih života, ali ne na mjestu koje mi je trebalo pripadati.
I koliko god znam da ne mogu promijeniti prošlost, i dalje boli. Boli gledati kako je njihov život išao dalje bez mene.
