Granice strpljenja
– Zašto si sav tmuran? Je li opet nešto bilo s Ivanom? – zadirkivao je Stjepan prijatelja, promatrajući njegov zabrinuti izraz lica. – Ma ne brini, žene su ti takve, danas se svađaju, sutra ne mogu bez tebe!
– Razišli smo se, – promrmljao je Goran, jasno dajući do znanja da o toj temi ne želi govoriti. – Ajmo, molim te, ne raspredati o tome.
Stjepanu je vilica skoro pala na stol. Oči su mu se raširile od iznenađenja – na tren nije imao riječi. Razišli?! Nemoguće! Poznavao je Gorana i znao koliko mu je Ivana značila! To nije bila obična simpatija – Goran je, može se reći, obožavao svoju izabranicu.
Dobro se sjećao kako se Goran ponašao posljednjih mjeseci. Iskreno, s dozom nevjerice gledao je kako prijatelj s ogromnim buketom crvenih ruža juri na dejt poslije posla, kako s ponosom pokazuje novo kupljene naušnice koje je darovao Ivani, ili priča gdje su sinoć večerali u restoranu s pogledom na Korzo. Svaki petak – večera na novom mjestu, subotom kazalište ili izlet u Muzej moderne umjetnosti. Prije je Goran mrzio takve stvari! Više bi ga vidio s udicom na Jarunu ili pored ekrana za vrijeme nogometa nego u galeriji ili među kazališnim daskama. Sve je to zbog Ivane mijenjao navike, interes, čak i način života.
– Ti si mene baš iznenadio… – napokon progovori Stjepan, još nevjerujući onom što je čuo. Što je moglo biti tako strašno da se ta savršena kombinacija raspala? Toliko si kune potrošio na nju! Prijatelje zanemario! Kuću si počeo zidati! I sad… Nema više ništa?
Nije želio zvučati osuđujuće, ali emocije su prevladale. Iskreno mu je bilo žao prijatelja koji se tako predao zbog ljubavi, a sada je izgledao slomljeno.
– I sad je gotovo, – kratko je kimnuo Goran, demonstrativno uperivši pogled u ekran svog laptopa. Glumio je da ga odjednom guši obveza hitnog posla, a u stvarnosti je tupkajući prstima po tipkovnici pokušavao skrenuti misli. Nije želio o tome razgovarati, ali ni povrijediti prijatelja.
U njemu je ključala prava oluja! Razumio je da se Stjepan brine, ali sada je samo želio da ga svi ostave na miru. Ni u kafiću ne može biti sam! Ne želi o tome pričati. Zar je to tako teško shvatiti?
Duboko u sebi, Goran još uvijek nije mogao prihvatiti prekid. Ivanu je istinski volio – bez računice, bez okolišanja i nelagodnosti. Upravo zato bol nakon rastanka pekla je još jače…
~~~~~~~~~~~~~~
Upoznali su se sasvim slučajno. Tog dana Ivana je poslije posla svratila u trgovinu – trebalo je kupiti hrane za tjedan dana. Polako je hodala među policama, slagala u košaricu povrće, rižu, mliječne proizvode, sitnice. Kad je napokon došla na blagajnu, košara je postala tri velika pretrpana vrećice. Ivana je uzdahnula zamišljajući kako će ih odvlačiti do stana. Do njezina stana bilo je samo dvije tramvajske stanice, ali s tolikim teretom bila je to prava pustolovina. Izvukla je mobitel da naruči taksi, ali aplikacija je uporno pokazivala: Nema dostupnih vozila. Probala je još jednom isto.
Spustila je vrećice na pod, obrisala nevidljivu kap znoja s čela i pogledala oko sebe. Svi užurbani – netko gura kolica, netko važe breskve. Tada je primijetila da je promatra nepoznati muškarac. Stajao je malo dalje, u ruci butelja mineralne i paketić kave. Pogled mu je bio topao, pa čak i malo pun suosjećanja.
– Mogu vas odvesti, – ponudio je tiho, prišavši bliže.
Ivana je blago poskočila od iznenađenja. Navikla je sve sama rješavati i nije bila od onih što traže pomoć.
– Nije potrebno, hvala, – započela je, ali već je osjećala otkud bole ruke pod težinom vrećica. Ipak, može. Ali odmah da se zna ne nudim kavu, ni čaj!
Zvučalo je više šaljivo nego oštro. Ni sama ne zna zašto je to izgovorila vjerojatno da razbije nelagodu.
On se iskreno nasmijao. Njegov smijeh bio je topao i zarazan.
– U redu, – odvratio je s osmijehom. Obećajem, ne planiram kod vas na gostovanje.
Lako je prihvatio vrećice, i zajedno su izašli na cestu. Auto je bio parkiran blizu novi sivi sedan. Vožnja je protekla u izuzetno opuštenom razgovoru. Zvao se Goran, i pokazao se kao vrlo duhovit i spretan pripovjedač. Prepričavao je smiješne zgode iz života, pronalazio sitnice koje su mu padale na pamet, uvijek pogodio trenutak s pravom šalom. Ivana je prvo suzdržano smješkala, a pred kraj se otvoreno smijala iz srca.
Put je trajao svega deset minuta, ali Ivana je stekla osjećaj da ga poznaje već dugo. Njegova iskrenost i lakoća otvorili su joj srce. Kad su stigli pred njen ulaz, bilo joj je žao što je kraj.
– Hvala što ste mi pomogli, – rekla je otvarajući vrata. Bilo je ugodno društvo.
– Meni također, – Goran joj uzvrati s toplinom.
Nastala je tišina. Ivana nervozno prebirala po remenu torbe, dvoumila se. Potom izvadila papir i olovku.
– Evo moj broj, – ponudila mu je listić. Slobodno se javite… ako želite.
– Svakako ću nazvati, – odgovorio je, spremajući papirić u džep košulje.
I nazvao je već idućeg dana. Pozvao ju je u poznati restoran na Trsatu, s tamburašima uživo. Ivana je bez puno razmišljanja pristala na taj prvi susret.
Sve je išlo prirodno i polako, ali još uvijek toplo i iskreno. Sastajali su se mjesecima, i svaki novi dan donosio je nešto posebno: šetnje po gradu, razgovori do kasno u noć, male sitne pažnje. Goran je sve ozbiljnije razmišljao – možda Ivanu pozvati da preseli k njemu? I stanu bi bilo veselije, a srcu još više.
Jedne večeri opet su završili u istom restoranu iz prvog susreta. Sjeli su kraj prozora, pod zlatnim svjetlom lampe. Ivana je odjednom zašutjela i bezvoljno gnječila kolač žlicom. Goran je odmah osjetio da je uznemirena.
– Nisam ti pričala ranije, – tiho je izgovorila, ne dižući pogled. Nisam ni vjerovala da bi ovo s nama moglo funkcionirati. Ali…
Goran se ukočio. Samo mu je prošlo kroz glavu: Ima li ona nekoga?. Srce mu se steglo i stisnuo rub stola, spreman na najgore.
– Ja… Imam sina, sedam mu je godina, – izlanula je Ivana kao iz puške. Jako mi je važan. Nikada ga neću napustiti.
Goran je uzdahnuo s tolikim olakšanjem da se i sam iznenadio. Sva napetost nestala je u trenu, nasmijao se iskreno.
– Hvala ti, Bože, – promrsio je, osjećajući kako mu tijelo prostrujava toplina. Mislio sam da imaš muža! A za dijete pa divno! Oduvijek želim klinca! Možda da krenemo živjeti svi zajedno kod mene? Imam prostrani stan…
Govorom nije bilo ni trunka sumnje. Pomisao na pravu obitelj, pa i dijete, ispunjavala ga je srećom. Već je sanjao kako će zajedno provoditi večeri, a mali Luka ga zvati tata…
Međutim, Ivana nije bila jednako oduševljena. Malo je odgurnula tanjur, gledala ga s neskrivenom sumnjom.
– Luki treba vremena da shvati da će dobiti tatu, – tiho je rekla. Moj bivši muž napravio je veliko zlo, jednostavno nestao i ne javlja se nikad. Luka je bio mali, stalno me pitao kad će se tata vratiti…
Glas joj je zadrhtao, Goran je odmah shvatio koliko je tema bolna. Preko stola je lagano dotaknuo njenu ruku, šaljući joj podršku. Ivana je duboko udahnula, kao da skida težak teret s ramena.
– Ne želim da opet doživi razočaranje, – nastavila je odlučnije. – Ako mi postanemo obitelj, to mora biti ozbiljno. Da Luka zna – nećeš tek nestati kao onaj što mu je bio otac.
Goran je klimnuo, ozbiljno gledajući.
– Razumijem, – šapnuo je sigurno. I ne mislim nestati. Morat ćemo polako. Želim biti dio vašeg života tvog i Lukinog. Doći ću do njega s vremenom! Ali samo ako ste stvarno spremni.
Ivana se po prvi put nasmiješila u razgovoru. U toj osmijehu bilo je olakšanja, zahvalnosti i nježne nade.
Goran je ostavljao dojam odlučnosti kad je govorio kako će se s Lukom složiti. Istinski je to želio, i nadao se da će i Ivana vjerovati u to. No ipak ga je iznutra grebla nesigurnost. S djecom nikada nije bio previše blizak: rođaci su mu bili premali, a većina prijatelja još nema djecu. Kako prići dječaku od sedam godina, nije imao pojma.
– Ne zamaraj se, nekako ću ga pridobiti! pokušavao je biti ležeran. – Ali kako će se naviknut, ako ne živimo svi skupa?
Ivana je razmišljala, grizla usnicu. Ona je osjećala da je u pravu, ali nije željela požurivati. Luka se još nosio s gubitkom oca, i svaka nagla promjena mogla bi ga povrijediti.
– Možda možeš početi prespavati kod nas, recimo, par puta tjedno? predložila je oprezno. Pa kad se priviknemo, možemo kod tebe. Samo… živi i moja mama s nama. Ali ništa ne brini, stvarno neće smetati!
Goran je jedva suzdržao poluosmijeh. Da, jasno, neće smetati, prošlo mu je kroz glavu. U glavi mu se stvorila uobičajena slika punice što voli zaviriti svuda, dijeli savjete i pripazi da sve bude kako treba.
Ali tu se prevario. Marija, Ivanina majka, bila je sve suprotno od njegove maštarije. Od prvog dana ga je dočekala vedro i pristojno. Uvijek je bila ljubazna, nije zapitkivala o prošlosti ni gurala nos u budućnost. Povremeno bi gledala Ivanu i zaključila: Ivana, imala si sreće što si upoznala takvog čovjeka. Ozbiljan i pažljiv.
Ivani je bila nježna i tiha, Goran nije osjećao pritisak ni iz jednog smjera. Doista, tu nije bilo prepreke.
Ali zato s mališanom sve je išlo puno teže. Luka čim bi ugledao Gorana na vratima, odmah bi postao namrgođen. Nije vikao, nije protestirao, ali gledao bi ispod oka, stiskao šake i tvrdoglavo šutio kad god mu se netko obratio.
Isprva je bio polupasivan: ignorirao Gorana, povlačio se u sobu, cijelo vrijeme šutio za stolom. Ali uskoro je postalo puno neugodnije.
Dani su prolazili, situacija s Lukom samo se pogoršavala. Dječak kao da je smišljao poput stratega kako da dodatno zagorča život Goranovu. Jednom mu je prolila crvenu temperu po tek kupljenim cipelama, drugi put mu je razderao košulju koju je pazio za važne sastanke. Jednom je čak prolila čaj po laptopu srećom, nije crknuo, ali pola dana trebalo je sve sušiti i čistiti.
Svaki put bi Ivana štitila sina. Duboko bi uzdahnula pa mirno govorila Goranovu: Teško mu je prihvatiti promjene. Ali on je još dijete…
Goran bi kimnuo, stiskao zube. Razumio je Luku, znao je da mu je teško, tješi se da mu samo treba vremena… No svaka nova mucka povećavala je osjećaj frustracije. Trudio se biti strpljiv, ali na svako iskazano povjerenje dječak je odgovarao nekom pakosti.
Strpljenje mu je puklo jednog kasnog večera. Upravo se spremao za spavanje kad je uletio Luka. Lice mu je blistalo veseljem, a u ruci je držao bocu izbjeljivača. Ništa ne rekavši, u sekundi ju je prosuo po krevetu. Tekućina se prolila po jastucima, prekrivaču i plahti.
U sobi se odmah proširio jak, oštar miris klora. Goran je ukočeno ustao, trudeći se ostati miran.
– Zašto si to napravio?
Luka je slegnuo ramenima kao da je riječ o sitnici.
– Hoću spavati s mamom, – odgovorio je drsko. – Ovdje se više ne može spavati! Mama ide u moju sobu. A ti idi odavde! Nemaš mjesta u našem stanu! Odlazi!
Te su riječi zarezale Gorana kao nož. Stajao je i gledao uništenu posteljinu, grlo mu je gorjelo od ljutnje i povrijeđenosti. Sve vrijeme pokušavao je biti strpljiv, ali osjećao je da više ne može.
Polako se sagnuo po hlače, automatski posegnuo za remenom. Prebacio ga je preko ruke i ritmično udario po dlanu zvuk je zazvonio kroz sobu.
Goran je stiskao remen, prikrivajući bijes. Pogledao je Luku. Dječak je, shvativši što se sprema, s vriskom pojurio majci. Luka se čvrsto prihvatio Ivane, dršćući.
– Mama! On hoće mene istući! On je zločest! Rekao sam ti!
Ivana je odmah reagirala: zaštitila sina, a Gorana pogledala bijesno i prekorno.
– Gorane! Sram te bilo, dijete je! – glas joj se tresao od uzbuđenja. To je obična dječja sitnica! Samo mu fali pažnje! Nikad neću dati da mu netko naudi! Samo ga probaj dirnut zvat ću policiju!
Goran je stajao, stisnutih šaka, pokušavajući se obuzdati. Po glavi mu je tutnjalo: Dječja sitnica? A uništene stvari, upropaštena večer i to su sitnice?
– Napravila si od djeteta ne znam što, – procijedio je kroz zube. Želio je upotrijebiti remen, ali se svim silama suzdržao.
I tada mu je postalo jasno: u tom stanu on je nitko i ništa. Nemaju ga namjeru prihvatiti, nema prava ni na što… Zašto je dužan trpjeti nepodopštine malca koji radi što mu padne na pamet?
Brzo se okrenuo, izvadio svoju odjeću iz ormara i bez posebnog reda počeo je pakirati u sportsku torbu.
– Ispada da sam opet ja kriv! – promrmljao je, ne gledajući Ivanu. – Kad ti mali jednom sipa izbjeljivač u kavu, nemoj se čuditi…
Ivana je ostala u šoku. Nije očekivala da će Goran početi spremati stvari.
– Gorane… kamo ideš? – tiho je upitala. Što ćemo sada mi?
U njezinu se glasu osjećala nesigurnost, kao da je prvi put postala svjesna da je stvar izmakla kontroli. Pustila je Luku, prišla Goranovu, ali on ju je izbjegao pogledati.
– Mi? – gorko se nasmijao. – Kakvi mi, Ivana? Ne vidiš li što se događa? Tvoj sin radi sve da me istjera iz kuće, a ti ga opravdavaš. Pokušao sam biti strpljiv, pokušao se približiti, ali nema smisla. On ne želi nikoga. A ti… ti se praviš da ništa nije problem.
Iza Ivaninih leđa Luka ga je gledao drsko, bez trunke kajanja. Samo prkos i inat, čuva svoj svijet od uljeza.
Ivana je pokušala nešto reći, ali riječi su joj zaglavile u grlu. Zna da je pretjerala, ali ponos i majčinska zaštita nisu joj dali da popusti.
– Gorane, pokušajmo pričati… – uhvatila ga je za ruku, ali je on izmaknuo.
Stajao je na vratima, stisnutih usana, s torbom u ruci. Lice napeto, trudio se ne eksplodirati, ali unutra je bjesnila oluja. Ivana je stojala, braneći izlaz – u očima joj se miješaju uvreda i očaj.
– Nema smisla više! – izrekao je odlučno. Umoran sam gledati kako mu udovoljavaš u svakoj sitnici. Uništava skupe stvari, a ti kažeš ‘ma to je ništa’. Kad odraslima diže tlak, ti opet braniš ‘on je samo dijete, ne smiješ ga grditi’…
Glas je drhtio od bijesa. U glavi su mu prolazili svi incidenti kad ga je Luka zabio nož u leđa, a Ivana ga branila.
Ivana je problijedjela, ali je podignula glavu s dignitetom.
– Ali… Luka je moj sin i uvijek ću biti na njegovoj strani! tvrdoglavo je rekla. Treba ti strpljenja… on je samo zabrinut da ću tebe više voljeti od njega.
– Tvog sina treba odgojiti remenom! – viknuo je Goran, više ne pazeći.
Te su riječi zarinule u Ivanu kao čavao. U očima su joj zaiskrile suze.
Ne čekajući odgovor, Goran je napravio korak naprijed, lagano je odgurnuo ne iz ljutnje, nego jer je jednostavno stajala na putu. Nije joj htio nauditi, ali znao je da mora odmah otići.
U hodniku se sudario s Marijom. Stajala je ispred vrata dnevnog boravka, prekriženih ruku. Lice joj je bilo namršteno, ali u pogledu ipak je bilo razumijevanja i umora.
– Oprostite, – rekao je Goran pokušavajući proći. Nema smisla da pokušavam dalje.
Marija ga nije zaustavila. Samo je duboko uzdahnula, prešla dlanom preko lica, kao da iz njega istresa tugu.
– Razumijem, – tiho je rekla. – I meni je teško s takvim derištetom, pa se vraćam kući. Neka se snalaze…
Rekla je to tiho, bez ljutnje, s pomirenošću. Već je gledala kako sve propada, ali nije se petljala možda će Ivana sama naći izlaz. Sada je i njoj bilo jasno da dalje ne ide.
Goran je na trenutak zastao, pogledao ženu, htio nešto izustiti, pa odustao. Samo je kimnuo, otvorio vrata i izišao. U stubištu je bio mir, daleko je trepetalo svjetlo. Išao je niz stepenice, izašao na hladan riječki zrak i duboko uzdahnuo.
Ivana je ostala u stanu. Tiho se spustila na stolicu u hodniku, glavu sakrila među ruke. Svježe su odjekivale Goranove riječi, pred očima mučile slike njegova razočaranja. U drugoj sobi tiho je jecao Luka čuo je povike, nije znao što se stvarno dogodilo.
Marija je šutke otišla u svoju sobu i zatvorila vrata. Po stanu je pala teška tišina, samo se začuo pokoji Lukin jecaj i Ivanin tihi uzdah. Sve je odjednom postalo zapetljano, teško nitko nije znao kako to popraviti…
Goran je hodao Korzom, ruke u džepovima. Hladan vjetar mrsio mu je kosu, ali on nije osjećao zimu gorjelo je iznutra od pomiješanih osjećaja. Znao je da je otići bio ispravan potez. Ali ni najmanje lakši zbog toga nije bio…
Shvaćao je da je dječaku teško. Gubitak oca, iznenadna prisutnost stranog muškarca – sve je to trauma za dječaka od sedam godina. Ali gdje završava dječja tvrdoglavost, a gdje počinje čista pakost? Luka nije bio samo kapriciozan sustavno je nastojao povrijediti. I uspio je.
– Kao da si je zacrtao da me istjera, i uspio je, – prolazilo je Goranu glavom. To je bila gorka istina. Probao je razgovarati, probao trpjeti. Na svakoj strani čekala ga je zid: tvrdoglavi dječak ili majka koja bi ga uvijek branila.
Stao je kraj semafora, gledao zeleno svjetlo kako treperi. Sjetio se kako je sve počelo: susret u trgovini, prvi spojevi, tople večeri… Tada je vjerovao da od njih može nastati nešto stvarno. Obitelj ne samo riječ, već osjećaj.
Ali, sve se raspalo. Najgorje ne zbog nečeg velikog, već zbog sitnih svakodnevnih okršaja i jer Ivani nije bilo do kompromisa. Svakodnevno dopuštanje dječjem inatu to je srušilo sve. Da ga je barem jednom kaznila…
– Pa dobro, očito nije trebalo biti… pomisli Goran prelazeći ulicu.
Te riječi odzvanjale su mu u glavi kao eho. Uvjeravao se da je tako bolje. Da nema smisla štititi vezu u kojoj ga nitko ne cijeni. Da negdje postoji netko tko će znati prepoznati njegovu vrijednost.
Ali srce je bilo tvrdoglavo. Osećaji prema Ivani nisu nestali. Nedostajao mu je njezin smijeh, njezin pogled… oni rijetki trenuci kad su bili sami, bez Lukinih nestašluka i majčinih briga. Osjećaji nisu umirali samo su tinjali u njemu.
Zavukao je u park, prošetao se prije povratka doma. Drveće je šuškalo, svjetla iz lampi bacala su sjenu po puteljku. Sve je bilo mirno, onako kako njemu unutar srca upravo najviše nedostaje.
Znao je treba vremena. Vrijeme da prežali, da nauči opet živjeti bez Ivane, bez obitelji koju je zamišljao. Vrijeme da prihvati najljepši snovi ponekad padnu pod težinom stvarnosti. I to boli. No takva je sudbina.
Duboko je udahnuo i izvadio mobitel. Trebao je nazvati prijatelja, nasmijati se, otvoriti dušu. Možda sutra otići na pivu život ide dalje, pa makar mu se sada činilo kao da je sve nestalo…
