Osveta na rate
Gospođa Zdenka već dugo je bila poznata po svom nepopustljivom znatiželjnome duhu. Voljela je znati sve o svima iz zgrade, a nijednu priliku nije propuštala da dozna i najmanju pikanteriju. Njezin pogled danas zapeo je za Klaru, baš dok je ova izlazila iz stana. Starica, bez trunke ustručavanja, odmah joj je stala na put s namještenom zabrinutošću:
Draga moja, jeste li se vi i Marko posvađali?
Klara je jedva suspregnula uzdah. Znala je da Zdenka neće odustati dok ne izvuče barem nešto. S osmijehom, koliko joj je to išlo, nježno odgovori:
Otkud vam to, gospođo Zdenka? u sebi misleći: Samo da se makne, makar ju morala fizički vratiti u stan i zabiti vrata čavlima. Spasa od nje nema!
Pazeći da ne pokaže nervozu, Klara još jednom zapne s ljubaznošću:
Kod nas je sve super, razmišljamo čak i o prijavi za stan.
Gospođa Zdenka podigne obrve, a u glasu joj se načuo poznati zajedljivi ton:
Ma je li? Čudno. Kad je meni s mojim Ivicom bilo dobro, nije mi selio stvari iz stana.
Klara je osjetila kako joj se želudac zgrčio. Znala je kamo susjeda cilja, ali nije joj htjela dati novi materijal za tračeve. Sabere se, pogleda staricu mirno i uzvrati:
Ma niste vi to dobro vidjeli. Vjerojatno je samo čistio ostavu, nakupilo se tamo svega i svačega.
Klara je već bila na pol puta do sljedećeg kata, kad se za njom opet zacvrkutao Zdenkin glas. Oči su joj svjetlucale od zlobnog zadovoljstva, kao da jedva čeka izvaditi asa iz rukava.
Da, naravno, promrmlja Zdenka, sad sasvim očito zločesto Pa smeće valjda svi iznose u koferima. I uredno stavljaju u gepek auta. Kako se toga nisam prije sjetila!
Klara je nemoćno stajala na stepenici, stisnutih prstiju oko remena torbe, ali nije se okrenula. Znala je pokaže li i najmanji znak uzrujanosti, Zdenka će slavodobitno uživati. Duboko je udahnula, okrenula se i smirenim tonom rekla:
Ma vi ste, gospođo Zdenka, prva za zadirkivanje, kratko je slegnula ramenima, osjećajući kako joj u trbuhu kipti. Okrenula se na peti i odlučno nastavila prema svom stanu. Doviđenja.
Ali Zdenka se nije predavala. Njezin glas odjeknuo je stubištem, oštar i prodoran, baš kad je Klara već posezala za ključem:
Trči, djevojko, trči, ali kasno je! povikala je susjeda jasno uživajući Ne, nije tvoj Marko išao taksijem. Po njega je došla plavuša, i to kakva! Iskreno, ona je tvoja liga, ti joj nisi ni do koljena.
Klara je na tren zatvorila oči, stisnuvši ključeve u dlan. Odlučila je ne odgovarati! Ako joj replicira, ovo bi se moglo razvlačiti satima. Zgrabi se za kvaku, uđe u stan i snažno zatvori vrata za sobom.
Pokušala je ne razmišljati o Zdenkinoj potrebi za senzacijama. U glavi joj je odjekivalo: Što sve ne padne na pamet osamljenim penzionerkama? Gledala je previše turskih sapunica pa je sad sama sebi scenarist u životu Sjetila se kako Zdenka uvijek zabadala nos gdje joj nije mjesto, svaku sitnicu upije, istog trena izmisli cijelu zavjeru.
Nije Marko takav… pokušala se Klara uvjeriti na glas. Ne bi on mene tako ostavio! Zar ne? osjetila je kako je zaboli iza prsiju, ali odlučno odbaci ružne misli. Nema šanse, sve su to Zdenkine tračarije! Marko me voli, planirali smo sve
U stanu je vladala tišina, ali ona je bila narušena najljepšim mogućim načinom iz kutka je istrčala bijela, pahuljasta maca. Biba, njezina mala pahulja, pojurila je Klari prema nogama, glasno i uporno mjaukajući. Zelene oči blistale su, rep joj je zahtijevao pažnju.
Bibice! nasmiješila se Klara, pognula se i uzela mačku u naručje. Biba joj se odmah priljubila uz prsa, prela i gurkala njuškicom pod bradu. Si gladna, pile moje? Nitko ti nije dao jest?
Klara ju je milovala, i osjećala kako je napetost polako popuštala. Biba je i dalje uporno zurila u smjeru kuhinje. Klara se nasmijala.
Ne tuguj, ljepoto, sad ćemo mi naći Tomicu i pošteno mu prigovoriti! Sad ćemo ti sipati večericu, pa onda idemo riješiti gdje je nestao.
Spustila je Bibu pokraj zdjelice i nasula nove granule. Mačka je zadovoljno počela jesti, tu i tamo pogledavši prema Klari, kao da provjerava neće li joj opet pobjeći iz vida. Klara je sjela kraj nje, gledajući je, i napokon joj je bilo malo lakše. Sve je brige puno jednostavnije izgledalo kad je Biba bila tu, grlila joj noge i prestala.
Ali stavrno, misao joj nije dala mira Marko je znao ostaviti hranu za Bibu, nikad to nije zaboravljao. Čak bi nekad dao više nego treba, znao je da će Biba napraviti nered ako ostane gladna. Sjetila se slike: samo da Marko kroči kroz vrata, a Biba već pred njim, vrti se među nogama, viče, vuče ga prema zdjelici. Ako dugo ne dobije što hoće, sposobna je popadati cijeli ormar, izgrebati tapete, čak i oženiti crne hlače njegovom dlakom. Marko bi se smijao, nikada nije dopustio da je gladna toliko da bi pravila cirkus.
Gledajući kako Biba gušta u hrani, Klaru je prožimala zabrinutost. Zašto je danas sve drugačije? Što Marko nije učinio što inače uvijek čini? Sjetila se Zdenkinih riječi, i naglo ustala. Trebala je provjeriti.
Ušla je u spavaću i otvorila ormar. Srce joj je potonulo police uvijek pretrpane Markovom odjećom sad su bile skoro prazne. Nekoliko zaboravljenih košulja visjelo je nemoćno na vješalici, ostalo prostranstvo izgledalo je pusto. Polako je prstima prešla preko vješalica, kao da time može vratiti ono što je nestalo. Ali stvarnost je bila neumoljiva njega više nije bilo.
Zdenka je bila u pravu proletjelo joj je kroz glavu. Zatvorila je ormar i naslonila se na njega. Tišina, nekad tako umirujuća, odjednom je postala teška, skoro prijeteća. Biba je upravo završila s večerom, pritapkala se kraj nje i umiljato joj trljala glavu o nogu, kao da zna da sad ne treba biti razigrana, nego utješiti. Ali Klara to jedva da je osjetila. Misli su joj bile samo na jednom gdje je Marko, i što to sad znači?
Tad je zazvonio mobitel. Zvuk je presjekao zrak poput noža. Nervoznim prstima Klara posegne za uređajem pogledavši ekran stoji Dragi.
Tresući se otvori poruku. Bilo je samo par riječi, ali su joj izbacile tlo pod nogama:
Dosta mi je. Gotovo je.
Klara je ostala stajati kao ukopana. U glavi muk, samo to i opet, i opet: Dosta mi je. Gotovo je. Stisnula je mobitel u ruci, pa šapnula, gotovo nečujno:
Jesi li mi to stvarno morao preko poruke javiti?
Noge su joj se odjednom odsjekle, pala je na kauč. Mobitel iskliznuo iz ruke na jastuk. Tada je iz kuhinje pojurila Biba i skočila joj pravo u krilo, tupkajući je glavicom, zahtijevajući maženje u svom stilu: Sad je red na meni, hajde!
Klara se, uz gorak osmijeh i suze u očima, naslonila na to mekano, nježno biće, pritisnula joj njuškicu na obraz. Inače ne bi izdržala duže zagrljaje, ali danas je Biba ostala na mjestu, tiho prela i kao da je preuzela ulogu utješitelja.
Klara je plakala, ali nije se više mogla ni truditi zaustaviti suze. Samo je grlila svoju malu prijateljicu i šaptala:
I što sada, Bibice, što ćemo sad?
Biba je odgovorila tihim mijaukom, kao da kaže: Tu sam, bit će sve dobro.
*************************
Godinu dana poslije.
Klara je sjedila zamotana u toplo ćebe, u dnevnom boravku njezina novog stana u Zagrebu. Pred njom je pušila šalica čaja, u krilu je držala otvoren roman, pokušavajući odagnati tu večernju tišinu koja joj je grizla misli. Sat je pokazivao točno jedanaest. Obično bi tad već spremala stvari za posao, jer život službenice ne oprašta kasno lijeganje.
Zazvonio je mobitel, naglo i uporno, režući mir tihe večeri. Pogledala je na displej, preneražena:
Tko zove ovako kasno? promrmljala je. Normalan čovjek bi pet puta promislio prije!
Zvonjava nije jenjavala. Još jedan poziv, još jedan… Netko ni ne pomišlja stati. Osjetila je kako joj raste ljutnja. Taj netko očito nije nikada naučio što znači poštovati tuđi mir.
Dobro, javit ću se, procijedi kroz zube. Možda je nešto hitno…
Stisnula je odgovori i kratko rekla:
Halo.
Klara, bok! Nismo se dugo čuli začuo se poznat glas.
Srce joj na trenutak preskoči. Taj glas ne bi zamijenila ni s kim. Marko. Onaj Marko koji je nestao prije godinu dana, nije objasnio ništa, samo ostavio prazninu i gorčinu.
Stisnula je mobitel, pokušavajući obuzdati navalu osjećaja. Toliko pitanja: Zašto sad? Što želi? Zašto? Ali naglas samo hladno reče:
Što ti treba?
Ton joj je bio smiren i ravnodušan, ali iznutra sve se treslo. Prošla je godina! Bila je uvjerena da je sve ostavila iza sebe, da ima svoj život, da nije više ona ista koju boli njegov nestanak. A eto ga njegov glas, i stara bol koja grize.
Što točno hoćeš od mene? ponovila je, kontrolirajući svaku mrvu emocije. Ni trunke slabosti, ni sjene prijašnje nježnosti. Samo hladna korektnost.
Na drugoj strani na trenutak tišina, kao da Marko smišlja opravdanje, vježbajući unaprijed ono što želi reći. Pa progovori mekanim, gotovo pokajničkim tonom:
Vidiš, shvatio sam Bio sam grozan, ne tražim da me opravdavaš. Imao sam teških problema i nisam htio da te povučem sa sobom u sve to, pa sam otišao, ali Nikad te nisam prestao voljeti. Sada je sve opet normalno i stvarno želim pokušati iznova.
Klara je zatvorila oči da prikrije gorki osmijeh. Problemi Jako dobro je znala te njegove probleme. Nevolje? Ne, bio je to samo zgodan izgovor. On je tada jednostavno izabrao nekog tko je imao više, bio zgodniji, draži. Sjećala se prizora u restoranu: on i plavuša, za stolom, elegantna, sređena, markantna. Sjećala se njegovog pogleda kad ju je vidio. Povukao je ruku, sakrio se iza čaše.
Danas joj nije bilo do istine. Nije mu htjela nabacivati u lice sve što je znala. Umjesto toga polako, poluglasno reče:
Siguran si da sam ja još uvijek sama?
Glas joj je bio miran, gotovo ravnodušan, ali u dubini duše sve je gorjelo. Slikala je Marka kako iznenađeno šuti s druge strane linije. Je li mu lice promijenilo izraz? Je li pomislio da je već kasno?
Nije žurila s odgovorom. Namjerno je pustila tišinu da raste, uživajući u rijetkoj prilici kada su karte bile u njezinim rukama. On je prije godinu dana samo nestao. Sad traži popravni.
Pa naravno da me voliš, nikada nećeš nekoga voljeti kao mene! reče Marko samouvjereno, a Klaru prođe jeza; njegova je sigurnost zvučala kao da ništa nije naučio.
Baš si sebičan, znaš? odvratila je Klara ironično, s laganim smiješkom u glasu. Već je htjela prekinuti poziv, osjetila je da ovo ne vodi ni na što dobro. Ali tada joj je sinula ideja nagla, neobično slatka.
Odložila je nekoliko sekundi, pa rano sažeta reče svjesno birajući riječi:
Znaš što? Ajmo ispočetka.
Marko kratko utihne, možda mu nije jasno što čuje, pa pita nevjerujući:
Stvarno? Jesi ozbiljna?
Klara pogleda kroz prozor, večer je već uronila grad u mrak. Glas joj postane poslovan, kao da prebire po rokovniku:
Ali ispočetka, Marko. Izlasci, cvijeće, mali pokloni… Želim vidjeti da ti je stvarno stalo, da ovo nije bio poziv iz usamljenosti. Ako nakon mjesec dana sve bude u redu, selimo zajedno. Dogovoreno?
Uslijedi tišina. Klara gotovo osjeti kako Marko odvaguje vrijedi li truda, hoće li izdržati toliko predanosti. Zamišljala je kako mu obrve skaču, kako bi možda htio nešto osporiti, reći da je to previše. No na kraju je, zadihan i nestrpljiv, pristao:
Dogovoreno! Nećeš požaliti!
Ton mu je bio koliko uzbuđen, toliko prazan. Klara se nasmijala u sebi.
Vidjet ćemo, pomislila je. Koliko li će izdržati ovu igru?
Nije mu stvarno davala novu priliku. Ne, to je bilo čisto radi promjene, eksperiment, način zauvijek zatvoriti vrata prošlosti. Da se više nikada ne pita: Što bi bilo da nije pobjegao?
U redu, rekla je. Dogovorimo prvi izlazak. Sutra u sedam tamo gdje smo prvi put pili kavu, može?
Naravno! žurno je uzvratio Marko. Bit ću na vrijeme. Stvarno, Klara, ovo mi strašno puno znači
Nije ga slušala do kraja. Spustila je mobitel i duboko odahnula. U stanu je opet bila tišina, ali ona nije gušila naprotiv, osjećala se snažno i slobodno. Klara se pošteno nasmiješila, ovaj put iskreno. Sutra započinje nova drama, ali ovaj put ona drži sve konce
*********************
Marko se trudio izgledati i ponašati savršeno. Svaki dan tjerao se izlaziti s Klarom na mjesta koja su mu prije bila potpuna nepoznanica, kupovao joj najveće bukete, rezervirao stolove po najpoznatijim zagrebačkim restoranima, slušao njezine priče o izložbama i platnima. Gledajući je kako predlaže odlazak u kazalište ili dugu šetnju Maksimirom, radilo mu se na živce, ali smiješio se, klimao i pristajao na sve.
Samo još malo, mjesec dana, uvjeravao se i onda će biti po starom.
Novac je odlazio kao voda u Savu, a Marko je u sebi preslagivao troškove: nije to malo kuna, ali dobro, uvjeravao je sebe, riječ je o investiciji. Mora pomisliti da se promijenio, za ozbiljnu vezu je nova Klara prava stvar. A za kasnije Tko zna.
Trpio je njezine sitnice, navike, beskrajna razmišljanja o zajedničkoj budućnosti, njezino buljenje u kataloge za zastore i fotelje. Nije mu bilo lako, ali na vanu je djelovao kao uzoran dečko: Naravno, birajmo najljepše, zajedno ćemo odlučiti!
I tako je došao zadnji dan njihovog mjeseca. Upravo večeras dogovoreni je zadnji spoj prije selidbe. Marko je gledao u kalendar, crvenom olovkom uokviren današnji datum. U duši olakšanje: uskoro prestaje glumiti princa i može se opustiti. A možda više ni ne treba sve to Nije prestao tražiti bolju priliku, Klara mu je ionako bila samo privremeno rješenje.
Par mjeseci ćemo se praviti kao da smo par, razmišljao je pred ogledalom, namještajući kravatu pa ću lako pronaći nešto bolje. Nema šanse da podnosim Klaru još dugo.
Bacio je pogled na sat. Vrijeme je. U džepu jakne nosio je mali baršunasti etui s prstenom, obična jeftina imitacija za efekt.
Predložit ću joj baš večeras da sve učinimo službenim, ponavljao si je. Ona će poluditi od sreće, početi planirati vjenčanje, dok ja lagano tražim dostojniju djevojku…
Pogledao se posljednji put u ogledalu, zategnuo kravatu, udahnuo i izašao van. Ova večer će sve promijeniti…
*********************
Marko je sjedio u poznatom kafiću u centru Zagreba, za istim onim stolom gdje su s Klarom prije mjesec dana počeli ponovnu vezu. Došao je rano i uzeo mjesto uz prozor, motreći ulicu da što prije vidi njezin dolazak. Ruke su mu nervozno prebire baršunasti etui, pokraj njega na stolici leži ogroman buket crvenih ruža.
Sat pokazuje da se Klara već dobrano zadržala. Markovo lice se napelo, pogled je bacao prema vratima svakih nekoliko minuta.
Što je sad ovo? uznemireno je mislio Ona je inzistirala na ovom sastanku…
Pokušao je zvati. Jednom, dva puta ništa. Napisao je poruku, pa još jednu. Bez odgovora.
Prošlo je već pola sata kad je mobitel napokon zadrhtio stigla je poruka. Brzo ju je otvorio, nadajući se nekom objašnjenju, ali pročitao je:
Iznevjerio si me. Više nisi onaj kojega sam voljela. Zbogom.
Bijes ga je naglo preplavio. U naletu, baci mobitel na pločice; ekran se razbio, ali njemu više ništa nije bilo važno. Naglo je ustao, zgrabio ruže i svom silinom bacio ih u prvu kantu za smeće. Ruže, koje su maločas bile simbol ljubavi, sada su ležale ponižene i poderane među otpacima.
Kako si me mogla ostaviti?! povikao je sada već na glas, ne mareći što se pola kafića okrenulo. U njemu je ključala oluja: povrijeđenost, bijes, poniženje i izgubljenost. Pripremao je mjesecima, ulagao, glumio a ona ga je samo tako ispustila, nestala, ne dajući priliku ni za objašnjenje.
A Klara je, skrivena iza drveća malo dalje, sve pratila. Vidjela je Markov pogled na sat, njegove pozive, bijes, trenutak kad je bacio cvijeće, pa i mobitel koji je pukao na dvije polovice.
U tih mjesec dana shvatila je mnogo. Prvo je odlučila dati mu priliku, ali ubrzo je počela uočavati sitnice lažne osmijehe, umorne oči kad bi predložila ono što njega nije zanimalo, udaljenost u govoru, pa čak i slučajno preslušani razgovor u kojem Marko svom prijatelju objašnjava kako mu je Klara samo privremena stanica dok ne naiđe bolja prilika.
Srce joj je tada zaboljelo, ali je baš tada shvatila da ne želi biti ničija rezerva. Vrijeme je da sama odluči i kaže dosta nečemu što zbilja ne vrijedi.
Smislila je plan natjerati ga da osjeti isto što je ona osjetila prije godinu dana: neizvjesnost, nepravdu, hladnoću i napuštenost bez riječi. Kad ga je danas gledala, nije osjećala zadovoljštinu ni zluradost samo olakšanje. Ova je priča završena.
Nije uzalud ona stara: osveta je najbolja kad je hladna, pomislila je okrećući se, napuštajući Markov svijet. Ispred nje je sada nov život bez laži i bez ljudi koji je ne zaslužuju…
