Kad sam imao deset godina, moj otac se ponovno oženio. Moja maćeha ubrzo je ostala trudna te rodila sina, pa sam postao besplatni dadilja, kuhar i čistač sve u jednom.
Obitelj me zvala Ej, ti. Nosio sam odjeću koja mi je već dugo bila premala, dok je moj brat svaka dva dana dobivao novu igračku. Kad je narastao, ostao sam bez svog prostora preselili su me u dnevni boravak, a moj brat je dobio moju sobu.
Jedno za što sam zahvalan svom ocu jest to što je odmah zaustavio sve pokušaje moje maćehe da me fizički kazni. No, nije joj zabranio da me ponižava. Svakodnevno sam slušao kako sam ružan nitko me ne bi htio i glup nikad neću završiti školu i radit ću kao spremač.
Maćeha mi je svakog dana govorila da sam u toj kući samo dok ne navršim osamnaest godina, a na moj rođendan će me izbaciti na ulicu.
Sve praznike sam provodio kod svoje bake. I ona me smatrala crnom ovcom obitelji. Proklinjala je dan kad se njezin sin oženio s mojom majkom i bila sretna što je majka otišla.
Uvijek sam se pitao zašto me nisu dali u dom za nezbrinutu djecu.
Šest mjeseci prije punoljetnosti slučajno sam čuo razgovor između oca i maćehe. Tada mi je sve postalo jasno. Maćeha je rekla da nikad neću pristati, a otac ju je uvjeravao kako će me nagovoriti da prepišem stan na njih i da nema razloga za brigu.
Pa, prevario se. Maćeha je imala razloga za brigu. Njihova zadirkivanja i maltretiranja više me nisu pogađala.
Ranije sam se bojao punoljetnosti, ali sada sam je željno iščekivao.
Na mojoj rođendanskoj proslavi bili su svi uključeni: otac i maćeha, baka i roditelji maćehe.
Nakon prve prave proslave s čajem i kolačima nakon osam godina, rekli su mi da se pripremim za odlazak. Kad sam pitao kamo, baka mi je rekla:
Odrastao si. Od danas si odgovoran za svoje postupke. Danas je dan kada trebaš zahvaliti svojoj obitelji za sve što su učinili za tebe. Sada ćeš s ocem otići kod javnog bilježnika i prepisati stan. To si naslijedio od majke, ali to nije smjelo tako biti. Obećala je ostaviti oporuku za mog sina. Sad moraš izvršiti svoju dužnost, pripremi se.
Bili su tako ozbiljni da sam jedva suzdržavao smijeh.
Dobro, bako. Zahvalit ću obitelji za sve što su učinili za mene. Kao zahvalu, neću ih danas izbaciti, nego imaju tjedan dana za spakirati stvari. Vrijeme je isteklo.
Oh, što je tada počelo. Izgrdili su me da sam nezahvalan, maćeha je vrištala da je podizala zmiju, otac me udario šakom u lice. Roditelji maćehe komentirali su kako su je upozoravali na tuđju djecu. Baka je izjurila tržeći vratima.
Odselili su. Preselili su kod moje bake.
Nekoliko dana kasnije došao je otac. Dao mi je papir i rekao da, budući da im nisam dao stan, sada moram vratiti dug, pa je otišao.
Otvoriom sam papir i tamo je bila lista:
Hrana 43.200 kuna
Odjeća 7.200 kuna
Školski pribor 1.880 kuna
Higijenske potrepštine 356 kuna
Kućanski aparati 618 kuna
Stambeni trošak 8.640 kuna
Ukupno: 61.894 kuna
A što je s time da su roditelji dužni uzdržavati maloljetnu djecu? Izgleda da mog oca to nije brinulo.
Našao sam posao i kroz zadnjih šest mjeseci svakog mjeseca davao trećinu svoje plaće za taj dug.
Trebalo bi mi otprilike sedam ili osam godina da to otplatim. I tada ću biti potpuno slobodan.
