Kad sam bila dijete, sanjala sam o tome kako će biti kad odrastemda mogu raditi što želim: jesti što mi se sviđa, zaspati kad ja odlučim, izlaziti bez pitanja. Danas se smijem toj svojoj maloj, naivnoj verziji. Stvarnost me pogodila onog dana kad sam počela živjeti sama: čišćenje, kuhanje, stanarina, računi, nabavka sve sa jednom plaćom koja jedva pokriva troškove. Mislila sam da je sloboda odabrati što će biti za večeru, nisam imala pojma da znači brojati kune, hoću li imati dovoljno za rižu i sapun istovremeno.
Jednog jutra sam shvatila da tjednima nisam sjela mirno doručkovati. Budim se, tuširam, brzinski namještam krevet, pa jurim na autobus za posao. Usput se sjetim da nisam odgovorila na službeni mail, da moram platiti internet prije petka, i da je kartica gotovo na limitu. Sloboda odraslih bila je zapravo popis zadataka, a ne ispunjeni san.
Kad bih napokon došla kući, umor bi me pokosio kao cigla. Otvorila bih hladnjak u nadi da ima nešto što je samo već gotovo. Ali nemoram prati, rezati, kuhati, pa opet prati. Ponekad bih večerala samo kruh i sir, da ne moram ni taknuti tavu. Ali ni tada nisam odmarala jer mi je um šaputao: račun za vodu je prevelik, moram provjeriti curenje u kupaonici, roba od jutra već smrdi jer sam zaboravila objesiti veš.
Prijatelji su stalno govorili: Dođi na kavu. Ali svaki put kad smo pokušali dogovoriti druženje, svi smo imali neki problem: jedan radi prekovremeno, drugi brine o bolesnoj baki, treći je bez novaca, četvrti samo iscrpljen. Kao tinejdžerice se viđale svakodnevno, kao odrasle prolazio bi cijeli mjesec bez susreta. Kad smo se napokon okupljali, razgovor se vrtio oko umora, računa i bolova u leđima. Bile smo mlade, ali zvučale smo kao osamdesetogodišnjakinje.
Najteže je bilo shvatiti da pravog odmora nema. Čak i vikendi su zapravo popis obaveza: pranje rublja, čišćenje, organiziranje tjedna, nabavka, krpanje nečega pokvarenog. Jedne subote sam plakala dok sam prati pod, jer sam sebi rekla: Čak i kada odmaram, ne odmaram. Kao dijete sam to zvala sloboda, a zapravo sam počela raditi sve što su odrasli radili za menesamo sada nije bilo nikoga da pomogne.
I posao nije bio ono što sam očekivala. Mislila sam da rad daje osjećaj ispunjenosti. Nisam znala da uključuje i smješkanje kad ti nije do toga, trpljenje glupih komentara, trčanje za ciljevima koji se mijenjaju svaki tjedan, i gledanje kako većina plaće odlazi na stvari koje i ne primjećuješ. Jednog dana sam sjedila i računala hoću li imati za ručak ili ću radije ostaviti kune za mjesečnu kartu za tramvaj. To ti nitko ne kaže dok si dijete. Nitko ne objašnjava da je odrasli život beskrajni niz mentalnih kalkulacija.
Sanjala sam da odrastanje znači slobodu. A zapravo je čudna ravnoteža između umora, odgovornosti i tih malih, kratkih trenutaka mira.
