Obiteljska tajna
Od malena nisam volio ići kod bake u Osijek. Bilo mi je jasno da mene nije posebno voljela, ali iskreno nisam mogao shvatiti zašto su moji roditelji uporno inzistirali da idemo k njoj i to još uvijek zajedno.
Ta baka, uvijek je natuknula da u meni nije dobra krv i da će se mama još namučiti sa mnom.
Mama me uvijek branila, govorila joj da nije u pravu, ali baka nije prestajala sa svojim napadima.
Ni roditelje nije štedjela. Svaki naš dolazak kod bake bio bi upropašten dan.
Posebno mi nije bilo drago kad su me jednom ostavili bez nadzora, dok su se oni glasno prepirali u kuhinji, a ja zatvorio vrata sobe i razgledao okolo i primijetio lijepu knjigu na polici. Uzeo sam je u ruke.
Nije to bila knjiga, nego album sa starim fotografijama. Dio ih je iskliznuo na pod, pa sam sjeo na pod i krenuo ih skupljati.
Jedna slika mi je odmah zapela za oko na njoj su bili mama i neki muškarac. To definitivno nije bio tata. Oboje su se grlili i neopterećeno smijali.
Tko li je to? pitao sam se.
U tom trenutku baka je uletjela u sobu, ugledala me s fotografijama i istrgnula ih iz ruke, usput nešto povišenim tonom vrišteći.
Bio sam potpuno zbunjen.
Pogledao sam prema roditeljima. Tata je rekao:
– Ivan, idemo doma. Spremi se.
Slegnuo sam ramenima, krenuo prema njima i napustili smo bakinu kuću.
Možda mislite da sam odmah pitao mamu o toj fotografiji? Naravno da ne. Imao sam možda osam godina, ali znao sam da je bolje pitati kad budemo sami, bez pritiska drugih.
Nekoliko dana kasnije pružila se prilika, ali mama se samo nasmijala i rekla da sam zamijenio, da to nije ona, nego neka bakina rođakinja.
Nisam joj povjerovao. Sigurno mi laže. Ipak, ta baka je bila njena majka, ima smisla da u albumima ima slike iz raznih razdoblja njenog života možda i one koje bi najradije izbacila. Može li biti tako? Naravno.
Odlučio sam kasnije još jednom potražiti album, ali više ga nisam našao. Kakosam i pretraživao po ormarima, nigdje nije bilo. Očito ga je baka dobro sakrila.
Pomislio sam možda je to neka obiteljska tajna. Možda. Barem sam si tako želio misliti.
Vremenom sam na sve zaboravio. Album nisam više nikad vidio.
………………….
Jako mi se sviđala Anđela. Još od prve godine faksa u Zagrebu. Jasno se sjećam prvog susreta stajao sam sa kolegama ispred ulaza na fakultet dok je ona prolazila sa prijateljicom. Gledao sam je, išla je…i jednostavno prošla. No na predavanju za cijelu godinu brzo sam je opet spazio i bio sretan što je vidim. Nažalost, nikad nisam skupio hrabrost za razgovor s njom. Četiri godine studija prošle su samo uz par uzajamnih klimanja glavom zapravo se ni ne poznajemo.
Ni sada nije bilo drukčije, samo smo si klimnuli, Anđela je prošla dalje.
– Znaš, u koga si ti zapravo zaljubljen začuo sam glas Ivane. Ona je ove godine prešla u našu grupu i odmah postala naša.
– Odakle ti takva ideja? još sam gledao za Anđelom.
– Kako ne? Stalno buljiš za njom, meni ne obraćaš pažnju, a pritom se blesavo smješkaš nasmijala se Ivana.
Okrenuo sam joj se i uzdahnuo.
– Prokužila si me. Što sad?
– Ništa. Želiš li, mogu vas upoznati, čak ti dogovoriti spoj. Imam osjećaj da si se baš zaljubio preko ušiju.
– Ma nemoj! odmah sam rekao Ne, ni slučajno!
– Zašto? Strah te? Ivana je suzila oči i nasmiješila se podrugljivo.
– Nije me strah!
– Onda ugasimo temu, ajmo dalje slegnula je ramenima i nastavila razgovor. Osjetio sam olakšanje.
………………….
– Čekaj, ponovi gdje se nalazimo? zvao me Ivan. Ivana mi je javila da se proslava rođendana našeg frenda prebacila na drugo mjesto. – Dobro, zapisujem ime. Reci mi adresu. A znaš li zašto je promijenio planove?
Ivana je rekla da ne zna i prekinula vezu, a ja sam zbunjeno tražio gdje se taj restoran nalazi i kako da što brže dođem.
– Stvarno nevjerojatno… procijedio sam U zadnji čas, a sve na drugom kraju Zagreba. Što mi ostaje nego požuriti.
Brzo sam se spremio i krenuo.
……………..
Na svoje iznenađenje, u restoranu je bila jedino Ivana.
– Oprostite, gdje su ostali? pitao sam je.
– A tko ti treba osim mene? nasmijala se.
Sjeo sam nasuprot nje, gledao u nju, čekao…
– Pa?
– Pa ništa i tada im je prišao muškarac, sjeo nasuprot mene.
– Dobra večer! Ja sam Damir Stjepanović pružio mi je vizitku.
– Ivan predstavio sam se i promatrao ga, pokušavajući pogoditi gdje smo se upoznali. Lice mu mi je bilo nekako poznato.
Odakle mi je poznat? mučilo me.
Damir je iz džepa izvukao novčanik, iz njega fotografiju i gurnuo mi je pod nos.
Pogledao sam: na slici dvoje zagrljenih taj isti čovjek, samo mlađi, i moja mlada mama. Odmah sam prepoznao sliku iz bakinog albuma.
– To je moj brat, Jurica kaže Damir.
– Moja mama nema brata nepovezano odgovorim.
– Znam. To je tvoja mama. A moj brat je, između ostalog, tvoj biološki otac.
– Što?! šokirano sam ispalio Nemoguće!
– Nažalost, mladiću, istina je… I nije baš vesela kaže Damir.
– Griješite, moj tata je sasvim druga osoba!
– Službeno da. U stvarnosti, ne.
Ponovno gledam fotografiju, tražim sličnost nalikujem li na tog čovjeka? Čini mi se da ni najmanje.
– Što zapravo želite? I zašto ste rekli da je žalosno?
– Ne insinuiram ništa Damir se nasmijao Samo govorim kako jest.
– Da je to istina, moja bi mama bila udana za vašeg brata. Ali nije…
– Tvoj tata vjerojatno ni ne zna da nije tvoj biološki otac odsječeno kaže Damir.
– Zašto toliko komplikacija? pokušavam shvatiti.
– Zato što moji roditelji nisu dopuštali bratu da se oženi tvojom majkom. Ni njeni nisu bili bolji. Zato.
Zbilja li je to moguće? mislio sam, ne znam niti što odgovoriti.
– Zbog čega ste mi sad to rekli? napokon sam uspio pitati.
– Moj brat više nije živ. Mislim da ti i tvoja majka imate pravo na dio nasljedstva. Uz to, moram još nešto reći…
– Što? pitao sam, u grču.
– Ne bi smio imati djecu mi smo ipak, koliko-toliko, bliska rodbina.
– Kako mislite, ne smijem imati djece? pitao sam.
– Moj brat je imao psihičku bolest, prenosi se genima. Velika je šansa da ako je imaš ti ili tvoji potomci.
Nisam znao što reći. Uvijek sam planirao imati obitelj, djecu… sada dolazi muškarac i govori da to ne bih smio.
Okrenuo sam se prema Ivani ali ona je već nestala iz restorana.
Damir mi ulovi pogled.
– Tvoja mama odbija razgovarati sa mnom. Zato sam sad ovdje, preko tebe.
– Žao mi je, ali ja ću uvijek biti na strani svoje mame. Meni djelujete kao prevarant i nemamo o čemu više razgovarati.
Ustao sam i otišao.
…………
Prvi impuls bio je nazvati Ivanu što je to trebalo značiti? Je li baš namjerno izmislila drugo mjesto? Je li joj cilj bio da se sretnem s tim Damirom? Sad ću joj sve reći!
Ali njezin broj je bio isključen…
Drugo što sam napravio, otišao sam doma mami. I, da, nije mi ništa odmah rekla.
………….
Već dugo sjedim pred šalicom čaja, gledam je kao kad sam bio dijete. Volio sam dugo zuriti u neki predmet, proučavati ga, zamišljati oblike, boje. Sjećam se, kad sam pisao zadaću, ako je mama bila uz mene to bi išlo glatko, ali čim bi izašla iz sobe, prekidao bih sve i gledao oko sebe. Kad bi se vratila, naravno, odmah bi prigovarala: Pa kako ništa nisi napisao? Što će biti od tebe? Kako misliš dalje? Ipak, narastao sam, upisao fakultet.
– Ivo! Opet si zamišljen? iznenada me prenula mamina zabrinuta riječ.
– Ne… Samo razmišljam odgovorio sam.
Mama je bila sama u kuhinji pa sam pomislio sad je vrijeme za ozbiljan razgovor.
– O čemu razmišljaš? upitala je.
– Pa, na primjer, o nasljednim bolestima…
Podigao sam pogled, lica joj je postalo zabrinuto.
– Otkud ti sad to?
Iz džepa sam izvukao vizitku i pročitao:
– Znaš li tko je Damir Stjepanović?
Odjednom mi je sinulo: to je zapravo djevojačko prezime moje bake.
– Mi smo s njima u rodu, zar ne?
– Recimo da jesmo. Što s time? mama se postavila defenzivno.
– Vidio sam onu fotografiju na kojoj stojiš s nepoznatim čovjekom, a neki dan sam se susreo s njegovim bratom, baš s tim Damirom.
Mama slegne ramenima.
– I? Kako si rekao oni su nam rodbina. Zašto ne bih stajala uz njih?
– Njegov brat je preminuo. Jesi li znala?
Mamina ruka zadrhtala.
– Nisam…
– Damir tvrdi da sam ja sin njegovog brata.
– To nije istina odlučno je odmahnula glavom.
– Sigurna si? Planirao sam sve provjeriti.
– Provjeri odvrati Baš me zanima kako. Hoćeš možda reći tati da sumnjaš da je on tvoj otac i slično?
– Ne. Sad još ne. Ne želim ga povrijediti. Mogao bih putem DNK testiranja s Damirom utvrditi rodbinske veze.
Mama se zamislila.
– Ali te veze će potvrditi rodbinu, jer su u svakom slučaju rođaci. Ako već nešto želiš dokazivati, moraš ići od strane oca.
Bila je u pravu.
– Ipak ću to napraviti! osjećao sam ljutnju.
– Ivo, vjeruj mi. Tvoj tata je pravi tata.
– Moram biti siguran! Reći ću istinu ocu. Damir je rekao da njegov brat ima nasljednu bolest. Mama, želim imati zdravu obitelj i djecu!
…………….
Dva tjedna kasnije nas smo troje ja, mama i tata te Damir Stjepanović sjeli za stol. Držao sam u rukama zapečaćenu omotnicu s nalazom DNK testa.
Svi su buljili u mene.
– Hajde, otvori već jednom rekao je tata.
Drhtao sam, nisam mogao.
Ako sada doista saznam da nije tata… Zašto ovo radim? Što ću ako dokaz bude drukčiji? Ne, ne želim to.
– Ne… pružio sam omotnicu mami.
Mama je uzela, predala Damirovu ruku.
– Ti si toliko želio znati istinu. Čitaj.
Damir je izvukao papir, pročitao, a zatim rekao:
– Oprostite što sam vas uznemirio… Mislio sam da će naša loza ipak imati barem jedno dijete koje će ju nastaviti, ali nema…
Duboko sam odahnuo neopisiva sreća, moji roditelji su doista moji pravi roditelji.
………………..
– Mama, kako to da je Damir mislio da sam ja njegova bratić, sin njegova brata? šetao sam parkom s mamom i pitao je ono što me mučilo.
– Znaš, istina je da sam bila s njegovim bratom željeli smo se vjenčati. Tvoja baka se protivila, ali ja sam išla protiv nje… Da se on tada nije ponio onako…
– Što se dogodilo?
– Podignuo je ruku na mene. Bio je to kraj. Otišla sam, sjela na klupu u parku i plakala. Tada je naišao tvoj otac. Ostalo znaš, često smo ti pričali…
– Da nasmiješio sam se. Rekao ti je: Oženi me! i odmah ste otišli u matični ured.
– Da… Damirova obitelj uvijek je mislila da sam s tvojim ocem požurila zato što sam trudna. Tako je mislila i baka. Ti si samo požurio na svijet. Oni su vjerovali u svoju priču, ali prava istina je bila nešto sasvim drugo.
……………
Šetao sam fakultetom. Iznenađujuće, Ivana je nestala nakon svega. Ponekad mi se činilo da je cijelo vrijeme bila tu samo da me spoji s Damirom i njegovom pričom. Kažu da je bogat, i da mu je brat bio vrlo bogat ali sad mi to uopće nije važno.
Naletio sam na Anđelu ispred sebe i, ni ne sluteći, krenuo za njom.
Htjelo mi je prvo samo klimnuti kao i uvijek, ali ovaj put sam rekao:
– Bok! Kako si?
– Bok! Anđela se nasmijala. Dobro, a ti?
Shvatio sam sasvim je obična cura, jedino što mi se baš jako sviđa.
– Jesi slobodna večeras? Možda bismo negdje mogli izaći? skupio sam hrabrosti.
– Može iznenađujuće lako pristala je.
……………
Šetao sam Zagrebom i smiješio se. Sad mi je bilo drago i zbog susreta i zbog ove obiteljske tajne. Koje zapravo nije ni bilo, ali visjela je nada mnom kao sjena. Sada napokon osjećam sigurnost i sve sam više svoj.
