Njega su uzeli iz doma za nezbrinutu djecu kad mu je bilo dvije godine. Tamo je dospio nakon što ga je policija pronašla samog na tramvajskoj stanici, zamotanog u tanku dekicu, uplakanog, u kasne sate kada grad već tone u san. Našli su ga pokraj klupe, tik uz onu česmu u parku Zrinjevac, gdje se skupljaju lokalni pijanci, slaveći tko zna koju svoju malu pobjedu nad životom.
Posvojitelji su ga obožavali i nastojali sakriti od svijeta da nije njihovo biološko dijete. Upravo zato su se preselili čak iz Osijeka u Rijeku, kako on nikada ne bi otkrio istinu. Međutim, u novoj školi netko je saznao njegovu priču i proširio je. Ubrzo su ga sva djeca zvala pronađenko, smijali mu se, rugali, gurali ga po hodnicima bez pravog razloga. On, koji je bio miran i povučen, nije shvaćao zbog čega je izložen tolikoj podsmijehu.
Tata ga je, čim je saznao što se događa u školi, odveo kod prijatelja u boksački klub na Zametu. Tamo su ga sparing partneri nemilosrdno tresli po ringu, ali dječak se svaki put podizao s poda, s osmijehom na polurascjepanom licu i išao dalje. Nakon školskih maltretiranja to mu je bio pravi odmor. Uskoro je naučio ne samo uzvratiti, nego i spustiti osmijehe s lica svih izrugivača. Postao je strah i trepet škole.
Nakon mature upisao je zoologiju na Sveučilištu u Zagrebu. Po završetku studija priključio se znanstvenoj ekspediciji. Vratio se u Hrvatsku pun zanosa i postao zaposlenik uglednog časopisa o životinjama i asistent na fakultetu, uz to radio i u zagrebačkom zoološkom vrtu.
Sve je išlo kako trebadok mama nije oboljela. Otac mu je iznenada preminuo od infarkta za upravljačem kamiona kojim je radio. Sin je prekinuo posao na faksu i danima sjedio uz majku, pišući članke za časopis, pokušavajući biti uz nju dok joj nije konačno došao kraj. Nakon što ju je pokopao, uselio se u njen stan u Španskom, gdje mu je svaki kutak vraćao slike onih kojima je sve dugovao.
Tada je jednoga dana, spuštajući smeće, ispod kontejnera ugledao jadnog, drhtavog sivog mačića. Sagnuo se i nježno ga podignuo: Ajde, mala pronađenice, ne plači. Bit će ti sada bolje. I ja sam bio jednom pronađenko.
Bio je to tek prvi od mnogih. Uskoro je u njegovom dvosobnom stanu bilo čitavo društvo mačaka i pasa, sve spašene s ulice. Predano ih je hranio, čistio za njima, šetao pse, vodio ih veterinaru. Godine su prolazile u toj brižnosti, na Sveučilištugdje se vratioi u redakciji časopisa.
No, u ljubavi nije imao sreće. Upoznavao je žene, ali čim bi došle k njemu doma, suočene s mirisom prepunog stana, beskrajnim dlakama i psima koji laju, okretale bi oči, pronašle izlike i zauvijek nestajale. Ima muškaraca koji su previše u svojoj glavi; on je bio jedan od njih, trapav za kućanske poslove, nesposoban stvoriti red i mir kojem su se dame nadale. Do pedesete je došao kao samac s dobrom plaćom, ugledom na fakultetu i brojnim čitateljimaali bez ljubavi.
Jednog dana dogovara spoj preko interneta; fotka žene u četrdesetima baš ga je privukla. U ugodnom restoranu u centru Zagreba zatekao je pravu ljepoticuduge noge, lice dotjerano, Haljina iz domaće hrvatske modne kuće, sve na njoj vrišti otmjenošću. Odmah ga oblijeva znoj: Zašto bi takva žena trošila vrijeme na mene? Pa živim u malom stanu, stan mi je u kaosu, svi ti psi i mačke
Jeli su laganu večeru, malo popili. Ona ga je gledala zbunjeno, pitajući se zašto je pristala na taj izlazak kad ima boljih ponuda. No, nešto ga je zadržalo za stolommožda onaj dezorijentirani, djetinji osmijeh na njegovim usnama?
Lud, ili što? misli ona. Zašto se smije toliko? I zašto još sjedim ovdje?
Odjednom on progovara: Ispričavam se, ali znam da nismo jedno za drugo i znam da mi više nećete odgovarati na pozive. A kod mene je uvijek nered i čopor pasa i mačaka.
Smješka se.
Zašto lažete? uzvraća mu ona. Nije lijepo. A što ako sad ustanem i pođemo k vama doma? Ne bi vas bilo sram zbog te vaše laži?
On posramljeno ustane: Sve što sam rekao je istina.
Ima li toga stvarno kod vas doma? smekšala je ton.
Odmah možemo provjeriti! nasmije se.
Platiše račun i krenu prema njegovoj maloj Škodi. Kad su stigli, na drugom katu stana dočekalo ih je četvero mačaka i tri psa, svi puni iščekivanja.
O moj Bože! uzviknu ona, promatrajući sedam znatiželjnih očiju s poda. Znači, sve što ste rekliistina je?
Sigurno, odgovori on. Svi su nađeni na ulici, baš kao i ja.
Kako to mislite? začudi se.
Pronađenici smo svi zajedno, nasmiješi se, u školi su me tako i zvali.
Ušavši u dnevni boravak, s jednog kraja pokupi vrećicu s otpadom, ponudi joj stolicu, servira iz hladnjaka tanjure i zakusku. Potom sjedne nasuprot i počne pričati svoju životnu priču.
Kad joj se lice smrknulo, a oči zacrvenile, zamoli ga da natoči malo alkohola. On izvadi bocu dobrog hrvatskog vina iz podruma. Nije baš za ovu priliku, promrmlja ona, bolje natoči domaće rakije.
Popivši, iz torbice izvadi maramicu i obriše suze koje su joj lile niz lice.
Prejaka vam je ta rakija, promrmlja.
On sjedne natrag i nastavi pričati, možda prvi put u životu iskreno ispovijedajući sve neznancu.
Odjednom, pod njezinim nogama sedam pari očiju blještalo je s nadom i zebnjom.
Ajde, moji dragi, zovne ih umilno. Evo, odmah ću sve srediti. Onda se okrene njemu: Moramo na brzinu nešto obaviti, nasmiješi se. Imate li možda neku trenirku?
U čudu joj donese staru, joj preveliku trenirku iz ormara.
Ona se presvuče pa započne s čišćenjem, vadi posude iz mačjeg wc-a. Četiri mačke i tri psa stoje kraj vrata, ne daju joj van. Sedam zabrinutih očiju motri svaki pokret.
Ona se nasmije: Evo, od srca vam obećavam, vratit ću se za minutu! Spusti vreće i sve ih pomiluje.
Po povratku, odmah ga upita: A, priznajteniste čitali moj profil na stranici za upoznavanje?
On se zacrveni, djetinje mu zasja lice: Iskreno, nisam čitao. Toliko mi se fotografija svidjela da sam odmah pisao.
Pa dobro, slegne ona ramenima. Da jeste pročitali, vidjeli biste da sam veterinarska doktorica znanosti i vlasnica velike klinike za životinje.
On samo s nevjericom uzdahne.
Približi mu se, poljubi ga u usne, a psi zaigraju i zalaju od veselja, dok se mačke maze oko njezinih nogu.
Hajde, kaže ona, pripremimo nešto za doručak. Ujutro moram rano ustati.
Od tada, u njegovom stančiću više nema nereda ni neugodnih mirisa, samo miris kuhanog ručka i čistog doma. Mačke i psi se udebljali i umirili, a putem nekoliko mjeseci preselili su se u prostrani stan u centru.
Pronađenko nije mogao vjerovati kakva ga je sreća snašla. No, njihove životinje, sada njihovi ljubimcikao da jesu znale. Jer i one, svojim tihim molitvama, mogu za svoje ljude isprositi ono najljepše. I nekad ih anđeli čuju.
