Ja i bivša supruga smo se na početku naše veze slagali, ali samo tada. Prolazeći kroz razdoblje bombonjera i buketa cvijeća, mislili smo da smo ludo zaljubljeni, ali kad smo saznali da očekujemo dijete i naši roditelji nas praktički natjerali da se vjenčamo, sve je krenulo nizbrdo. Nismo se toliko posvađali odmah da bismo tražili razvod nakon samo godinu dana zajedničkog života i nakon što nam se rodio sin, ali dovoljno smo se često svađali, nekoliko puta tjedno, zbog sitnica.
Na sreću, ja sam radio puno, a supruga je većinom bila kod kuće s djetetom, pa smo imali dovoljno prilika da uzmemo predah jedno od drugog. Dok god se nismo previše sudarali, a ja bih razmazio sina kad god bih stigao kući, nije nam izgledalo tako grozno. Vjerojatno je to razlog zbog kojeg smo odlučili imati i drugo dijete kad je sin napunio četiri godine.
Drugo dijete nas je na neki način približilo, učinilo da povjerujemo da nam je obitelj u solidnom stanju. Bili smo stalno zaokupljeni brigom oko djece i svim obavezama koje to nosi.
Nakon drugog, došlo je i treće dijete. Ja sam prihvatio još više posla i supruga se s tim složila. Nikad nismo bili štedljivi, a da bih bio siguran da djeca nikada neće osjećati da im nešto nedostaje, radio sam koliko god sam mogao. Povremeno bih razmazio i suprugu, ali očito nedovoljno jer je, kad je najstariji imao jedanaest, a najmlađi četiri godine, pripremila papire za razvod i rekla mi da ima drugog muškarca.
Nije me previše šokiralo, nisam bio iznenađen što je pronašla nekoga drugog. Između škole i vrtića imala je vremena za nove susrete. Ja sam bio taj koji je stalno radio, brinuo o svemu i mislio samo na obitelj. Ipak, pogodila me njena odluka da djecu ostavi sa mnom.
Cijelo vrijeme im je bila majka, posvetila im vrijeme, a sada bi ih odjednom ostavila meni i počela me ucjenjivati. Rekla je da, ako bude morala vlačiti djecu u novi brak, dat će ih u dom ili nešto slično. Ona i njezin novi dečko planirali su dijete, a ove više nije željela…
