Ana se nije vratila kući s posla praznih ruku. Voljela je svratiti do dućana i kupiti malu bocu vina za večeru, da si uljepša večer. Kad je stigla doma, ugledala je idiličnu scenu: njezin nezakoniti muž, Vilim, pakira kofere.
Našao si posao? Ideš na noćnu? Ne, odlazim.
Kamo misliš ići? Deset je navečer!
Jesi gluhava? Odlazim, ostavljam te, bleso.
Ana je klecnula i sjela na stolac Dobro si ti, ha?
Imali su dvoje male djece: Vilim, jesi li normalan? Rodila sam ti djecu! Pokupila sam te kao zadnjeg klošara iz autopraone, oprala, nahranila, napravila čovjeka od tebe. Sjediš doma dok ja radim i hranim cijelu kuću
I to ti je zahvala?
Neću ostaviti djecu, ali tebe Da. Toga mi je dosta. Umorna sam od tvojih svako večer malih bocica, kako tvrdiš da je to za apetit. A Rebeka ona ne smrdi po alkoholu, ona miriše na nešto slatko i fino.
Znači, ideš kod Rebeke? Znaš li ti tko je ona? Pobigla žena iz Ogulina, tko zna što je izvela tamo. Baš ćeš se obogatiti s njom, veličanstveno!
Vilim ju nije više ni slušao; zalupio je vratima, a Anu je to dotuklo do kraja. Počela je piti više. Ujutro dolazila u krojačku radnju mamurna, nije znala uopće za iglu uhvatiti. Tjedni su prolazili. Ana je svaku večer pila, ponekad zaboravila skuhati djeci, pa su jeli jedino u vrtiću.
S vremenom je zapustila kuću, svuda je smrdilo na duhan, u loncima je bio plijesan, a mali su trčali okolo prljavi kao šestari iz dječje priče. Jedan dan je došao socijalni radnik i odveo djecu, a njoj rekli da ima još jednu šansu. Ima posao, stan, samo još mora dovesti sebe u red.
Uspjela je isposlovati par dana godišnjeg. Provela ih je rastegnuta na krevetu, zuri u strop, nije mogla ustati ni za lijek. Ali izdržala je obećala sebi da vina više ne želi ni vidjeti. Petog dana, kad je osjetila glad, više nije mogla smisliti tu bocu. Ustala je, pospremila stan, i išla raditi.
Radila je marljivo, a poslijepodne bi umjesto u Konzum po bocu, sređivala stan.
Nakon nekoliko mjeseci, vratili su joj klince, ali su je stalno nadzirali. Držala se, na piće nije niti pomislila, djeca su joj sada bila na prvom mjestu. Čak i kad je čula da je Vilim zaprosio neku Ivu, nije popustila. Teško joj je bilo ona mu rodila djecu, 8 godina života zajedno, bez papira, ali svejedno
Nekoliko mjeseci kasnije, Vilim se vratio ko panda, s ogromnom modricom oko oka:
Ana, oprosti Ispalo je da je Rebeka pobjegla iz Ogulina od muža. Došao je on, razbio mi lampu, nju odvukao za kosu u auto.
Vilim, hvala ti na djeci i na pouci. Ali nemaš se što vraćat ovamo. Vrata su ti iz tog smjera!Vilim je još nekoliko trenutaka stajao na pragu, kao mokar pas prezrene vjernosti, ali Ana je bila čvrsta. Okrenula mu je leđa i ušla u stan, zatvorila vrata i naslonila se na njih, osluškujući tišinu koja je sada zvučala smireno, gotovo utješno. Djeca su gledala iz sobe širom otvorenih očiju bili su još mali, ali su shvaćali dovoljno da se njihova mama više neće slomiti.
Prošla je kroz stan, podigla neku igračku i potapšala sina po glavi. Bit će sve u redu, zlato. Obećajem. Nije više imala potrebu tražiti snagu u boci pronašla ju je u sebi, baš u onom trenutku kad je jednom zauvijek rekla dosta.
Jedne večeri, dok su djeca crtala nasred kuhinje, Ana je skupljala mrvice kruha ispod stola i prvi put pomislila da zapravo, ovo što ima i ljepljive stoliće, i malene glasove, i miris sapuna umjesto alkohola vrijedi više od svega što je prije željela. Otvorila je prozor, pustila da uđe večernji povjetarac, pa nasmijala djecu neopisivo zaraznim osmijehom.
Svjetla u stanu su bridjela žućkastim sjajem. U toj skromnoj, obnovljenoj svakodnevici, Ana je znala: možda je počela iznova zbog njih, ali preživjela je napokon zbog sebe.
