Kriza srednjih godina
Saša je s nezadovoljstvom promatrao suprugu Doru dok se užurbano motala po kuhinji.
Što još mogu napraviti? Kupio sam traku za trčanje? Jesam. Platio članarinu za teretanu i bazen? Jesam. I gdje je rezultat? Gdje je ona božica, ona ista Dora u koju sam se zaljubio prije dvadeset godina?
Dora, što danas planiraš raditi? upitao je Saša.
Ujutro idem do klijenata, onda u teretanu, zatim pokupiti Tončija iz škole, pa kuhati ručak. Zašto pitaš?
Ma, samo tako rekao je Saša, a u sebi mislio: ipak ide ona u teretanu, možda nije sve izgubljeno, možda će kroz neko vrijeme skinuti te kile viška.
Nakon doručka Saša se standardno obukao, izašao iz stana i krenuo prema svom starom Opel Corsu. Sve do tada radio je rutinski, ali danas danas je prvi put bacio novi pogled na auto i shvatio vrijeme je za promjenu. Možda prodati auto i voziti se tramvajem po Zagrebu. Zatim je pogledao svoje iznošene cipele i hlače i duboko uzdahnuo: odjeća mu je bila gotovo stara kao i automobil.
Raspoloženje mu je načisto splasnulo.
Što mu je drugo preostalo? Sjeo je za volan i krenuo na posao.
…
Na poslu nezadovoljstvo samo što nije eksplodiralo: šef je tražio da dođe u subotu, naravno bez dodatne kune. Kolegice su šuškale da će biti otkaza, pogotovo među starijima.
Do penzije mi je još daleko odmahnuo je Saša.
Ma, Saša, imaš 40. Četrdeset! To je ozbiljno, prijatelju!
Njegovo loše raspoloženje postalo je još gore.
I uistinu, napunio je već i više od 40. Dobar je radnik, savjesno odrađuje svoje, ali već više od deset godina nema povišice, ni nagrade, ni pohvale. Novac, priznanja to mu nije ni važno. Nije čuo ni najobičnije hvala.
Pokušao je raditi, ali nije išlo. Sve mu je postalo besmisleno, sitno, beznačajno.
Je li ovo ono čime sam želio biti kad sam bio dijete? pitao se. Svejedno si je odgovorio nije. Htio je raditi s drvom, izrađivati namještaj rukama. Htio je ljudima donositi radost. Ali, majka je rekla: To ti je glupost i upisala ga na ekonomiju.
I eto ga sad, sjedi na stolici u firmi kojoj je poklonio deset godina života i jasno osjeća život mu je prošao uzalud: posao koji ne voli, žena koja ga neprestano nervira, sin Antun koji njega nema ni za što. A dijete i jest u pravu čime da se on pohvali? Je li išta postigao? Nije. On je prosjek. Ni vuk ni ovca. Najgore od svega ni trunke sreće u životu. Zar je sve stvarno propalo? Zar?
…
Prošao je dan, drugi, treći. Ništa mu nije bilo lakše.
Možda da nazovem Ivu pa da skoknemo na pivo? Ili na pecanje? Možda roštilj?
Saša bi već posegnuo za mobitelom, ali bi ga obuzela tuga i odložio bi ga. Zatim bi ponovno zurio u brojeve na ekranu.
Saša, rekli su mi da ste najbolji analitičar kod nas pojavila se pred njegovim stolom Ana, tajnica direktora. Treptala je očima, ljubazno se smješkala i sklopila ruke na prsima. Osjetio je čudnu toplinu, kao da je spreman sve za nju napraviti.
Ana, izvolite? upitao je Saša.
Onda je pola sata slušao što je Ani trebalo, riješio sve za pet minuta i ponovno slušao pohvale.
Ana, želite li na kavu poslije posla? predložio je Saša, iznenađen sam sobom.
Zašto ne? koketno je odgovorila Ana, podarivši mu ohrabrujući osmijeh. Kad završite, dođite po mene.
Ana je ustala, uzela torbicu i odlazeći, poslala mu zračni poljubac.
Bio je iznenađen, zapravo šokiran. Zar se svidio mladoj, zgodnoj ženi, a vozi starog Corsu, nosi sako star najmanje pet godina, prigovara za svaku sitnicu? Čudno…
Naravno, čim je otkucalo šest, Saša je pohitao k Ani.
Evo mene! veselo je rekao.
Super. I ja sam spremna.
Ana je uzela torbu i krenuli su do kavane. Naručili su kavu. Ana se pravila kao da život poznaje uzduž i poprijeko. A Saša? Bio je smrtno dosadan. Nakon pola sata shvatio je da zapravo nemaju o čemu razgovarati pa je pomalo požurio kući.
Znaš čemu mi se sviđaš? odjednom je upitala Ana.
Ne znam, reci? postalo mu je zanimljivo; na kraju, bila je gotovo 18 godina mlađa od njega.
S tobom se može razgovarati nasmiješila se dok je Saša umalo prasnuo u smijeh. Da, može se s njim razgovarati, ali Ana nije znala voditi razgovor.
Hvala ti na lijepoj večeri, Ana. Dopusti da te otpratim do zgrade, rekao je Saša. I odveo ju, ništa više ni pokušaja poljupca, ni poziva na čaj. Dosadno! Sve je bilo dosadno! Znao je kamo to može voditi, ali nije osjećao ni trunke uzbuđenja.
Vraćajući se doma razmišljao je: krivim se poslom se bavim, to je moj problem A onda je sažalijevao sam sebe. Naravno, vratio se kući loše volje.
Gdje si bio? upitala je Dora. Mislila sam da danas dođeš ranije pa mi pomogneš.
Kako to misliš pomognem? S čim točno? slegnuo je ramenima Saša. Pa i ja radim, jel znaš?!
U tom trenutku vidio je kako Dori polako poniru kutovi usana, zadrhtala je i brzo odjurila u spavaću sobu.
Dora?!
Njegova Dora plače? Nikad prije to nije vidio. Uvijek je bila optimistična, uvijek podrška svima. Što je sad?
Dora! Što se događa?
Naravno da je krenuo za njom.
Sve! Sve se događa! Briga te za mene, briga te za djecu. Sve kućanske obaveze su moje. Kažem što treba napraviti, ti obećaš i onda ništa. Danas sam s Tončijem trebala vaditi krv iz vene, rekla sam ti da ideš s nama jer ga ja ne mogu nagovoriti, a tebi je obećao. On se boji, Saša! Nisi došao, opet si iznevjerio…
Ma, Dora, to je glupost pokušao se izvući.
Nije glupost. To su osjećaji i strahovi tvog djeteta. Što ti je, Saša?
Oprosti. Ja sam kriv.
I osjećao se još gore.
A što se posla tiče, ja isto radim, jel znaš? Uz to radim sve po kući, a ti ni prstom ne mrdneš! Vrijeme je da preispitamo naš život!
Roditelji, vi se svađate? ušetao je njihov stariji, Antun.
Ma ništa, sve ok, rekao mu je Saša.
Antun ih je sumnjičavo pogledao pa zatvorio vrata.
Dora Umoran sam, znaš umoran od svega
Od nas si umoran?
Ne baš Od svega. Ja…
Znaš što, Saša, ako te nešto smeta, promijeni to u svom životu. Ja te ne držim za ruku.
Nije ga više slušala, samo je otišla djeci. Čuo je kako se igraju i gorko se nasmijao: Dora se uvijek znala igrati s djecom, a on nikako.
…
Probudio se u tri ujutro, vrtio po krevetu i shvatio da više nema sna. Krenuo je do kuhinje, hodao po pločicama.
Dora je u pravu. Sto posto. Ako ti nešto smeta mijenjaj to.
Pa što će sad? Razvod? Prva misao: ona je za sve kriva. Razići će se i život mu postaje bajka. Zamislio je taj novi život bez Dore i djece. Tada je shvatio da ta bajka zapravo nije njegova. Kriv je on, ne ona.
Ma što ako je Dora dobila koji kilogram viška? I dalje je to njegova Dora, jedina koju je ikad volio.
A djeca? Oni su njegov život, pa i kad ga Antun ne sluša. Svatko se mora nekad učiti na svojim greškama.
Što onda mijenjati? Što zapravo?
Trenutak kasnije shvatio je treba promijeniti posao.
…
Kako to misliš da si dao otkaz? Dora ga je gledala s nevjericom.
Tako Ušao i napisao zahtjev za sporazumni raskid, slegnuo je ramenima Saša.
Šef ti je nešto rekao ili odmah potpisao?
Ne bi vjerovala Počeo me nagovarati da ostanem, ponudio i veću plaću. Bilo mi je čak i krivo Toliko sam puta tražio da indeksira plaću, svaki put me otkantao. A kad sam predao otkaz trebao si mi reći!
Gledao je kako se Dora smiješi.
Jel te strah? Imaš odgovornost za cijelu obitelj.
Rado bih rekao da me nije strah, ali jest. I to jako, Doro.
Ma, hej! Pa mi smo uvijek uz tebe! Vjerujemo u tebe i podržat ćemo te!
Dora ga je gledala onim istim očima zbog kojih se osjećao kao da može sve na svijetu.
Kako je mogao razmišljati o razvodu, i to zbog nekoliko kilograma viška? Dora je bila njegova! Nije joj ništa višak!
A što sada namjeravaš raditi? upitala ga je Dora.
Naravno, izrađivati namještaj. Smislio sam odlične projekte za male stanove. Hoćeš da ti pokažem?
Dora je klimnula. Saša je izvukao svoje makete i pomislio jedan je život i zašto ga ne živjeti radeći ono što voliš.
