Svi moji prijatelji imaju mame koje bez problema znaju čuvati svoje unuke. Kod moje mame je čuvanje unuke ravno znanstvenoj fantastici. Ne prođe ni tjedan dana, a da me ne podsjeti: “To je tvoje dijete, ja sam svoje odgojila.” Moja kći ima pet godina i ide u vrtić. Prije dvije godine, kad mi je završio porodiljni, morala sam se vratiti na posao; predajem u nižim razredima, pa si baš i ne mogu uzimati slobodne dane kad mi se prohtije. U tim bi situacijama bilo zlato imati mamu pri ruci.
Ona, naravno, ima hrpu slobodnog vremena, pogotovo zimi, kad nema vikendicu za održavati. Cijele dane je doma, gleda sapunice, komentira s prijateljicama događanja u selu i to je u principu cijeli njezin dnevni raspored. Prošli tjedan smo bili kod oftalmologa i saznali da Martina ima problema s vidom. Nazvala sam mamu, objasnila joj da Martina mora deset dana ići na tretmane u polikliniku. Trebalo bi je oko 13 sati pokupiti iz vrtića i sutradan ujutro opet odvesti. Sve je blizu vrtić, poliklinika i kod mame doma.
Moja curica je pravi anđeo, mama to dobro zna. Ne duri se, ne divlja, ne prolijeva juhu po tepisima, jede što god da joj natočimo u tanjur. Bez obzira na to, mama prema njoj pokazuje neku pritajenu nelagodu. Prije neki dan i ja i muž smo morali na posao i, gle čuda, baš nam je trebalo njezino čuvanje.
Bilo bi zaista divno da mama može doći i priskočiti par dana, ali eto, ne može ona to. Srećom, tu su rodbina i susjedi za krizne situacije. Prabaka živi vrata do nas i reklo bi se da ima više slobodnog vremena nego država Hrvatska, pa bi bilo najlogičnije da ona pričuva unuku kad mi radimo. Ne bi nas to koštalo ni kune više i bili bismo puno mirniji na poslu.
Od kad je otišla u mirovinu, još sam i ja ona koja nju financira. Redovno joj uplaćujem novac, a svaki mjesec dvaput platim cijeli stan. Kad idemo u dućan, ona s nama i onda sama od sebe podmiri račun valjda za miran san. Za sve blagdane trudim se pokloniti joj nešto lijepo, skupo i korisno. A ona, ona sve to gleda kao nešto što se podrazumijeva. Kao, pa kći si, red je da mi donosiš pitu i platiš režije. E pa meni to nikad nije bilo jasno! Kaže, dijete je moje, neka se brinem.
Izgleda da hrvatske bake ne moraju baš ništa, pa ipak neki od njih svejedno žele. Jel’ vam to pošteno? Mene to boli, da se ubijam brinući o njoj, a ona k’o da je sve to s neba palo…
