Prije mjesec dana, kad sam došla doma s posla, dočekala me neuobičajeno tiha Maša i Davor s podignutom obrvom dostojnom nekog detektiva iz crtića.
Mama! Nećeš se naljutiti, jel da?
Jesi li ti prodala Ota za milijun eura? laki sam upitala. Oto je naš ćelavi mačak, prave domaće pasmine Peterbald čistokrvniji od većine hrvatskih plemena, a rodoslovlje mu ide unatrag otprilike do kralja Tomislava. Pored njega svi mi izgledamo kao mačji mješanici. Pa čak i Davor, čija loza po tati, da ga pitaš, vodi pravo do Svetog Duje. Ota, kad bi netko stvarno bio zaljubljenik u ćelave mačke, mogli bi opaliti i za milijun kuna. Pa dobro, ili barem blizu.
Ma ne, što ti je! usplahireno me uvjerava Maša baš suprotno!
Kako ‘suprotno’? zbunjeno pitam. Ti si kupila još jedne mačke za milijun eura?
Maša se stidi ko da će objaviti rezultate Eurojackpota, ali samo za mene.
Ma bome, mamice! Ovo je došlo potpuno, ali potpuno besplatno!
U tom trenu Davora lovi napad smijeha, pa ja odlučih istjerati mak na konac. Istina, već tad sam slutila što nas je snašlo, ali me zanimala veličina katastrofe.
A katastrofa reklo bi se, prava. Mašina prijateljica iz razreda, Ela, našla je mačića u jarku (ovo je Hrvatska, nije ruski kanal, ali svejedno jarka ima). Ela ga je povela k sebi doma, ali njezini su, uz sav trud i dobre namjere, odmah zamolili nju i mačića da traže drugu adresu imaju psa i, iskreno, drugih briga na pameti. Zato je Ela dovela mačića u školu, onako prestravljenog, s većim okicama od očiju samog mačića (a i Elini su bile slične) Neka ga netko uzme, molim vas!
Kužiš, mama, govori Maša Nitko ga nije htio. Toliko mi ga bilo žao
U tom sam trenutku zaželjela da me netko opali metlom. Jer mi je, zapravo, bilo žao same sebe! Nedužne žene s očišću ratnog veterana, koja je jednom već prošla tu školu. Prije osam ljeta Davor je našao na našem parkingu slijepo, prugasto nešto, staro tjedan dana. Pokušali smo ga othraniti iz bočice tri tjedna borbe, a ono nam jednu noć, onak, samo ode. S mačićima se to događa. Prežive ili ne ponekad više sliči ruskom ruletu nego kućnom ljubimcu. Nakon toga došao nam Oto, ali rupa u srcu od tog mačića jako dugo nije zarasla.
Taj ožiljak se u meni odmah aktivirao, kad sam opet zamislila cijeli proces. Ishod gotovo predvidljiv i nimalo bajan, pa nisam ti ja planirala još jednog mačka u kući.
Ajde, pokaži ti meni, što si to skroz besplatno našla.
Donose mi kartonsku kutiju. Unutra hrpa starih krpa, a na njima E sada, znate li vi riječ strašilo, ne ono u kukuruzima, nego kad vidiš nešto pa ti se kosa digne na glavi? E, to je to. Manje od Mašine šake, sivo-mrkog tona, mršavo do boli, kad ga uzmeš, lakše ti je nego bez njega. Skletić od mačića s očima iz nekog horora. Brzo mi je postalo jasno zašto ga nitko nije htio.
S Mašom vodimo ekspres-razgovor na temu odgovoran si za ono što si pripitomio više pro forme, jasno nam je svima da ovo ostaje kod nas. Jer kome bi drugom trebalo? Da budem brutalno iskrena nisam sigurna trebamo li mu i mi.
Kuća nam već pretrpana beba, mačak, a sad i ovo. Do veterinarskog pregleda, mačić ide u karantenu. To znači solo sobu, veliku kartonsku kutiju, mekanu deku, termofor, WC i par plišanaca. Svaka četiri sata hranjenje. Ispada da nam je dnevni raspored savršen: ja i Davor kasno liježemo, Maša rano ustaje, Roko (beba) se budi kad ga nitko ne zove. Tako da uvijek ima netko budan, spreman ugurati bočicu u taj jadni mačji kljun. (Ne, Roko još ne može, al može onaj koji se budi s njim.)
Između hranjenja Maša stalno dežura kraj kutije da ne bi mački bilo dosadno.
Da mački nije nešto pretjerano dosadno, shvatila sam kad sam je jednu noć našla smještenu pod dekom na kauču. Kutija kraj, mačji hotel. Kako se to stvorenje provuklo iz zatvorene kutije pa je još uspjelo skočiti na prilično visok kauč, ostat će misterij za sva vremena. Mali Houdini je trzao sićušnim šapicama i odbijao suradnju.
Veterinar je s dvije ruke izvukao kosturski paket iz transportera, pa veselo procijedio:
Vidi lipote!
Mačka izbaci svoj goblinski pogled i piči jedno tugaljivo mijau.
Ma, baš super, odobrava veterinar.
Sva sam bila u strahu kako to prati, kako osušiti, da ne prepolovim tog sto grama mačjeg bića. Kao pahulja sirote pod rogoznicom. Gledaj krivo slomi se. Veterinar je sve riješio bez stresa: zalio je sto grama mačke šamponom, isprao pod slavinom, kao da pere najlonke, zamotao u ručnik, skoro pa ocijedio. Mačka se nije ni pobunila. Ili joj je sve došlo svejedno, ili trauma zauvijek potisnuta u neku orahovu ljusku mozga, ako tamo išta postoji.
Veterinar, oduševljen, radio je svakojake zahvate i zaključio da je mačkica ništa loša. Al pothranjena, anemična, snage kao prosječni radnik u srpnju.
Ti si je spasila, reče on Maši. U jarku bi je buhe pojele za doručak.
Ma, spašavala Ela, ja sam je samo iz škole dovukla, Maša pošteno priznaje.
Iz kojeg si razreda? znatiželjno će veterinarka.
Iz šestog.
E, onda si je stvarno spasila.
Po intonaciji, šesti razred je po stručnom mišljenju veterinarke, idealno loš kao i onaj jarak.
Kad smo je oprali, naše strašilo se malo napuhalo, pa sad ni lijepo ni ružno, ali je barem podsjećalo na mačku. Prvih desetak dana ili leži, ili jede. Problemi sa želucem redovito me dovode do očaja što ako ni ovaj ne preživi?! Periodično provjeravam diše li, ponajela li je išta, a što je od toga dalje izašlo. Veterinarka nas već prepoznaje po glasu. Kad smo došli s još jednom porcijom jadikovki, pogladi ona našu debeljuškastu beštiju i veselo zaključi:
Odahnite. Ova je vaša za narednih petnaest godina.
Smiješan je taj čovjek još malo pa bih tu vijest stavila na naslovnicu Dnevnika. Prije dva tjedna nisam znala za mačku, a sad mi vrište cijeli dan vama ostaje za duuuuugo. Najbolja vijest dana!
Da vidite tu radost mjeseca. Kao u onom crtiću s pticama lešinarima dva štapa i pol kostura, ali šetaju se sami.
Prvo smo mislili da je curica. Uoči veterinarke malo bolje pogledam čini mi se ipak dečko. Pol sata do ambulante, Maša i ja biramo ime. Prethodne noći gledale smo crtić o Maloj Vili, pa Maša po kući urla: Šimeee! Šimeee! Šime joj zvuči ko vrhunac jadnosti. Odluka je pala: mačić će biti Šime.
A kod veterinarke iznenađenje: To je ipak ženka! A ime već tu! I tako, Šime postaje Šimica. Od milja Šima, Šimi, Šimunka, a za posebne prigode Šimona. Roko, recimo, nju zove Ijijiiiiiii!.
Danas naših sto grama mačke teži pola kile i puca od drskosti. Ljepotom i dalje ne razbacuje, ali svaku večer nastane red za držanje te životinjske katastrofe u krilu. Kad mi ta krznena neman prede na nogama, odmah mi dođe da planiram mirovinu. Zašto? Nemam pojma.
A usput, veterinar je objasnio da je trobojka. Kaže: Vidiš, bijela poddlaka prvi. Sivo drugi. Treći bež pruga niz čitavu njušku! Kao domino maska, ravno s čela na bradu. Trobojka ti je to! Skoro pa hrvatska zastava.
Danas sam pred kućom vidjela zrelu, veliku mačku, živahnu, a pritom divlju kao buru na Velebitu. Šuljala se po živici s bržim pogledom, bježala čim me opazila, ali se svejedno okretala prema kući. Pogađate trobojka. Rekla sam joj da je s našom Šimom sve pod kontrolom.
Prije mjesec dana, kad sam se vratila kući s posla, dočekali su me neuobičajeno tiha Maša i Dinko s zamišljeno podignutom obrvom.
