Ej, što misliš o onim ranoranilačkim telefonskim pozivima? Ono, baš u cik zore.
Nedavno, žena od brata moga muža počela me zvati oko pet ujutro. I nije samo mene, nego i mužev telefon zvoni, njegova sestra ga zove. Još nismo ni oči dobro otvorili, a već zvone. Toliku drskost još nisam doživjela.
Kad sam napokon javila na telefon, ona kaže:
Zašto još spavate? Moramo krenuti prije jedanaest radi nekih važnih poslova. Čuvajte djecu. Evo ih ispod vašeg dvorišta.
Prije nego sam imala išta za reći, spustila je slušalicu.
Nas dvoje smo se samo blijedo gledali. Kakva sada djeca u ovo doba i ispod našeg dvorišta?
Muž se brzo odjenuo i izašao van. Psi su lajali ko ludi, odmah smo znali da je netko stvarno tamo.
I stvarno, troje naših nećaka poredano kod kapije. Mene je uhvatila nevjerica.
Uveli smo ih kući i krenuli zvati njihove roditelje da vidimo što se događa. Kažu oni:
Zar vi uopće ne volite svoje nećake? Ne pomažete im financijski, ne kupujete poklone. Pa bar provedite malo vremena s njima. Danas mi imamo jako bitan posao. Sad možete ispraviti svoju lošu reputaciju pred našom djecom.
Mi oboje šokirani. Najmlađe dijete još nema ni godinu dana, nisu im čak ni pelene stavili ni dali ikakvu hranu.
Nasreću, kod nas u Splitu ima onaj dućan što radi cijelu noć. Muž je skoknuo do tamo i kupio sve što su klinci trebali, jer, trebalo ih je nečim nahraniti.
Bome smo se namučili taj dan. Djeca nemirna, ne spavaju, plaču. Jasno i zašto, tko se ne bi uspaničio kad ga dignu iz kreveta usred noći.
Roditelji su ih došli pokupiti tek oko tri popodne. I to zato što smo ih zvali nekoliko puta. Tuđa djeca ogromna odgovornost.
Na kraju su nas još nakrivo gledali jer smo kupili krivu hranu i pogrešne pelene. Ipak, sve smo im stvari odnijeli kući.
Ne znam više što da radim ni kako da ih spriječimo da ovo opet ponove. Ozbiljno se bojim da će se jedno jutro opet stvoriti ispod našeg prozora u pet ujutro. I još me uvijek drži nervoza nakon svega što se dogodilo.
