Zamisli ovo, pričam ti kao najboljoj frendici Jednog dana Ivana dolazi kod svoje stare prijateljice Marije na kavu. Vrijeme je prošlo otkako se Marija ponovno udala. Prvi brak joj je bio stvarno težak muž joj je pio, ponašao se grozno, stalno je radio probleme i na kraju ju ostavio zbog druge. Baš tužna priča. Ivana je tada bila uz Mariju kad joj je bilo najgore, tješila ju, pomagala joj koliko je mogla. Zato i imamo prijatelje, je l tako?
Deset godina kasnije, Marija je našla novog čovjeka profesora, uglađenog, ima ozbiljan posao, skroz drugačiji od onog prvog. Ivana je bila presretna zbog nje. Sad je došla kod njih u novi stan koji su zajedno kupili, donijela kolač i mali poklon, ono, da se počaste i proslave novi početak. Stan im je super, sve sredili tip-top! Sjele njih dvije s novim mužem za stol, ispijaju čaj, goste se kolačima.
Sad, taj Marijin muž je jako pametan, načitan, voli se šaliti ali ima onu neku, znaš, usputnu zlobu. Isprva šali se na račun Ivane i njezinih, kako on kaže, uskogrudnih pogleda na svijet. Zafrkava ju što ne zna tko je Murakami, ni Peljevin, i kako joj je glava prepuna svakojakih gluposti i praznovjerja. Kaže joj, s osmijehom znanost sve to opovrgava, draga moja!
Nije mu dosta, nego se još počeo sprdati s Ivaninom frizurom, figurom, stilom u odijevanju. Tipični devedesete! zeza se on. Ivana onako šokirana, ne zna što ni reći. Marija se samo smješka, ponosna što joj je muž tako duhovit.
Kad je Ivana pokušala skrenuti razgovor, pa ispričala kako je skoro udomila macu koju je našla na ulici, Marijin muž je i to ismijao. Ma, te tvoje mačke samo šire zarazu. A znaš, svatko tko skuplja lutalice ima valjda neki problem u glavi, narcizam neki, potisnuti. Marija se glasno smije dok muž pojašnjava te fore o nedojevljenim ženama s puno mačaka.
Ivana tu, ni kriva ni dužna, rasplače se kao mala. Glupo joj je i nezgodno još pred svima! Ispriča se nešto sitno, pokupi stvari i ode. Srce joj lupa, glava puca od boli, a još k tomu i vani hladan vjetar, iako je sredina ljeta. Osjeća se tako blesavo zbog suza, zbog toga što nije znala parirati njegovoj duhovitosti, zbog toga što nije čitala tog Murakamija niti zna te neke knjige
A glupo je, zapravo, što se ona srami. Sram bi trebao biti onih koji pozovu nekoga kao prijatelja u svoj dom i puste da ga netko drugi ponižava. Onog koji svojoj prijateljici priča o nekom filmu ili dragoj knjizi, a poslije šuti dok onaj drugi po tome pljuje. Ili kad netko objavi neku fotku ili citat, a onda mirno gleda kako ga blate. To ti je sve tiha izdaja. Izdaja je kad svog prepustiš drugima na porugu ili na nemilost. To je prava izdaja.
Ivana to nije mogla tako jasno izreći, nije ona od puno knjiga ni filozofiranja. Samo je požurila doma, svojoj maci. Maca, naravno, ne čita knjige, nije baš duhovita, ali čim je sjela na kauč, maca joj se sklupčala u krilo i prela ko pravi mali motor.
Nakon toga, Ivana više nije išla Mariji u goste. Ubrzo nije ni imala gdje Marija i njezin intelektualac krenuli su dijeliti stan preko suda, parnica je trajala mjesecima. Ispalo je da je taj pametnjaković bio možda i previše pametan. Ali znaš kako to ide onaj radi kojeg netko izda bližnjega, na kraju izda i njega. Takav lanac.
A sve što je trebalo samo je trebalo nježno zaustaviti uvrede na tuđi račun. Ne dozvoliti da te sramote tvoju prijateljicu u vlastitoj kući. Možda bi je muž tada i više cijenio, pa si ne bi dopustio ovakvo ponašanje?
Znaj, izdajnike nitko ne cijeni. I vrlo ih lako drugi iznevjereNekoliko mjeseci kasnije, Ivana je slučajno naišla na Mariju na autobusnoj stanici. Susret je bio tih, u početku nespretan. Marija je stajala s nekom starom torbom, oči umorne, odjeća ne više tako besprijekorna. Pogledale su se, i kroz trenutak tišine prošla je cijela njihova prošlost smijeh, tuge, podrške i izdaje.
Marija je napokon tiho rekla: Oprosti, Ivana, glupo sam se ponijela. Sve bih sad drugačije. Bilo je u tim riječima više umora nego ponosa, i više iskrenosti nego što je Marija ikad imala hrabrosti izgovoriti.
Ivana joj je stisnula ruku, tiho, bez puno riječi. Znala je da vremena ne može vratiti, ali mir je pronašla sama sa sobom. Više nije trebala tuđa priznanja, ni vanjsku potvrdu svoje vrijednosti. Njena maca prela joj je svake večeri, a s godinama je stekla i nekoliko sličnih, šaljivih i običnih prijateljstava, bez intelektualaca.
Naučila je: istinsko prijateljstvo nije u naglim šalama niti u skupim stanovima, već u sitnicama šutnjama koje te griju i osmijesima koji ne sude. A samopoštovanje je, na kraju, sigurnija luka od svih tuđih stanova, knjiga i lažnog smijeha.
Jer dok god imaš tko ti prede kada ti je teško, i tiho ostane uz tebe kad svi drugi odu nisi sama. Nisi izdana. I znaš da vrijediš, baš takva kakva jesi.
