Lidija, čuješ li me? Otplatili smo kredit za stan. Do kraja. Danas.
Branimir je stajao nasred male kuhinje u stanu u Strossmayerovoj ulici u Zagrebu, onom istom koji su uzeli prije deset godina. U rukama je držao bijelu kuvertu iz banke. Potvrda je bila na čvrstom papiru s vodenim žigom, plavim pečatom zdesna dolje. Još je stigao svratiti do Konzuma po butelju pjenušca, ne preskupog, ali svejedno za tu prigodu. Ostavi je na prozorsku dasku, pokraj cvjetnog lonca u kojem je palmina biljka odavno usahnula.
Lidija je sjedila za kuhinjskim stolom i lakirala nokte. Tamne, gotovo boje osušene krvi. On to boju nikad nije mogao opisati, ali mu se nije sviđala. Polako je nanijela lak na mali prst, podignula šaku prema svjetlu, procijenila rezultat.
Čujem.
I to je to? spustio je kuvertu na stol. Deset godina, Lid. Sto dvadeset rata. Znaš da sam računao, to je četrdeset i tri tisuće sati rada.
Nisi baš najbolji u matematici rekla je mirno. Četrdeset i tri tisuće dana je preko sto godina.
Figurativno sam mislio.
Ne trebaš biti figurativan.
Lagano je zašarafila čep laka za nokte. Sporo, pažljivo, kao da je to najvažnije što će danas napraviti. Van prozora grmio je šibenski tramvaj. Petak u Zagrebu mirisao je na mokru kaldrmu i pečeni krumpir iz susjednog stana na trećem katu.
Branimir je sjeo nasuprot nje. Četrdeset mu je godina, ramena su mu široka od godine na gradilištu, na licu tragovi umora čovjeka koji je uvijek znao platiti svoje račune. Nije bio tip koji ti odmah zapne za oko, ali jednom kad ga zamijetiš, ne možeš si objasniti zašto. Sada je gledao ženu kao netko tko je došao na proslavu, a shvatio da je zalutao.
Mislio sam da ćemo ovo nekako proslaviti reče polako.
Što slavimo?
Pa stan je sada naš. Nema više banke. Slobodni smo.
Lidija je konačno podignula pogled. Ravno, bez osmijeha.
Tvoj stan, Branimire, glasi na mene. Sjećaš se toga?
Sjećam se. Tako smo odlučili zbog tvog povrata poreza, tada nisi radila na ugovor, pa si se kasnije zaposlila, i mislili smo
“Mi” nismo ništa mislili prekinula ga je. Ti si mislio. I potpisao sve što treba.
U njenom se glasu nešto promijenilo. Ne ton, nego dubinska nijansa, kao da je pogodila pravi trenutak da više ne glumi kako razgovor ništa ne znači.
Lidija, kamo ovo vodiš?
Ustala je. Otišla u hodnik i otvorila ormar iz kuhinje je mogao vidjeti. Na polici je bio veliki plavi kofer, sa žutom prugom i slomljenim kotačićem. Onaj isti kojeg su kupili za put u Dubrovnik 2018.
Stvari su ti u koferu. Pripremila sam ih prije tri dana. Tada sam ti htjela reći, ali čekala sam zadnju potvrdu iz banke. Evo, stigla je.
Branimir nije ustao. Samo je gledao taj kofer kao netko tko se pita je li ovo loša šala iz mladih dana.
Ozbiljno?
Najozbiljnije.
Ali zašto?
Slegnula je ramenima. Taj je pokret bio tako lagan, ravnodušan, govori više od riječi.
Jer sad imam druge planove. Postoji netko. On ima stan na Gornjem gradu, stara zgrada, centar. Ti znaš dobro, ovo ovdje, ovo nisu snovi kakve sam ja imala.
Ti si željela? kao da testira je li dobro čuo. Ti si željela, a ja deset godina
Ti si deset godina radio to što si ti htio vratila se do stola, uzela lak i preselila ga kraj prozora. Nitko te nije tjerao na kredit, na prekovremene. Sam si.
Pjenušac je stajao na prozorskoj dasci. Boca se znojila od razlike u temperaturi. Bankovna potvrda između njih, bijela, s plavim pečatom.
Branimir je ustao. Uzeo je kuvertu. Nije znao što točno želi s njom, ruke su same posegnule prema papiru. Prsti su mu drhtali.
Tko je on?
Nije bitno.
Jest.
Vedran. Ima pedeset. Investitor. To ti ništa ne znači.
Boca je nekako skliznula na pod. Ne sjeća se kasnije je li je sam slučajno srušio rukavom ili laktom. Nije se razbila. Samo se otkotrljala i otvorila; pjenušac se razlio po linoleumu, poplavio papir s bankovnim pečatom.
Uzeo je kofer u ruke. Plastična ručka odmah mu je stisnula dlanove. Držao je čvrsto, prejako, kao da se više nema za što uhvatiti. Slomljeni kotačić grebao je po pločicama. Vrata su zalupila.
Van je bio večer, hladni travanj, sitna kiša. Branimir je stajao ispod ulaza i nije znao kamo.
***
Upoznali su se u malom kafiću na Heinzelovoj. Lidija je tu tada radila kao konobarica. Imala je dvadeset i osam, on trideset. Bila je ona vrsta žena koje pamte i zbog brze emotivne reakcije, sjajnih tamnih očiju i osmijeha koji dolazi u pravim trenucima. Znala je šutjeti tako da se čini kao da osluškuje svijet oko sebe. Branimir nikada nije bio siguran misli li zaista o nečemu važnom ili je to iskustvo iz ugostiteljstva.
On je tad tek pokrenuo malu građevinsku firmu, radili su po stanovima na Trešnjevci i Medveščaku. Novca je bilo taman za preživjeti. Iznajmljivao je sobicu u Dugavama, vozio se starom Opel Astrom. Kafić je bio redovita usputna stanica.
Nakon tri mjeseca doselila se k njemu. Pola godine kasnije predložio je da uzmu kredit za stan. Ne iz romantičnih razloga skupo je preko agencije, a u dvoje se činilo lakše. Zajedno su birali jednosoban stan u Strossmayerovoj, treći kat, dva tramvaja do glavnog kolodvora.
Lidija je sama predložila da stan napišu na nju.
Prijavit ću se na ugovor, onda ću imati pravo na povrat poreza, to nam se više isplati uvjeravala ga je.
Vjerovao joj je. To je bila njegova naivnost, ili dobrota, kako tko voli reći.
Prve tri godine radila je. Onda dala otkaz. Rekla da je leđa bole, da se umorila, da će naći bolji posao. Branimir nije protivio. Njegova firma se širila, bilo je dovoljno posla.
Je li bila sretna? On je mislio da je. No sada, s koferom u kišnoj noći, slažući u glavi sitnice, shvatio je: dugo ju nije gledao dobro. Nije primjećivao kako lista slike tuđih interijera na mobitelu, kako se namršti što on dođe u radnom odijelu, kako šturo odgovara na pitanja o svom danu.
Nije joj nedostajao on. Nedostajao joj je drugi život. Onaj koji nikada nije imala.
Vedran se pojavio otprilike prije godinu dana. Upoznali su se slučajno, na večeri kod prijateljice. Bio je tip muškarca što biraju gravirane satove i govore tiho, uporno, samouvjereno.
Lidija ga je pod brojem spremila kao Vi. O tome je Branimir saznao tek kasnije. Te večeri pod kišom, nije znao ništa.
Najviše je razmišljao o onoj potvrdi što je ostala na podu, natopljena pjenušcem.
***
Prvi je tjedan prespavao kod Tomislava, svog poslovođe iz firme. Tomo je bio oženjen, dvoje male djece, stančić na Knežiji, pa je Branimir spavao na rasklopivom ležaju u predsoblju. Tomislav nije pitao puno. Samo jednom.
Ti si otišao ili su te izbacili?
Izbacila me.
Jasno natočio si je čaj. Stan na koga glasi?
Na nju.
Tomislav je kimnuo i zašutio.
Treba ti dobar odvjetnik. Ja znam jednog, Zvone Babić. Obiteljski, ali radi i imovinske sporove.
Branimir je prelomio u sebi. Te noći nije mogao spavati; slušao je kako za zidom šušti djeca, kako Tomina žena šeta do kuhinje, kako parket škripi. Tuđa toplina, ali nije tvoja.
Učinilo mu se da nema ništa. Četrdeset mu je, nema svoj stan, deset je godina banci dao više od tristo tisuća eura. A tih devedeset kvadrata pripada ženi koja mu je prije tri dana spakirala stvari i čekala zadnji papir iz banke.
Tri dana. Ona je znala. Čekala dok ne otplaćeno do kraja.
To nije bilo iznenadno. Bio je to plan.
To ga je pogodilo četvrte noći, hladno kao mokri cipele u ožujku.
Nazvao je Zvonu Babića.
***
Odvjetnik Babić bio je sitan, nervozan tip s ogromnim naočalama. U hodu je žurio, svakom rečenicom naglašavao da vrijeme to je novac. Primio je Branimira na Donjem gradu, kancelarija puna fascikala, police do stropa.
Pričajte, rekao je i otvorio bilježnicu.
Branimir je ispričao sve: kredit, stan na ženu, deset godina rata, zadnja potvrda, kofer, kotačić.
Babić je slušao, zapisivao, potom odložio olovku.
Znači, službeno ste u braku kad uzimate kredit?
Da. Potpisali pola godine prije.
I sve rate išle s vašeg računa?
S našeg zajedničkog, al ja sam uvijek uplaćivao.
Možete li pribaviti izvode?
Ja nemam, ali banka može dati.
Babić je skinuo naočale, obrisao stakla.
Stan kupljen u braku smatra se zajedničkom imovinom, bez obzira na ime. Ima pravo raspolaganja samo uz vašu suglasnost. Sve dok niste rastavljeni, nema potpuna prava.
Znači ne može ga prodati?
Ne bez vaše potvrde. Ali treba paziti, ima načina. Jeste rastavljeni?
Nismo.
Onda dobro.
A loše?
Babić je uzdahnuo.
Loše je to što ona vjerojatno to zna. Ili se sprema na razvod s podjelom. Možda računa da ćete odustati, kao što mnogi naprave, jer im je stres i sram.
Branimir ga pogleda.
Nije me sram.
To je važno, reče tiho Babić. Imamo posao.
***
Stan na Gornjem gradu bio je na trećem katu zgrade sa štukaturama. Godinama je propadao, tek ga je neki investitor obnovio. Izvana staro, iznutra novo dizajnerski povijesni šarm. Velike sobe, parket, kristalne lampe.
Vedran je tu stanovao već četiri godine. Lidija je doselila kroz tri tjedna nakon što je otjerala Branimira.
Prvi mjesec bio je kao san. Više zraka, veći plafoni. Vedran nije štedio. Buketi cvijeća, tri puta tjedno dolazila je spremačica. U hladnjaku je bilo svega što je prije viđala samo na televiziji.
Vedran je bio pažljiv. Davao je darove, vodio u restorane s nazivima koje ne bi znala ni izgovoriti, kupovao robu u trgovačkim centrima gdje cijene ne stavljaju na izlog.
Ali.
Prvo ali primijetila je već nakon mjesec dana. Vedran je pri razgovoru telefonom gledao kroz nju, kao da je komoda, ne čovjek.
Drugo ali uvijek su ga zanimale vlastite stvari: moj novac, moje stvari, nikad zajedničko. Nije bio grub, samo precizan.
Treće ali kad ga je jednom pitala voli li je, nasmiješio se i rekao: Draga si mi. Lijepa i pametna.
Dugo je razmišljala znači li to išta o ljubavi. Zaključila je da ne.
Ali stan je bio lijep.
***
Namještaj u stanu na Gornjem gradu bio je pravi komoda od mahagonija, stolci iz prošlog stoljeća, slike u skupim okvirima. Lidija se brzo naučila orijentirati po prostoriji i znala nabrojati sve stilove i cijene.
Nije znala da ništa nije kupljeno, već dovedeno u zalog zbog dugova. Vedran je ulagao, igrao se tuđim novcem, često gubio, dugovi su mu se skupljali godinama. Lidija to nije znala. Vedran nije od onih koji se žale samo bi nekad otišao pričati na drugi mobitel, primiti nekog poslovnog gosta.
Bilo joj je lakše ne pitati. I to je bila vještina sa svih onih godina.
***
Dok se Lidija navikavala na visoke stropove, Branimira je brinuo svakodnevni život.
Prva dva mjeseca bila su najteža. Nije bilo problema s ljetom ni vremenom, nego iznutra. Radio je, jer ništa drugo nije znao. Soba u unajmljenom stanu na Trešnjevci, par minuta od stare zgrade, do koje bi išao ponekad namjerno, gledao treći kat. Prozori su bili tamni. Stan je zjapio prazan.
Ključ mu je ostao. Mogao je ući. Ali Babić je savjetovao: još ne.
Odvjetnik je skupio sve bankovne izvode, složio tablicu: tko, kada, koliko. Sva sto dvadeset uplate. Ime Branimira na svakoj. Plaća, uplate, otplate. Deset godina.
Imamo ovdje dobar slučaj reče Babić. Bit će dugotrajan, ali imamo osnove.
Koliko dugotrajan?
Pola godine do godinu i pol.
Ona će otežavati.
Vjerojatno.
Između sastanaka s odvjetnikom Branimir je radio. Firma je narasla. Nije postala velika, ali stabilna. Osmero ljudi, stalni dobavljači, strojevi. Dobio je nekoliko većih preuređenja po Novom Zagrebu, pa stambeni kompleks u Sesvetama. Rad ga je spašavao jer je tu sve imalo smisla plan, realizacija, ishod.
U životu je rijetko bilo tako. Na gradilištu uvije.
***
Tri mjeseca nakon, učinio je nešto što mu se činilo važno.
Otišao je u Strossmayerovu. Ne više samo proći. Imao je dogovor s poznatim bravarem. Popeli su se na treći kat, otvorio je vrata svojim ključem.
Stan je bio isti. Palma je definitivno usahnula. Linoleum na kuhinji bio je napuhan od stare lokve. Sve ostalo čisto. Lidijini ormari prazni.
Prohodao je kroz sobe, tiho.
Zatim je dozvao bravara.
Promijeni bravu na ulaznim vratima.
Mjesecima kasnije, odvjetnik je rekao da je to sitan pravni rizik Lidija kao suvlasnica ima pravo pristupa, ali nije dolazila. Nije postavljala pitanja. Imala je druge poslove.
***
Spor je počeo u listopadu. Lidija je došla s odvjetnikom, mladićem u skupom sakoju. Gledala ga je samo na ulazu, više nikad.
Babić izlaže: stan u braku, sve rate sa Branimirovog računa, Lidija nije radila ni financirala. Zahtjev: utvrditi suvlasničke udjele prema uloženom, provesti diobu.
Lidijin odvjetnik suprotstavlja: govori o radu u kućanstvu, psihološkom doprinosu, zajedničkom životu. Zakon ne razlikuje materijalni i nematerijalni doprinos.
Sutkinja, žena s pedeset, mirna, sluša sve.
Prvo ročište završava bez odluke. Drugo slijedi. Tako osam mjeseci.
***
U Gornjem gradu, život ide dalje.
Lidija uči kupovati vino gledajući etiketu, a ne cijenu. Uči govoriti o umjetnosti da ne šuti, ali ne kaže glupost. Uči nositi se kao žena koja nigdje ne žuri. S time je išlo lako, prilagodila se uvijek.
Teže je bilo osjećati se potrebnom.
Vedran je bio velikodušan, nikada grub; ali kad bi otišao na sastanak, ostajala je tišina koja guši. Spremačica dođe i ode, stvari na mjestu, a ona hoda pod visokim stropovima i zna da opet ne radi ništa, samo čeka.
Jednog dana ga je pitala:
Razmišljam da se nečim bavim Možda tečajevi?
Gledao je, bez iznenađenja.
Može. Samo pametno biraj. Nemoj online-coaching ili cvjećarstvo.
A što je pametno?
Nešto s konkretnim rezultatom.
Prijavila se na tečaj unutarnjeg uređenja. Dva mjeseca išla. Onda prestala. Ne zato što je bilo teško, nego zbog Vedranovog suhog, neprimjetnog podsmijeha.
Prave financijske teškoće stigle su malo kasnije, kad su joj odbili karticu. Vedran je rekao ništa, par mjeseci će trajati. Stan ide pod hipoteku, treba ga predati kreditorima. Ta je Gornjogradska.
A ja? pitala je.
Ti si bila ukras. Period je prošao rekao je, hladno i smireno.
Otišla je. U Gornjem gradu ostao je kofer nepreuzetih haljina.
***
Tijekom tog vremena Branimir je uzeo jednosobni stan u iznajmljivanju kraj firme. Platio unaprijed, kupio krevet, stol, dvije stolice, na zid stavio kartu Zagreba. Nekako mu je bilo dovoljno.
Spor je tekao dalje, više ga nije žurio.
Samo jedna stvar se tada promijenila: shvatio je da je posao postao dom. Ne zato što je bježao u rad, nego zato što mu je to pružilo mir. Na gradilištu si znao: cigla po cigla, zid, rezultat. U životu nije uvijek bilo tako.
Jednom ga je Tomislav pitao:
Jesi li joj ljut?
Branimir je razmislio.
Bio sam. Više nisam.
Povrijeđen?
Možda. Više mi je žao što sam toliko godina vidio, a ništa shvatio. Žao mi je samo toga. Na nju ne.
Tomislav je odmahnuo glavom.
Ti si čudan tip.
Moguće.
***
Martinu je sreo u veljači. Na gradilištu, nema romantike, upravo tako.
Ona je bila liječnica iz lokalnog doma zdravlja, došla pogledati sanitarnu dokumentaciju radnika, rutinski nadzor. Mala žena u sivoj jakni preko bijele kute, četrdeset pet, kosa kratka, s prvim sjedima.
Sudarili su se kraj uredskog kontejnera.
Pola vaših radnika nema važeće sanitarne knjižice rekla je strogo.
Znam. Radimo na tome.
Radite brže, ako ne želite kaznu.
Razumijem.
Gledala ga je, pa rekla:
Vi ste šef?
Ja.
Pogledala je opet dokumentaciju, pa opet njega.
Čudno. Inače direktori ne gledaju ovako kad im nešto govorim.
Kako to?
Kao da ih zanima.
Zasmijao se po prvi put nakon mjeseci.
Popili su kavu na gradilištu. Drugi put bez razloga, treći put je došla bez papira.
Martina nije bila glumica. Govorila je što misli, smijala se kad je smiješno, nije kad nije. Dvadeset godina na poslu, znala je bol, znala biti samo prisutna.
Kad joj je ispričao za stan i sud, samo je pitala:
Koliko ovo traje?
Osam mjeseci.
Dugo.
Da.
Pomaže li ti ovo uopće?
Ne pobjeda. Ali osjećaj da radim što treba. Ne zato da kaznim, nego da barem jednom ne prešutim.
Martina je kimnula.
Razumijem.
***
Vedranu su u ožujku blokirali račune. Nije bio zatvoren, samo blokiran račun. Lidija to nije odmah shvatila; kartica je samo izbacila grešku. Vedran je rekao: Privremene poteškoće. Stan ide, kredit za kredit.
A ja?
Pri završetku si jednog perioda, Lidija. Ti si bila ukras tog dijela. Sada je vrijeme za promjenu dekora.
Ona je samo pokupila torbu i otišla.
Mart je bio hladan, s ostacima sivog snijega. Hoda ulicom Gornjeg grada i zna: nema ništa osim odjeće, torbe s papirima, mobitela i par komada nakita.
Stan u Zagrebu više i nije njen predmet je spora.
***
Sud je završen u travnju, na točno godinu otkako je Branimir izašao s koferom.
Presuda: stan u Strossmayerovoj je zajednička imovina. Kako je sve rate plaćao Branimir, ima pravo na tri četvrtine vrijednosti. Lidiji pripada četvrtina.
Praktički: ili prodaju stan i dijele novac tri prema jedan, ili Branimir isplati četvrtinu.
Babić je tiho objasnio:
Ovo je dobar rezultat. Tri prema jedan je rijetko. Četvrtina po tržišnoj devetsto tisuća kuna. Možete?
Mogu.
Najbolje je isplatiti. Inače ćete čekati još pola godine prodaju.
Branimir je gledao papire. Tri četvrtine prošlosti.
Neću isplatiti. Imam drugi prijedlog.
***
Lidija je preko odvjetnika primila prijedlog o nagodbi. Umjesto devetsto tisuća kuna, ponuda je bila tristo. Argumentacija opširna, umanjenja za režije, održavanje stana, za Lidijino uzdržavanje tijekom zajedničkog života. Nazvano kompenzacijom za stvarno privređivanje. Puno dokumenata.
Tih tristo tisuća kuna bilo je njeno parazitarstvo, preračunato u kune.
Mogla je odbiti. Mogla je sudom tražiti svoju četvrtinu to bi trajalo i do jeseni.
A nije imala gdje. Prijateljica je udomila na dva tjedna. Rok je prošao.
Potpisala je.
***
U svibnju je Branimir renovirao stan u Strossmayerovoj.
Ne luksuzno, samo novi pod, svježe boje, kupaona. Sve što je podsjećalo na prošlu Lidijinu eru izbacio je van: stari kauč, stol, tanjuri, zavjese. Susjedi su to razgrabili isti dan.
Stan je ostao prazan, Branimir je tumarao po njemu.
Martina je došla iste večeri. Već su par mjeseci bili zajedno, bez riječi o budućnosti, samo zajedno. Donijela je večeru iz Lidla. Sjedili su na podu, jer stolica još nije bilo, jeli iz plastične kutije.
Tu ćeš živjeti? pitala je.
Ne.
Nije se začudila.
Onda?
Sve joj je ispričao. Slagala je glavom, ne odobravajući, samo razumijući.
Dugo si o ovome mislio?
Nije plan. Samo se dogodilo.
Kad?
Kad sam prvi put stajao pod kišom s koferom, pomislio kamo idu ljudi kad nemaju gdje. Pa zaboravio. Onda opet, u sudu.
Nije ti žao stana?
Razmislio je.
Nije mi žao kvadrata. Žao mi je godina. A stan, to je samo prostor. Može nešto vrijediti ako nekome bude dom.
Martina ga je gledala.
Dobri si čovjek.
Ne znam. Samo sam umoran to vući. Lakše je dati.
***
U lipnju Branimir je stupio u kontakt s Gradskim fondom za pomoć ženama u teškoj situaciji. Nekoliko godina djeluju, iznajmljuju mali prostor na periferiji.
Ponudio je stan u Strossmayerovoj u dugoročni najam bez naknade deset godina s mogućnošću produljenja. Nije donacija, on je želio da to bude njegova odluka, ne herojstvo.
Ravnateljica, Marija, žena šezdesetih, postavila samo direktno pitanje:
Zašto baš ovaj stan?
Jer ga imam.
To je sve?
Dovoljno je.
Pogledala ga, pa se kratko nasmiješila.
Trebat će mali preuređaj. Drugi krevet, kuhinja.
Ja sam u građevini. Sredit ćemo.
Renovacija je trajala tri tjedna. Ekipi je objasnio zašto rade radili su gotovo volonterski. Novi ključ, svijetle zidove, zavjese.
U srpnju su prvi put ušli novi stanari. Jedna žena iz Slavonije s djetetom, druga iz Dugava, ostala na ulici kad su joj ovršili stan.
Branimir nije znao detalje. Nitko mu nije pričao nije pitao.
Bio je samo siguran da je u stanu netko tko je zahvalan na toplini.
***
Krajem srpnja Lidija ga je nazvala.
Broj na ekranu, dugo je gledao prije no što je primio.
Slušam.
Branimire, Lidija ovdje. Moram razgovarati.
Reci.
Ne telefonom. Možemo naći?
Našli su se u istom kafiću na Heinzelovoj, gdje je nekad konobarila. Lokal je sad drugi menadžment i ime promijenjeni, ali mjesto isto. Branimir je došao ranije, naručio kavu. Lidija je došla točno na vrijeme.
Nije ju vidio godinu i pol. Smršavila je, ali ne puno. Odjevena normalno, ne napadno, kosa zategnuta od glave.
Sjela je, uzela meni, odmah odložila.
Znaš zašto sam ovdje?
Pretpostavljam.
Stan u Strossmayerovoj Mogu li pitati? Živiš li ti tamo?
Ne.
Jesi li ga prodao?
Ne.
Pauza.
Tko onda živi?
Žene iz fonda. Dao sam im stan na deset godina.
Gledala ga je.
Dao si stan za koji si radio deset godina.
Da.
Zašto?
Ne trebam stan u kojem ne želim živjeti. A njima treba.
Dugo je šutjela. Zatim:
Nemam kamo. Tri mjeseca kod prijatelja, već me sram. Imam one tri stotine tisuća, ali ne mogu unajmiti dobar stan dugo za to.
Razumijem.
Možeš li zastala je, bilo joj je teško izreći možeš li pitati u fondu ima li mjesto?
Branimir je gledao bez sažaljenja ili ponosa. Samo gledao.
Fond prima žene u teškoj situaciji. Ti to jesi. Ravnateljica ima telefon na službenoj stranici. Zovi između devet i šest.
Nećeš pitati za mene?
Ne, Lidija. Nema molbi. Njihova pravila, njihova vrata.
Pogledala je u stol.
Ponizno je gotovo tiho.
Znam.
Nije ti žao mene?
Tišina. Razmišljao je.
Žao mi je. Što si odabrala što si odabrala. Što ti je sada teško. Sve mi je to žao.
Pogledala ga je.
Ali?
Ali, to su tvoji izbori. Neću se pretvarati da nisu.
Van prozora ljetni kaos Heinzelove, psi, djeca, tramvaji.
Promijenio si se reče tiho.
Vjerojatno.
Bio si mekši.
Bio sam.
A sad?
Sad sam iskreniji. Prema sebi i drugima.
***
U kolovozu se Martina preselila k Branimiru u unajmljeni stan. Nije to bila planirana odluka. Jednostavno je došla, ostala spavati, donijela šalicu, pa je postalo jasno da su zajedno.
Jednu večer rekao joj je:
Znaš da si se doselila?
Znam.
Što o tome misliš?
Ostavila je knjigu, pogledala ga.
Mislim da mi je dobro s tobom. Da govoriš istinu. Da radiš ono što kažeš. To je rijetkost, znaš.
A to bi trebalo biti normalno.
Upravo to nasmiješila se ali nije.
Martina nije imala iluzija. Nije bila hladna ni cinična, samo je jasno vidjela stvari. Dnevno bi u ambulanti pregledala trideset ljudi, neki stvarno bolesni, drugi samo usamljeni. Zna razliku.
Jednom ju je pitao:
Ne umaraš se od ljudi?
Umorim. Ali ako se predam, čemu onda sve.
Nije to bila velika mudrost. Bila je samo istina.
Ponekad su navečer prošetali Trešnjevkom, prošli Strossmayerovu. Nije ulazio u dvorište. Samo su prolazili.
Ponekad se s trećeg kata čuo dječji smijeh.
Stao bi. Martina ga uhvati za ruku.
Nastavili bi dalje.
***
Lidija je nazvala fond u rujnu.
Marija, ravnateljica, pričala s njom kratko, konkretno, dala termin za razgovor.
Lidija je tog dana došla s onim istim plavim koferom sa žutom prugom, sada s popravljenim kotačićem.
Marija ju je uvela u ured, pokazala papire i pravila: red, mir, poštivanje drugih.
I još nešto, rekla je pomažemo izaći iz krize, ne ostati. Preduvjet je, da radite na tome.
Koliko dugo može čovjek ostati?
Standardno pola godine. Produžuje se ako ima napretka.
Lidija je kimnula.
S prozora sobe gledala je na dvorište, nasuprot je klupa na kojoj sjedi starija gospođa s knjigom.
Potpisat ću.
***
Te večeri stajala je u skromnoj sobi, jednostavna, s još jednom ženom i djetetom. Dijete je spavalo. Druga žena gledala je mobitel.
Lidija je iz vadila stvari iz kofera: haljinu iz Gornjeg grada, cipele skuplje od prvih rata kredita, nekoliko komada nakita.
Sve je posložila na policu, izvadila mobitel i upisala u tražilicu: posao Zagreb, bez iskustva, sve vrste.
Ruke su joj bile dotjerane, tamnocrveni lak malo okrzan pri dnu.
***
Rujan u Zagrebu miriše jednako. Mokra kaldrma, prženi krumpir.
Idu Branimir i Martina navečer, petak je. Nema razgovora, samo idu.
Na Strossmayerovoj je usporio.
Svjetlo gori na trećem katu. Toplo, zlatno.
Znaš reče tiho.
Što?
Ona je tamo. Lidija. Marija mi je rekla da ju je primila.
Martina šuti.
Kako ti je zbog toga?
Razmislio je.
Ne znam. Čudno. Ona živi u stanu iz kojeg me izbacila. Nije tražila pomoć, sama se javila. Ali svejedno
Svejedno što?
Svejedno mi je neobično. Ne znam kako se to zove.
Zove se život, reče Martina.
Nasmišio se.
Nastavili su dalje. Klupe prazne. Igralište prazno. Svjetlo svijetli.
Na trećem katu opet ženski i dječji glasovi.
Branimir nije pogledao natrag, ali je čuo.
***
Mjesec dana poslije Martina mu reče da je Lidija pronašla posao administracija u privatnoj stomatološkoj ordinaciji na Heinzelovoj. Čula je od pacijenta Zagreb je mali grad, svi sve znaju.
Veseli te?
Ne veseli i ne smeta. Drago mi je ako joj ide. Bez mene.
Martina ga pogleda.
Da ti zatraži oprost? Onako iskreno, ne zbog koristi. Bi li oprostio?
Tišina. Lišće žuto na asfaltu.
Dugo je razmišljao.
Ne znam. Možda bih. Možda bih shvatio da oprost nije ključna riječ.
Koja jest?
Gleda van u lišće.
Razumjeti. A onda pustiti. To su različite stvari. Možeš pustiti bez oprosta. Možeš razumjeti bez opravdanja.
