Ovako se ne može živjeti! To nije u redu! Robert je potrčao u očevu sobu.
Što sad pričaš? Zašto to misliš? Tko ti je to rekao?
Naša školska pedagoginja.
Ispričaj mi sve kako je bilo.
Pokazat ću ti. Ja idem u krevet, a ti glumi da me budiš.
Zašto to radimo?
Vidjet ćeš, sve će ti biti jasno!
Dobro, dobro… Robi, budi se. Moramo u školu, dosta spavanja.
Eto, baš to! Svako jutro isto slušam. Roditelji bi trebali buditi svoju djecu s nježnošću i pokazati im ljubav. I još bi se trebali nasmiješiti!
Neka te mama nasmije, ja za to nemam vremena.
Ne voliš me?
Odakle ti sad to? otac je postajao nervozan.
Nije to glupost. Ako ne želiš da te u starosti loše tretiram, moraš mi pokazati osjećaje. Hajde, probaj me opet probuditi.
Dobro. Ajde, ljenčino, ustaj. Zakasnit ćeš u školu.
Meni se još spava!!!
Sine moj, budi se tata mu je pomilovao glavu i poljubio ga u čelo.
E, to je to! Osjetio sam tvoju ljubav.
Dosta tih gluposti, ajde sad ocjene na stol.
Kasnije, tata. Sad nemaš vremena. Zakasnit ćeš na posao.
Nije važno. Pa krasno, trojka. I iz lektire i iz matematike.
Ali sam dobio peticu iz psihologije!
Planiraš li biti psiholog, sine moj? Slušaj, dok ne popraviš ocjene, nema priče na mobitel. Sjedi i uči dok se mama ne vrati.
Robert je suznih očiju brisao lice, a otac ga je tješio:
Rekao si da trebam biti nasmiješen evo, smiješim se!
Danas sam naučio da djeca ne traže puno samo iskren osmijeh i malo pažnje svaki dan. Ponekad zaboravim koliko to vrijedi, a ustvari je jednostavno i najvažnije.
