Tri noći
Stolnjak koji Neda danas stavlja nije onaj svakodnevni, već debeli, s decentnim sivim listićima po rubu. Teško pada na stol, kao da i on ne želi sudjelovati. Neda ravna kut, odlazi, vraća se i još jednom popravlja, iako više nema nabora.
Zoran u tom trenutku prebacuje kutiju s alatom iz hodnika u spremište. Kutija je stajala uz vrata već godinu dana, nikome nije smetala, ali danas eto, smeta. Stavlja je na najvišu policu, iza tegle s vijcima, silazi sa stepenica i kaže:
Tri dana.
Znam, kaže Neda.
Samo kažem.
A ja samo odgovaram.
Zoran pogleda prema kauču u dnevnom boravku. Za pola sata kauč prestaje biti kauč. Postaje mjesto gdje će netko spavati, slagati čarape, puniti mobitel, sjediti u potkošulji i pitati zašto rasvjeta u hodniku tako slabo svijetli.
Koji jastuk da dam tvrđi ili mekši? pita Neda.
Daj oba pa neka sam izabere.
Neću oba, poslije ću ih tražiti po stanu.
Raspored su podijelili unaprijed, kao uvijek. Neda kuha i brine da u kupaonici bude suh ručnik. Zoran dočekuje gosta, nosi torbe, razgovara, pokazuje gdje je što, i glumi da mu to ništa ne smeta. Tome su davno uigrani: kao da ne dočekuju rodbinu, nego provode požarni plan.
Gost je rođak po Zoranovoj majci, neki drugi rođak od treće tetke, ali svi ga zovu stražnje Kresimir, jer nikome se ne da pamtiti rodoslovlje. Preko četrdeset mu je, ide na pretrage u Zagreb, a usput, kako je sam rekao na telefonu, da obiđe familiju dok su svi živi i zdravi. Zvučao je optimistično, ali Neda je nakon toga svejedno očistila vrata frižidera iz vana.
Krešimir dolazi s velikom sivom sportskom torbom i vrećicom domaćih jabuka. Male, s pjegama, očito iz dvorišta, ne iz dućana.
Evo me, kaže od praga. Bit ću kratak, ne brinite.
Govori kao onaj koji zna da se brinete, ali vas ne osuđuje zbog toga.
Zoran uzima torbu, čudi se težini i odmah osjeti nervozu. Ako je došao nakratko, zašto toliko stvari? Neda uzme jabuke, zahvali i odmah pomisli da ih treba odmah pregledati jedno trulo pokvari sve.
Krešimir se izuva, cipele postavlja poprijeko na tepih, razgleda hodnik i kaže:
Ugodno vam je. Niski stropovi, ali toplo.
Kao da mjeri popust nekoj manjkavosti.
Za večerom jede brzo i pohvalno, nimalo izbirljivo. Grah traži repete, kruh uzima rukom iz vrećice, vrhnje sipa sam, ne pita. Neda na tren omekša čovjek ne komplicira, ne izmišlja, ne moli samo malo salate. Ali on onda upita:
Djeca su već sva svoja? Rijetko dolaze?
Zoran odmah odgovara, kao da je to i očekivao:
Svatko ima svoj život.
Jasno, jasno. A pomažu li vam? Ili mladi danas gledaju samo sebe?
Neda donosi tanjur s pohancima i kaže:
Jedi dok je toplo.
Krešimir klima glavom, nimalo povrijeđen. Ne djeluje kao čovjek koji primjećuje kad ga nježno skrenu u stranu. Ili, možda, primjećuje ali se pravi da nije.
Noću se često ustaje i odlazi do kupaonice. Pod u hodniku svaku njegovu kretnju odjekuje. Zoran leži na leđima i broji klikove prekidača. Kada četvrti put klikne, Neda tiho kaže:
Možda su mu bubrezi.
Meni sutra posao.
Možda ni pretrage nisu bez razloga.
Ne raspravljam. Samo hoću spavati.
Ujutro Krešimir ustaje prvi, samostalno pronalazi kuhinju, pali kuhalo i dok voda vrije otvara prozor na luftanje. Neda izlazi u kućnom ogrtaču i odmah vidi kako zavjesa prijanja uz staklo orosilo kondenzatom.
Oprostite, mislio sam da vam je zagušljivo kaže Krešimir. Ja uvijek ujutro pustim zrak.
Neda zatvara prozor, odgovara:
I mi ponekad. Kad nije -5.
Krešimir se nasmije, ne energije preuveličavanja. Ili zna gdje je granica, ali ne staje.
Do podne stan diše tuđim ritmom. Krešimir ponekad pusti vodu u kupaonici toliko snažno da cijevi zaječe, ponekad iz dnevne na zvučnik telefonira baš kad Zoran, naviknut, drijema 20 minuta nakon ručka. Ili stane baš u onaj kut kuhinje gdje se Neda okreće sa štednjaka na stol. Nije namjerno glasan, ali ga ima previše. Kao da u premali ormar staviš još jedan kofer, pa svaki put zapneš laktom.
Zoran kasnije odlazi na posao, cijeli dan više misli je li Krešimir zatvorio vodu nego o troškovniku. Navečer ih nalazi u kuhinji: Neda čisti krumpir, Krešimir širi pred sobom liječničke papire.
Ovdje ništa ne razumijem, žali se. Piše jedno, doktor kaže drugo. Znate li koga u medicini?
Nitko od nas kaže Zoran svlačeći jaknu.
A, da. Samo pitam. Danas bez poznanstava ništa.
Uzdiše, ali u tom uzdahu nema manipulacije, samo umor čovjeka koji treći mjesec hoda po ambulantama i više ni ne razlikuje imena doktora. Zoran to vidi i nervira ga još više, jer mu nije lako sažalijevati.
Za večerom Krešimir pita za kupaonu.
Kada ste je obnavljali? Ploče već traže promjenu, ali dobro drže.
Prije sedam godina, odgovara Neda.
Mislio sam da je više. Kod nas je susjed sam slagao, sve se odvojilo za dvije godine. Jeste li sami radili?
Zvali smo majstore veli Zoran.
Skupo sigurno. Sve je danas skupo. Ako mi posao ovako nastavi, morat ću auto prodati. A bez auta ništa. Kod vas je lakše, grad.
Govori i jede heljdu, ne primjećujući kako svaki njegov a kod vas pada uz krušnu zdjelicu i nemaš kamo s tim.
Neda pere posuđe dulje nego što treba. Tanjuri su već čisti, ali ona još obrađuje rub lonca. Zoran ulazi u kuhinju, sipa si vode.
Zašto si stalno šutljiva? tiho pita.
Što bih rekla?
Ne gledaj me barem tako.
Kako?
Kao da sam ga doveo zauvijek.
Neda prebrzo spusti lonac na sušilicu, zazvoni.
Tko ga je doveo? Ja?
On je rod.
Tvoj rod. I kad si rekao tri dana, izdržat ćemo, nisi pitao, samo obavijestio.
Htio joj odgovoriti da je bilo kasno za dogovor kad je čovjek već kupio kartu, ali iz dnevne odzvoni Krešimirov glas:
Zorane, kako ide wifi šifra?
Zoran samo kaže:
Sad ću ti dati.
Drugog dana Nedu budi miris prženog luka. Krešimir je u majici, na njenoj maloj tavi, onoj za palačinke koju čuva samo za sebe, prži si kajganu.
Što radiš? pita ona.
Bili ste u dubokom snu, nisam htio buditi. Samo malo sebi.
Okrene se s krivom isprikom i Nedi bude još gore. Da je bezobrazan, bilo bi lakše. Bez riječi uzima teglicu sa solju i stavlja bliže sebi, a onda shvati kako je to smiješno i ode u kupaonicu.
Popodne Zoran vodi Krešimira u bolnicu. Put traje dva sata s presjedanjem. U hodniku Centra za dijagnostiku miriše na izbjeljivač i kavu iz aparata. Krešimir sjedi s fasciklom u krilu, odjednom umanjen, ne više gazda tuđeg prostora, nego čovjek u jakni koji ne zna što će ga dočekati iza vrata s pločicom.
Nisi morao ići kaže on.
U tom smjeru mi je put.
Ma da, lažeš.
Zoran se nasmije.
Lažem.
Krešimir protrlja obrijani potiljak.
Ne volim sam po tim ordinacijama. Dok dočekaš, sam sebi postaviš dijagnozu.
Govori bez tuge, svakodnevno. Zoran ga do tada nije sažalijevao, ali sada se sjeti trenutka kad je i sam prije godina sjedio s Nedrom u istom hodniku, zbog njezinih pretraga. Tad je i on puno šalio, nosio vrećice, pratio put, a kod kuće nisu govorili puno jer, kad kreneš, moraš reći pravu stvar.
Navečer Krešimir se vraća tiši, ni televizor ne pojačava. Neda poslužuje večeru i vidi da jede sporije nego dan prije.
Što su rekli? pita ona.
Još ništa. Još jedno snimanje. Sve je pod znakom pitanja.
Što to?
Ma sve je danas pod znakom pitanja, odgovori i nasmiješi se, kao u lošoj šali.
Noću opet hoda hodnikom, ali sada Neda više ne broji korake, već osluškuje hoće li pasti. Zoran također ne spava. Leži licem okrenut zidu i broji ne dane gostovanja, već godine što ih živi s Nedom tako da si ne smetaju u umoru.
Treći dan počinje sitnicom. Nestaju ključevi.
Uvijek su u zdjelici na ormariću kod ulaza. Danas ništa. Zoran već obuva cipele, Neda traži po džepovima, u ladici s računima, na polici ispod ogledala.
Nisam ih dirao, javlja Krešimir iz dnevne. Što će mi vaši ključevi.
Ne kažem da jesi, prebrzo odgovara Zoran.
Zvučalo je kao da govoriš.
Neda pronalazi snop ključeva na kuhinjskom stolu, ispod novina. Zoran se sjeti da ih je tu jučer sam ostavio kad je plaćao dostavu vode. Kaže ništa, samo uzme ključeve i spremi ih u džep.
Našli su se? pita Krešimir.
Našli su se.
Super. Već sam mislio da ćete mene okriviti.
Kao šala, ali glas mu je suhiji. Neda pogleda Zorana. On već otvara vrata.
Kasno se večeras vraćam, kratko kaže on.
Naravno odgovara Neda.
To naravno ga prati cijeli dan na gradilištu. Razgovara s radnicima, potpisuje papire, ali u glavi mu odzvanja samo to mirno, bez emocija. Neda doma pere posteljinu jer sutra gost odlazi i stan treba vratiti u staro stanje. Skida plahte s kauča, na naslonu pronalazi mrvice od keksa, sjedne pokraj i ostavi ih, ne očisti. Leđa je bole kao nakon stajanja u dugom redu, kad si misliš da ništa posebno nisi radio, ali si umoran do kosti.
Navečer Krešimir objavi da mu vlak polazi u šest ujutro i kako će se spakirati noću da nikoga ne budi.
Nemoj to noću, kaže Neda. Spakiraj se sada.
Ma bit ću tih.
Sve se tu čuje.
Ma, Ned, uskoči Zoran. Rekao je čovjek, bit će tih.
Ona ga pogleda baš kao da čeka tu rečenicu.
Naravno. Čovjek je rekao. A ja sam ovdje samo kulisa.
Krešimir ustaje.
Idem zapaliti.
Ne pušiš, nesvjesno odgovara Zoran.
Počinjem danas.
Vrata nježno zalupnu, ali se ogledalo u hodniku zatrese.
Neda skuplja tanjure sa stola. Jedan stavlja na drugi, proklizne, tanjuri zaškripaju.
Ostavi to, kaže Zoran.
Neću.
Pusti na minutu.
Što će biti za minutu? Hoćeš opet objasniti da trebamo izdržati? Da je čovjek bolestan? Da je to samo na kratko? Sve to znam.
Sada ne pričaš o njemu.
O kome onda? O tebi?
Hajde, ajmo o meni.
Stavlja tanjure na stol i briše ruke o ručnik, iako suhe.
Ajmo. Stalno ti godinama govoriš ne započinji o svemu. O sinu koji zove samo kad treba nešto popraviti na autu. O novcu koji si opet posudio bratu a nisi mi rekao. O tome što ostaješ na poslu do devet ne zato što imaš puno posla, nego zato što ni ti ovdje ne znaš kako odgovarati. O toj kupaonici koju sedam godina planiraš obnoviti. O meni možeš i ne govoriti, tako je najlakše.
Zoran stoji kod frižidera i ne gleda je, već u magnetić s voznim redom starih vlakova, izblijedjeli.
Jesi završila?
Nisam. Umorna sam biti ona koja sve izravnava. Koja zna tko pije koji lijek, kome ide kotlet bez luka, kome jastuk viši. I još trebaš smijati se kad ti po tvojoj tavi prži kajganu.
Po tvojoj, kaže Zoran.
Točno tako. Čak i sada to čuješ, a ostalo ne.
Napokon je pogleda.
Što bih još trebao čuti? Da ti je sa mnom loše? To ne trpiš tri dana.
Ne šutim. Govorim, ali ti sve prevedeš u poslove. Slavina, pločice, dostava, ključevi. Za sve imaš akciju, osim razgovora.
Jer ako ne radim, sve propada.
Što točno? Stolić u hodniku?
Sve, Nedo. Sve. Misliš, meni je lako? I prije nego uđem u stan znam što te smeta. Čak i kad šutiš, znam. I ja šutim, jer ako krenemo, ispadne da već dugo živimo kao dispečeri u istoj smjeni. Ti predaš, ja preuzmem.
Govori tiho, ali riječi teku nezaustavljivo, kao voda iz cijevi koju dugo nisi otvarao.
Ne ostajem na poslu iz gušta. Ostajem jer mi je tamo jasno što treba. Ovdje stalno fulam. Nisam dobro dočekao, nisam dobro rekao, nisam dobro pustio gosta. I da, nisam konzultirao. Zato što me nazvao i rekao da ga strah putovati sam. I nisam mogao reći ne. Njega nisam mogao odbiti. A ni tebi ne mogu više reći ništa, jer bi gledala ovako, pa bih bio kriv prije nego je i došao.
Na stubištu se čuju koraci. Oboje zamuknu. Ključ se okreće u bravici, ulazi Krešimir s bocom vode iz benzinske.
Mogu u hotel, kaže bez skidanja jakne. Blizu je sigurno nešto. Ja nisam gluh.
Neda sjeda na stolac i umorno se nasmije, bez radosti.
U hotel ćeš noćas, sa stvarima. Naravno.
Krešimir ostavi bocu na ormarić.
Možda sam višak, ali nisam baš budala. Vidim da nije samo zbog mene.
Zoran želi nešto reći, ali Krešimir digne ruku.
Stvarno nije potrebno. Ni ja ne idem često ljudima. Ne znam otići kad treba, to je istina. I sve pitam. Kad živiš sam, a dođeš kod drugih, ponese te ima ih, svjetlo gori, netko nekome daje ručnik, supa se kuha. Čini ti se, možeš upasti u kadar. A ne možeš. Znam to.
Sjede na rub kauča, kao da se smanjio u sebi.
Nije mi ovo pregled najvažniji, zapravo. Mislim, bitan je, ali nije sve. Dvije godine nakon razvoda stalno putujem od nekoga do nekoga. Ne volim kući, ondje je pretiho. Prvo misliš dobro je, a poslije pališ televiziju samo da priča. Mislio sam, tri dana kod rodbine. A rodbina ima svoj život. I to je vijest.
Neda promatra njegove cipele. Na jednoj je vezica zavezana nasred čvora, očito pokidana i brzinski svezana.
Hoćeš čaj? pita ona.
Krešimir kimne.
Zoran izvadi šalice. Ne one za goste, nego obične iz kojih piju svaki dan. Neda stavlja vodu za čaj. U troje im je tijesno u kuhinji, kao i sve ove dane, ali sad ta tijesnoća nije samo nelagoda. Postaje činjenica koju su napokon imenovali.
Piju u tišini. Krešimir samo jednom kaže da će sam zaključati vrata ujutro u šest i ostaviti ključeve u zdjelici. Zoran kaže da će se svejedno dignuti. Neda se više ne prepire.
Pred zoru Zoran se stvarno probudi kad začuje škljocanje patentnog zatvarača. U kuhinji gori mala svjetiljka. Krešimir je u jakni, torba već uz vrata.
Nisi me trebao čekati, kaže on.
Ionako sam ustao.
Izlaze u hodnik. Neda dolazi u debeloj majici navučenoj preko spavaćice.
Uzmi jabuke, kaže Krešimir. Ne želim ih po vlakovima vući.
Ostavi ih, odgovara Neda. Skuhat ću kompot.
Kimne kao da je to najvažnija stvar. Zorana nespretno zagrli, Nedi samo ovlaš prstima dodirne rame.
Hvala što ste me primili.
Dobro dođi, javi se, kaže Neda.
I napiši što je rekao doktor, doda Zoran.
Napisat ću.
Vrata se zatvaraju. U stanu se odjednom čuje hladnjak i kapanje iz slavine u kupaonici. Neda ulazi u kuhinju, miče s poda bocu što ju je Krešimir ostavio, pa se vraća.
U subotu, kaže.
Što u subotu?
Sat vremena bez televizije, mobitela, bez posla. Samo sjedimo i pričamo. Ako imamo što. Ako nemamo, onda šutimo pošteno, ne ovako.
Zoran stoji uz ormarić, ključevi mirno u zdjelici.
Svaku subotu?
Probajmo.
Uzima ključeve, vrti ih u ruci i vraća natrag.
U redu, kaže. I još nešto: bez tri dana, izdržat ćemo a da ne razgovaramo.
Neda kimne.
Na štednjaku tiho vre voda. Iz vrećice vadi jabuku, noktom pritisne tamnu mrlju, ostavi je sa strane za kompot i kaže:
Nema smisla više leći. Hoćeš omlet?
Hoću.
On otvara hladnjak, vadi jaja i mlijeko. Hladno je nakon hodnika, oboje se kreću sporo, ne smetaju jedno drugome, kao ljudi koji još puno toga moraju reći, ali bar su se za danas dogovorili od čega krenuti.
