Dnevnik: Za svaki slučaj
Kofer nije stajao na gornjoj polici ormara, među stvarima koje čekaju sezonu ili su višak, već dolje, iza njegovih košulja. Mali, tamnoplavi, s bočnom ručkom. Nije bio potpuno nov, ali ni onaj isti s kojim smo prije deset godina išli na Jadran. Tog sam kofera znala iz ostave. Sad je stajao uspravno poput kutije za cipele, samo što mu je patent zatvoren do kraja.
Primijetila sam ga u ponedjeljak, dok sam slagala osušeno rublje. U utorak sam mislila da je možda samo prepakirao odjeću. U srijedu sam, bez nekog posebnog povoda, opet otvorila ormar i uvjerila se da je kofer još tamo. U četvrtak sam sjela na koljena i povukla ga k sebi.
Nije bio težak, ali je bio ozbiljno složen. Na vrhu su ležali majica i donje rublje, savijeni vojnički precizno, kako moj muž nikad ne slaže kad negdje putujemo. Ispod: četkica za zube u kutijici, punjač za mobitel, powerbank, pakiranje vlažnih maramica, čarape, britvica, mali ručnik. U bočnom džepu prozirna fascikla: kopije osobne, zdravstvene iskaznice, izvod iz bolnice, izviruje kut EKG-a. Blister tableta za tlak i popis njegovim rukopisom na kariranom papiru: Naocale. Mobitel. Punjač. Papuče. Voda.
Nisam dalje čitala, iako me papirić zvao. Zatvorila sam fasciklu, sve vratila kako je bilo i vratila kofer na mjesto. Onda sam dugo ravnala njegove košulje na polici, premda su ionako bile uredno posložene.
U kuhinji je jeo svježi sir s pekmezom i čitao vijesti na mobitelu, držeći ga nisko, skoro na stolu. Naocale su mu klizile na vrh nosa.
Slušaj, rekla sam, vadeći šalice. Spremaš se na put poslovno?
Podignuo je pogled tek poslije nekoliko sekundi.
Pa zašto pitaš?
Kofer je u ormaru.
Aha. Taj. Nek stoji.
Moraš nekamo ići?
Za sad ne.
To za sad izgovorio je, kao da govori o jugu što slijedi vikendom. Pojeo je zadnju žlicu, sastrugao pekmez sa stranica zdjelice i pitao ima li još kruha. Gurnula sam mu kruh bez pogleda. Razgovor je završio kao da ga nije ni bilo.
Cijeli dan sam se hvatala kako brojim. Koliko puta je zadnjih mjeseci spomenuo tlak. Koliko se puta noću dizao na WC. Kako je u travnju sjeo na stolicu u hodniku i samo šutio dok je odvezivao tenisice, jer je bio zadihan nakon stepenica. Kako se u svibnju iz Ambulante vratio mrzovoljan, govoreći samo: Sve im je po špranci. Kako je nedavno sve račune iz ljekarne počeo stavljati u posebnu kuvertu, a dotad bi ih gurnuo u džep ili odmah bacio.
Ali uz sve to, probijala se jedna druga, gluplja i ljepljiva misao. Mali kofer. Punjač. Dokumenti. Preciznost koja nije njegova. Ako ide u bolnicu, kaže se. Ako ideš otići nekad isto kažeš. Ako ništa ne kažeš, možda si već sve odlučio. Bila sam ljuta na sebe što tako mislim, ali misao nije puštala.
Navečer je prao suđe, iako to najčešće radim ja. Prvo polako, s pauzama, kao da odugovlači. Posložio je tanjure u posudu za sušenje po veličini, ne nasumce. Stajala sam, brisala stol i gledala ga kako dvaput ispire istu šalicu.
Je l imaš koga? pitala sam tako ravnim tonom da sam se iznenadila.
Okrenuo je glavu k meni.
O čemu pričaš?
Doslovno.
Jesi normalna?
Onda, što je taj kofer?
Spustio je ruke u sudoper, voda je još išla, ali on se nije micao.
Ne počinji.
Ne počinjem, pitam te.
Kako to zamišljaš? Šezdeset mi je i dvije, tlak skače, koljeno škripi, a ja s koferčićem po curama?
Ne pravi me budalom.
A ti ne pravi od mene gada.
Otkrio je ruke, obrisao ih ručnikom i otišao u dnevni. Nije zalupio vratima, nije vikao. To je bilo gore. Kad viče, zna se gdje je granica. Ovako granice nije bilo.
Noću sam se probudila jer se madrac zatresao. Sjedio je na krevetu leđima prema meni i tražio naočale po stoliću. Nije ih našao, upalio je svjetlo u hodniku i vratio se s vodom.
Tlak? upitala sam.
Dobro je.
Zašto ne spavaš onda?
Ma, ništa.
Legao je leđima okrenut svijetu. Okrenula sam se i ja, ali sam slušala kako se vrti, povlači pokrivač pa ga odbacuje. Ujutro je na stolu ostala tableta, valjda ju je izvadio i nije popio. Pospremila sam je u kutiju s lijekovima i cijeli dan mislila što to znači. Nije značilo ništa, a opet sve.
Sutradan sam nakon dućana svratila do Doma zdravlja, kao usput. Kod šaltera su čekali ljudi s fasciklama i vrećicama, netko se prepirao oko redoslijeda kod endokrinologinje. Vidjela sam njegovu doktoricu u hodniku kod stepenica, ali nisam prišla. Što bi rekla: Dobar dan, moj muž je spremio kofer, što to znači? Umjesto toga, u ljekarni sam kupila novi tjedni rasporednik za tablete, iako je doma već bio jedan, nespretan i s tvrdim poklopcem.
Doma sam stavila kutijicu na stol.
Ovo ti je, rekla sam. Da ne zamijeniš.
Gledao je kao nešto tuđe.
Ne zamijenim ja ništa.
Jučer je ostala tableta.
Koja jučer?
Bijela, mala. Na stolu.
Očito nije trebala.
Jesi ti liječnik?
A ti?
Gurnuo je kutijicu uz zid, kao dosadnu soljenku. Sjeo čistiti krumpir i skinuo predebelu koru. Primijetila sam, pa se odmah zamrzila što uopće primjećujem.
U subotu su navratili sin i unuk, sat vremena između robotike i rođendana kod školskog prijatelja. Unuk je jurio po hodniku u čarapama, sin pričao kako je na obilaznici opet kolona. Muž se razveselio, pokazivao je malome stari džepni svjetiljku što se puni ručicom, čak se i smijao. Krajičkom oka sam ga promatrala. Nije bilo nikakvog tajnog života u njemu. Samo umor, navika da ne kuka i ta neka nova opreznost, kao kod čovjeka koji se pravi da ne žuri, a hoda po ledu.
Kad gosti odoše, iz ormara sam pred njim izvukla kofer i stavila ga nasred sobe.
Ili sad razgovaramo, ili zovem sina i kažem da nešto skrivaš.
Sjedio je u fotelji s daljinskim. Televizor je mrmljao o vremenu i obnovi mosta. Smanjio je zvuk, nije ugasio.
Ne uvlači sina.
Onda pričaj.
Makni to.
Neću.
Dugo je gledao ne mene, nego kofer. Onda je spustio daljinski na naslon i rekao:
To je za bolnicu.
Slutila sam.
Nisi slutila. Samo si izmišljala.
Zato što šutiš.
Jer je s tobom teško reći. Odmah naređuješ. Uredi ovo, prijavi se tamo, ne jedi ono, idi leći, izmjeri tlak, gdje nalazi, zašto nisi rekao. Ja sam još živ čovjek, nisam mapa s analizama.
Sjela sam na rub kauča. Kofer je stajao među nama kao treća osoba.
Dobro, rekla sam. Ajde bez naredbi. Samo objasni.
Protrljao je čelo onako kako to radi kad ga razgovor umara.
U svibnju, kad sam bio kod kardiologa, pred mnom su jednog čovjeka kolima odvezli. Sjedi, priča, odjednom prosijedi sav. Sestra trči, kolica, žena mu s vrećicom iz dućana, ništa joj nije jasno. Ni punjača, ni dokumenata, mobitel mrtav. Onda ona trči po hodnicima, traži gdje su ga vozili. I gledam, mislim: kad bi meni tako bilo, i ti bi trčala s vrećicom iz Konzuma i pitala svakoga.
Govorio je mirno, suho, zbog toga su riječi bile teže.
I ti si zato spremio kofer i sakrio u ormar?
Nisam sakrio. Samo stavio, da bude.
A meni ništa ne reći.
Šta da kažem? Ej, spremio sam se ako me odjednom voze? Sjajan ručak bi ispao.
Htjedoh reći nešto oštro, ali pitala sam samo:
Jesu ti rekli nešto loše?
Nisu. Za sad ništa. Trebam još neke pretrage, paziti, smršaviti, kretati se. Kao uvijek. Ali gledao sam oca. Prvo isto ništa strašno. Pa torba kraj vrata, pa bolnica, pa mater ne zna gdje su mu dokumenti, gdje pin od kartice, koga zvati na poslu. On leži nervozan što bez njega sve krivo ispada. Onda više ni nije bio nervozan. Samo je ležao.
Zašutio je. Televizor je i dalje nijemo pokazivao oblake nad krajevima Hrvatske.
Ne želim tako, rekao je. Ne želim da ti tražiš po ladicama. Ni ja neću biti u gaćama i bez punjača, kao starac kome sve moraš nositi. Po godinama možda i jesam starac, ali ne želim da sam ‘gotov slučaj’.
Pogledala sam kofer. Kartica iz dućana još je visjela na ručki, neskinuta. Znači, kupio ga je nedavno. Sam. Izabrao. Donio kući, stavio u ormar. Sve vrijeme je živio uz mene s tim strahom, kao kad držiš kamenčić u džepu i povremeno ga okreneš.
A ja sam izdriljala da to vidim slučajno i šutim?
Nisi trebala.
A što onda?
Ne znam.
To ne znam bilo je najiskrenije cijeli tjedan. Prvi put ga vidim kako je ostario, ne po licu, nego po načinu na koji skriva stvari. Nekad je skrivao cigarete, poslije loše nalaze šećera, pa što ne želi na selo. Sad kofer za bolnicu. Ne iz lukavosti. Iz srama.
Misliš, teret ćeš mi biti? pitala sam.
Osmjehnuo se bez veselja.
A ti misliš da neću?
Mislim da se već ponašaš kao da je to gotova stvar.
A ti kao da ćeš sve popisom srediti.
Jer bez reda bude kaos.
Bude. I što sada. Nekad je i kaos bolji od osjećaja da si projekt.
Prošetala sam do kuhinje i nazad. Na stolu je ostala daska, napola oguljena mrkva, nož s narančastim tragom. Nije mi se vraćalo razgovoru, ali ni otići nisam mogla.
Gledala sam u taj kofer i mislila da odlaziš, rekla sam na vratima.
Podigao je pogled.
Bože.
Zvuči glupo. Ali tako sam mislila. Jer šutiš. Jer noću ustaješ. Jer se zamisliš nakon doktora i stalno kažeš dobro je kad nije dobro. Ne mogu ti po potiljku pogađati stanje.
A ja ne znam pričati o tome da odmah ne kreneš brinuti za sve. Živjeti za dvoje.
Možda i krenem. Jer me strah.
Kimnuo je. Ne kao pristanak, nego priznanje.
I mene.
Sjedoh natrag, ne više na rub, nego dublje. Kofer pokušah nogom gurnuti uza zid da ne smeta.
Dobro, rekoh. Ajmo ljudski. Ako ovo nije bijeg ni druga tajna, ne radi se sam. Što imaš u toj fascikli?
Kopije dokumenata.
Gdje su originali?
U gornjoj ladici.
Kod mene u mapi s računima su punomoći za stan i polica. Znaš?
Otprilike.
Vidiš. Loše.
Po prvi puta večeras, skoro se nasmiješio.
Evo ga…
Nije evo ga, nego kažem na vrijeme.
Donijela sam iz kuhinje bilježnicu gdje pišem potrošnju i popise za blagdane. Na novu stranicu gore napisala: Ako što. Pogledala, prekrižila i napisala: Za svaki slučaj.
Nemoj tako zvati, rekao je.
Kako onda?
Normalno.
Ovo je normalno.
Počeli smo popisivati. Osobne, zdravstvene, punjači, naočale, popis lijekova s dozama, više ne na papiriću, nego uredno. Kontakti sina, susjede iz prizemlja što je kod kuće danju i može nahraniti mačka. Broj njegovog kardiologa. Broj moje endokrinologinje. Gdje su ključevi vikendice. Lozinka za mobitel, nije htio pisati, pa je ipak pristao na kuvertu. Ja sam predložila kopije nalaza. On dodao papuče i dugi kabel, jer utičnice u bolnici nikad nisu blizu.
I normalne gaće, rekao je.
Koje su ti normalne?
Ne ove labave.
Baci te.
Po njima hodam doma.
Sad više nećeš.
Oboje smo šutjeli, pa sam se ja nasmijala, više kroz nos. Nije bio smijeh, ali ni ona tišina od prije sat vremena.
Za oboje to treba, rekla sam. I za mene. Meni je šećer
Znam.
Ne znaš baš. A gdje su moji nalazi, kad koju tabletu, kad smijem jesti pred vađenje krvi to ne znaš.
Znači, upisujemo i tvoje.
Rekao je to mirno, ne kao muški velikodušno već ozbiljno. I osjetila sam da je lakše. Možda pod drugačijim kutem, ne lakše, više kao da pod mojim nogama više nema nagiba.
Kasnije smo otišli u spavaću i zajedno sredili ormar. Izvukao je još jednu vrećicu s novim čarapama i sapunom u putnom pakiranju. Nisam pitala kad je to kupio. Samo sam prebacila dokumente u bolju fasciklu, označila flomasterom. Skinuo je karticu iz dućana s kofera, nije mogao plastikom prekinuti tag pa sam ja donijela škare.
Sutra ću nazvat doktoricu, rekla sam. Ne umjesto tebe. Skupa. Pitamo što treba odmah, što može čekati.
Zvat ćemo, ispravio je.
Dobro. Zvat ćemo.
Još nešto, rekao je gledajući u stranu. Ako mi što bude, nemoj odmah glumiti junakinju. Samo danima sjediš, svađaš se sa sestrama, vučeš lonce. Dogovorimo se.
Ti meni nemoj unaprijed odlučivati kako se smije tugovati.
Ne određujem. Molim.
Spakirala sam mu majicu, izvadila i stavila drugu, topliju.
A ja molim da ne odlučuješ kad mi treba reći istinu. Dogovor.
Prišao je bliže, uzeo fasciklu i stavio je u bočni džep. Nije me zagrlio, nije rekao ništa prikladno. Samo je povukao patent da se ne zapinje i pitao:
Hoćeš čaj?
Hoću.
U kuhinji je stavio vodu za čaj, ja izvadila sir i pekmez iz hladnjaka. Naš kasni običaj kad dan ode naopako. On je stavio kutiju za tablete, onu što je ranije maknuo uza zid.
Daj i tvoje, rekao je. Pošto idemo do kraja.
Donijela sam kutiju s lijekovima. Sjeli smo jedan kraj drugoga i razvrstavali tablete po kućicama, svaki prema svojej uputi, prisjećajući se što nestaje, što treba kupiti. On je žmirkao bez naočala, ja prigovarala da je lampa preslaba. Vani je netko zalupio vrata auta, gore su povlačili stolac.
Kad smo bili gotovi, uzeo je list iz bilježnice, pročitao i na kraju dopisao: mačka. Pa se predomislio i dodao broj veterinarske.
Sad si pretjerao, rekla sam.
Nije. I on je član.
Nasmijala sam se. Kofer je ostao u spavaćoj na donjoj polici, ali vrata ormara više nisu djelovala zaključano. Sutra ćemo kupiti još jednu fasciklu, napraviti kopije, nazvati doktoricu, možda napokon baciti stare gaće. Nije bilo ništa svečano u tome.
Prije spavanja sam izvukla vlastitu sportsku torbu, onu sivu s kratkim ručkama, i stavila je uz njegov kofer.
Čemu to? pitao je iz vrata.
Da nemamo tvoje i moje tajne, rekla sam. Bit će naše domaćinstvo.
Stajao je, klimnuo i stavio gore na policu kuvertu s napisanim lozinkama.
