– Mama, samo se nemoj sad uzrujati, molim te, ali od Nove godine mogle bismo imati nekih, recimo, financijskih problema. Iako, mislim da nećemo baš ostati gladne.
– Kćeri, ne rasteži, znaš da ne volim duga uvoda.
– Znam, mamice. Ukratko, dala sam otkaz. Eto.
– Kako? Sama ili su te zamolili?
– Sama. Volim sama donositi odluke.
– Znam, sva si na oca. Mogu samo zamisliti što bi sada rekao da je živ.
– Mama, pogledaj, pogledaj kako su lijepi crvendaći na onom drvetu nasuprot našeg prozora… A tata bi ti rekao da “čovjeka ne čini mjesto”.
– Tako sam bila sretna zbog tebe, kćeri, ponosila se što imaš takav posao, plaću, položaj. Direktorica kulturnih događanja grada! Na televiziji su te stalno prikazivali. Ljudi su te gledali kao kraljicu, slušali te, poštovali. Lijepa si, vitka, moderna.
– Ma daj, mama, nemoj sad plakati. Ljepota mi ne može pobjeći, ostat će sa mnom.
– Bar mi reci, što se dogodilo? Zašto tako iznenadna odluka? Makni se s prozora, propuh je, sjedni pokraj mene.
– Znaš, mama, imam drukčiji pogled na život od šefova. Njima je najvažnije na vrijeme podnijeti izvještaj, o ljudima se sjete samo na govornici. Ja to više ne želim. Znaš ono kako kažu kad se ljudi razvode nismo se poklopili po karakteru.
– Kćeri, svugdje ti je isto, šefovi traže rezultate i izvještaje. Nećeš više ni na svoja blagdanska događanja?
– Hoću, mama, pripremali smo ih cijela ekipa. Samo ću biti među publikom. Bit će zanimljivo!
– Da, baš zanimljivo Direktorica kulture grada stoji pored božićne jelke. Povest ćeš bar mene, da te podržim.
– Mislila sam, mama, da si se zasitila novogodišnjih priredbi u vrtiću: svaka grupa ima svoju, pa za djecu zaposlenika, pa za same zaposlenike, pa za područni vrtić
– Zaboravila si još i za dom za nezbrinutu djecu. Da, Iva, i mi imamo svoje kriterije, pa i broj djece koja su uključena u kulturne aktivnosti. Ali baš bi voljela vidjeti tvoju obiteljsku jelku u Glavnom gradskom parku, da vidim što ste osmislili. Obiteljske jelke organiziraš, a sama si bez obitelji. Sad i bez posla. Iva! Uskoro ti je četrdeset! Još patiš za svojim Pavlom? Pavel Prvi! Zadnji! Nije nikad otišao iz našeg grada, a stalno pričao da će u Beč svirat u operi! E, moj saksofonist!
– SAKsofonist, mama. Adolphe Sax, belgijski majstor, napravio je taj instrument prije gotovo dvjesto godina.
– A to ti meni govoriš, kao da zaboravljam da sam glazbeni pedagog? Znaš, Iva, njega ti oprostiti ne mogu pomutio ti je sve misli, ni o kome drugom godinama ne možeš razmišljati, nikome pristupiti. Stariš, Iva, kraljice moja. Mama otare suzu s obraza. Kraljica bez prijestolja! Stara neudata kraljica! Što bi sada rekao tvoj otac?
– Otac, mama, bi sada rekao da je žena ko vino što starija, to plemenitija. I nemoj plakati, molim te. Sve će biti dobro.
– Da, otac je volio žene.
– On je najviše volio tebe, mama. Ni trenutka nije puštao tvoju ruku iz svoje kad je bilo najteže, svako prstić je gladakao. Vidjela sam to, u bolnici…
– Znam, Iva, zamjeram si što mu nisam češće govorila koliko ga volim. Kao da se to podrazumijevalo.
– Mama, on je tvoju ljubav uvijek osjećao, posebno kad si mu pjevala. Nije se mogao nagledati tebe tada.
Mama zapjeva, brišući suze:
Pada snijeg, i sve oko nas…
Pod tim snijegom, tihim snijegom,
Želim reći pred svima.
Moj najdraži čovječe,
Pogledaj sa mnom ovaj snijeg,
Čist je kao ono o čemu šutim,
O čemu bih ti rado rekla.
– Mama, ta pjesma me svaki put pogodi, svaki put kad je čujem poželim da mi za rođendan, krajem travnja, iznenada padne snijeg i da mi netko to tako pjeva…
– Kćeri, što ćeš sad s poslom? Imaš toliki potencijal! Gdje ćeš sad?
– Ići ću raditi kao kondukterka, mama.
– Ajde nemoj šaliti! Možda da popričaš s Nevenkom iz tridesetšestog stana? Ona ima rodbinu u svakoj mogućoj službi državnoj, poreznoj, pravosudnoj, inspekcijama…
– Mama, ozbiljna sam. Odlučila sam raditi kao kondukterka. Voziš se ponekad autobusom?
– Nije često, ali zna se dogoditi.
– I kakve su ti kondukterke?
– Ma kakve? Nikakve! Ni elegancije, ni kulture. Obuku se sto slojeva, pa sandale na vunene čarape i urlaju po autobusu: “Karte na pregled! Pomaknite se prema sredini!” I tako u krug. Vrlo “kreativan” posao.
– Baš si to dobro pogodila “Karte na pregled!” Isti ton kao prave kondukterke. Mama, sjećaš se kad je tata jednom došao kući pijan kao letva? Tada nam je ispričao neku šalu o vožnji autobusom. Nije znao piti, a taj dan su slavili otvorenje novog naselja. Doveli su ga veselog, zadovoljnog. Ti si tad rekla da nisi znala kako je tata duhovit kad pije. Sjećaš se, mamice?
– Ne mogu se više sjetiti, Iva, koja ono šala?
– Uđe pijanac u autobus, jedva se drži za rukohvat. Prilazi kondukterka i mrko kaže: “Gospodine, karte!” On pokaže prstima kao da nazdravlja i reče: “Na karte!”
– Eh, Iva, sad bih ja tvog tatu još jednom napojila, neka priča što god želi, samo da je živ.
– Mama, uvijek je s nama. Uvijek mi je u glavi onaj njegov: “Sve je u glavi, cure. Promijeni ploču u glavi i život će ti zapjevati serenadu, baladu, pjesme po tvojoj želji!”
– Iva, zašto nisi svom Pavlu tu ploču promijenila? Samo je jedno ponavljao. Nije mu pasalo što si “kraljica”, a on muzičar s dvora. Kao Goran iz onog filma “Tko pjeva, zlo ne misli”. Samo što je tamo kraj bio sretan. Ali, sad nije tema. Kćeri! Ozbiljno, gdje se misliš zaposliti?
– Kondukterka u autobusu, mama. Odmah nakon blagdana idem na liniju.
– Ne može to tako, Iva. Ti si od uvijek bila posebna, originalna, ali ne toliko! Svaki pas u gradu te zna, godinama si bila na ekranu, a sad kondukterka. Bože, da je otac živ, što bi rekao?
– Upravo radim po njegovoj zapovijedi. Sjećaš li se što mi je napisao na osamnaesti rođendan? Naučila sam to napamet: “Upamti: nitko drugi ne može odlučivati umjesto tebe. Moraš sama preuzeti život u svoje ruke. Inače će život kucati na tvoja vrata, a tebe neće biti doma bit ćeš uvijek negdje daleko.”
– Gdje daleko, dijete, u gradskom busu? To ti je izazov društvu?
– To je izazov samoj sebi, mama! Onaj moj šef mi je rekao da je vrijeme “da skinem krunu”, da sam previše poletjela, odvojila se od stvarnosti, da više nisam među narodom. A zaboravio je da mi je vozač službenog auta slomio nogu, pa sam dva tjedna pred Božić putovala tramvajima i autobusima i dobro se nagledala stvarnog života!
– Bože, a tako visoko si dogurala u kulturi! I sad kondukterka?!
– Idem uljepšati putovanja i putnicima i vozačima!
Mama je ustala od stola i legla na trosjed, masirajući sljepoočnice.
– Smjestila si me na lopatice novogodišnjim iznenađenjem. Baš si me nokautirala!
– Netko pametan je rekao da bi Bog s vremena na vrijeme trebao svakog ‘baciti na lopatice’, da pogledamo nebo. Mama, pogledaj kroz prozor, rijetko zimsko sunce sja, djeca hrane ptice na hranilici. I, evo, pada snijeg…
Iva je zapjevala: “Pada snijeg, pada snijeg, i sve nešto iščekuje…”
– Naša luda Iva! A plaća kondukterke ti je bar pet puta manja nego što si imala. Stvarno me tjeraš da prihvatim pomoć gospodina Vladimira s drugog kata.
– Mama, on je stvarno dobar čovjek. Bivši vojni časnik, udovac, ozbiljan, pouzdan, darežljiv. Znam, nitko ne može zamijeniti tatu. Neka, tata će uvijek biti u našem srcu. Ali nema ga već gotovo deset godina, mama…
– Ana! Sad nije o meni riječ, o tebi je. Dosadit će ti posao kondukterke! Bez i malo kreativnosti! I tata je za tebe govorio da bi i ko čistačica uvijek nešto novo smišljala Možda da odeš na tjedan dana u Dubrovnik? Sigurno ćeš dobiti veliku otpremninu.
– Mogla bih, mama! A što kažeš da idemo zajedno u Opatiju, na moj račun?
Ivi je zazvonio telefon, mama se podigla i osluškuje razgovor.
Kći je mirno odgovarala: “U redu, četvrtog siječnja idem na liniju. Da, dokumenti su već kod kadrovske službe Komunalnog poduzeća. Hvala.”
– Mama, oprosti, ni Opatija ni Dubrovnik za sada ne dolaze u obzir!
******
Autobus br.7 završio je prvu dnevnu vožnju s istoka grada na zapadnu stranu. Ta je linija u Zagrebu uvijek bila puna putnika. Zadnja stanica.
– Gospodine Stjepane! Smijem koristiti vaš mikrofon? Kao pravi vodič.
– Opet nešto smišljaš, Iva? Već si nam ukrasila bus, obavijesti si stavila u boji, citate dana na vidljivo mjesto… Koji je danas?
– “Lijepo je biti na putu koji sam biraš!”
– S tobom je zanimljivo, Iva! Prava si nam osvježenje. Samo ti kod suvozača nije svejedno, kaže da mu je neobično što si mu poklonila novu mapu s grbom grada pa sve naše papire redom složila unutra. Odmah je staru bacio, rekao da je nova era počela. Supruga mu je naručila majice s hrvatskom zastavom. Kaže da, iako vozi stari bus, prevozi Hrvatske građane! Ti si neobična kondukterka. I odjeća ti je baš elegantna, kao uniforma.
***
– Stjepane! Vi ste naši Aristoteli! Shvatite koliko duboko mislite kad se šalite.
Iva je pročitala tablicu iznad sjedišta:
– “Po mobitelu ili tiho pričajte ili barem zanimljivo!” vozač Stjepan Barić
– “Ako ne ustupite baki mjesto, ja hoću” vozač Ivan Savić.
Komentirala je: – Ovako bi trebalo biti u svakom busu!
– Sad i mi imamo tvoje citate, Iva! Kako ti kažeš: “Sve je u glavi. Promijeni ploču i zapjevaj veselu pesmu.”
– To je tata uvijek govorio.
– Zašto u prošlom vremenu? Nema ga više?
– Poginuo je. Građevinar je bio. Nesreća. Mama je bila uz njega do kraja.
– Žao mi je, draga. Sudbina… Mama živa?
– Jest, kao glazbeni pedagog u vrtiću. I htjela bih da nam svira glazba u busu, barem za blagdane. Imam i kolege koji bi pjevali.
– Ne znam… putnici su različiti.
– Pravila to nigdje ne zabranjuju, samo da glazba ne smeta ljudima. Baš kao što je Aristotel govorio glazba može ljude razveseliti. Najavit ću i kulturne programe u gradu. Mogu?
Autobus je krenuo. Putnici su platili kartu i krenuli prema centru. Iva je uzela mikrofon i slikovito započela najavu:
– Poštovani putnici! Vozimo najdužom i najpopularnijom linijom, od Dubrave do centra, do Ulice Svjetlosti koja zimi posebno sja zbog snijega i blagdanskih lampica. Posjetite novogodišnji sajam na Trgu, pogledajte predstavu u lutkarskom kazalištu… a svi, svi ste pozvani na obiteljsku jelku u Glavni park na Ulici Vrtova! Ugodnu vožnju svima!
Dečko iz zadnjeg reda dobacio je: – Možda znate i što igraju u “Kinu Europa”?
Bez razmišljanja je odvratila: – Tamo ćete morati presjesti na bus broj 1 i još deset stanica. Danas komedija “Novogodišnje veselje”. Ali preporučam “Kino Zvezda” na našoj ruti, s tri filma i komedijom, i bajkom za odrasle, i melodramom…
Vozač klimne, šapne: – Moja žena i ja idemo na jelku u park. Kažu da ima i kobasica i kuhanog vina?
– Istina, Stjepane, bit će i žive muzike! Na Božić će pjevati trio “Svjetlo Dunava”, za rođendan Arsena Dedića Ivan s gitarom, na Fašnik svira Marko s harmonikom…
Iva javi mami: – Mama, oprosti, bez mene je ove godine obiteljska jelka. Radim dvije smjene. Krenite ti i Vladimir zajedno, bit će ti lijepo, znam! Volim vas, krećemo s rutom!
Tijekom ruta, Iva je najavljivala znamenitosti i kulturna događanja, pristojna, vedra, uvjerljiva. Uskoro su svi stari putnici znali za neobičnu kondukterku i njezin autobus.
***
Prošlog su proljeća svi znali za “kraljicu autobusa”. Ali nije bilo puno imitatora. Kolege bi komentirale kako je ona “pomaknuta tko bi još uz tako malu plaću izvodio takve predstave?! Pričalo se da kraljica ima desetak sponzora. Nitko nije znao da ih zapravo ima samo jednog umirovljenika Vladimira s drugog kata, koji je poštovao Ivu i volio njezinu mamu.
********
28. travnja. Subota. Ivin rođendan. Mama predložila da taj dan uzme slobodno, ali ona je željela biti na svom busu, sa svojim putnicima. U rano, hladno jutro pješačila je do garaže, uživajući u melodijama koje joj se roje po glavi otkako je dala otkaz u gradskoj kulturnoj upravi. Odjednom, primijeti bijele pahulje. Pada snijeg krajem travnja! Sanjala je o tome još kao dijete. Pahulje su padale i topile se, a ona se osjećala začarano, posebno kad ugleda da su i vozači autobusa unutra objesili snježne ukrase za nju. Ivan joj je poklonio kutiju čokolade i novi mikrofon, uz osmijeh: “Naša kraljica mora imati sve lijepo!” Uzvratila je bočicom domaćeg likera i knjigom “Moja Hrvatska”.
Tog dana malo putnika, ali u centru gužva. Prvi na vrata ulazi putnik, zbog kojeg Ivu prostruji cijelo tijelo, srce joj zamalo zaigra od treme. To je bio on njezin Pavle, jedini kojeg je voljela. U ruci mu futrola s instrumentom, nije mogao sam platiti kartu. Zaboravivši na svoj miran glas, Iva vikne: “Karte na pregled! U busu je kamera! Pomaknite se prema sredini!” Skočila je sa sjedala, probijala se prema stražnjoj platformi, kao da bježi od vlastitih osjećaja. A onda živu glazbu: Pavlov saksofon zaplovi autobusom s melodijom: “Pada snijeg, pada snijeg…”
I tako, još traje priča o kraljici autobusa, koja je s doživljenim osmijehom, prvim snijegom u travnju i živom pjesmom shvatila da je najljepše biti svoja, ma kakvo bilo prijestolje.
