Teška, ali ispravna odluka
U mladosti je bio nevjerojatno snažan Rade Stipanović, gotovo kao junak iz narodnih pjesama, s onom starinskom snagom kakva se rijetko rađa. Znalo se tada u selu: on bi u svakoj ruci nosio po puni vreću pšenice, dok bi ostali i s jednom imali muke prebaciti je preko ramena.
E, Rade, koja li je to sila u tebi, čudili su se seljani, a on bi se samo samozatajno nasmiješio.
Oženio se Rade s Ljubicom, tako je zvao svoju susjedu, odrasli zajedno, a kad su stasali, zaprosio ju je. Bila je i Ljubica sretna, nije mogla živjeti bez Rade, toliko ga je voljela. Najljepša djevojka u selu, znala je da joj se mnogi mladići dive, ali nisu se usudili blizu Rade; kad bi zatrebalo, jednim bi ih potezom smirio.
Živjeli su skladno, rodili sina Božu, sav na oca i kršnog stasa i dobra srca. Dobar život je proveo Rade s Ljubicom, no kad je Ljubica teško oboljela, ostao je Rade sam. Ostario je, živi još uvijek na zemlji svojih predaka, usamljeno korača putem svakodnevice.
Sam sebi kuha jednostavna jela, pere robu u lavoru sapunom od domaće proizvodnje, izbjegava moderne praške, a vrt okopava koliko snage ima. Samo s navodnjavanjem zna biti teže, pa onda Božo, sada čovjek iz grada, vikendom dođe pomoći donese vode iz bunara, nacijepa drva, posjeti oca.
Tata, kolik ti put moram reći, pa zar sam uzalud kupio onu perilicu? Eto je stoji, ni ne gledaš je. Naliješ vruću vodu, baciš prašak, ubaciš robu i eto, znao je Božo mudrovati.
Ne zapovijedaj mi, odvrati otac, red uvodi u svom stanu. Ta perilica tvoja vrti se ko luda, podere sve, nećeš imati robe dosta. Ja polako, naški, kao što je tvoja mati radila, pa gdje mi se žuri…
Nekad je selo bilo veliko, imalo čak i osmoljetku. Ali kako su godine prošle, mladi su se selili u grad, nije više bilo potrebe za školom. Zatvorili su je, učitelji ili otišli ili otišli dalje na službu u veće mjesto.
U školi je bilo živo, organizirali bi i predstave. Posebno su starijim seljanima bila draga uprizorenja “Mrtvih duša” po djelu. Toliko je svima bilo lijepo za vidjeti da su neke stanovnike prozvali likovima iz knjige.
Tako je baka Ignacija prozvana “Kutijica”, sve joj je bilo na svome mjestu, ali uvijek je pričala samo o bolestima. A Rade je kroz selo dobio nadimak “Škrti”.
Čak i Božo, premda svaki pedalj poštuje svoga oca, u afektu bi ga znao, s ljubavi, prozvati Škrtim. Jer Rade ništa nije bacao iz kuće, iako mu uopće nije služilo; jednostavno nije mogao pustiti uspomene i stare predmete.
Tata, čemu ti taj stari samovar, samo stoji i skuplja prašinu…
Kako čemu? To je uspomena na moju majku, preneseno nama, i meni i tvojoj materi. Eh, mladosti moja, duboko bi uzdahnuo otac.
Čemu ti to pocinčano korito? Samo mi smeta, glavom udarim, Božo bi gunđao češkajući se. Rekao sam ti, perilicu sad imaš…
Zapovijedaj kod sebe, odmahnuo bi starac.
Pretvorio si kuću u antikvarijat, cijelo dvorište zatrpano starinama, pokušavao je Božo nagovoriti oca, ali bez uspjeha.
Vikendom svaki put Božo je sugerirao ocu da se preseli njemu u grad.
Tata, ajde sa mnom, započinjao bi Božo, iako je iskreno volio vratiti se korijenima.
Ma, gdje bih još išao, mrzovoljno bi dobacio Rade.
Lako bi ti bilo u gradu, tata, nagovarao je sin, kupaonica, ne moraš ložiti peć, vući vodu…
A zar ti nisi čuo da naša stara krušna peć liječi, kad se uzme metlica od lipe, tko nema brige, branio bi otac. Sam i ti voliš pare iz banje…
Istina, priznao bi Božo, ali mogao bi gledati klince kako se igraju među cvijećem u dvorištu, sjediti na balkonu…
Ti gledaj svoja posla, treba mi unuk, a ne živiš ni ti, ni tamo ni ovamo…
Nažalost, nema više moje Mirele, zašutio bi Božo, ali otac je bio uporan.
Kako da se odreknem ove zemlje, kuće u kojoj svaki čavao pamtim? Kako da pustim išta što sam stekao svojim znojem…
O, škrt si ti, tata…
Nisi u pravu, Božo, nisu to škrtosti već štedljivosti, podignuo bi prst.
Ni nagovorima ni molbama, nije Božo mogao promijeniti Radinu volju; tvrdoglav i štedljiv, ostao je na zemlji gdje su i korijeni.
Možda će ga korijen jednog dana privući
Kad je Božo završio vojsku, nije htio ostati na selu, krenuo je u grad:
Idem u grad, neću živjeti na selu, objavio je roditeljima.
Sinak, štoš tamo, zaplakala je mater. Sam si nam, na koga ćeš nas ostaviti kad ostarimo?
Pusti, ženo, umirio je Rade, nek ide, mlad je, pravi si put odabrao. Kad se zamori, vratit će ga korijen, a to će biti kasnije… mudro je zaključio.
Božo je otišao, zaposlio se u tvornici, brzo dobio stan. U to je vrijeme već poznavao Mirelu, nježna i krhka, s kosom boje žita. Ubrzo su se vjenčali.
Sreća nije dugo trajala mati Božina umrla je na selu. Pokopali su je, Božo je sa ženom dolazio što je mogao. Nakon Ljubičine smrti, Rade se stisnuo u ramena, tuga i sjeta nisu mu se više maknuli iz očiju.
Božo svake nedjelje posjećuje oca. Četiri godine je živio s Mirelom nisu imali djece, nije mogla zatrudnjeti. Ali, jednog dana radosna vijest:
Dijete nosim, Božo…
Stvarno? Konačno ćemo i mi postati roditelji, radovao se Božo, podigao suprugu u naručje pa spustio uz osmijeh.
Stvarno, umirila ga je Mirela.
pazi se sad, nisi sama, opominjao je muž, ja ću sve obaviti.
Obožavao je svoju Mirelu, štitio ju je, kući joj pomagao, sam nosio vrećice iz dućana, ona mu je koračala uz ruku. Veselili su se prinovi. Došao dan kad je Mirela otišla u rodilište. Božo je čekao u hodniku, noću su ga otjerali kući. Nitko mu ništa nije govorio ni što je s Mirelom, ni kad.
Dođi ujutro, rekla je starija medicinska sestra, zatvorila vrata.
Nemirna je noć bila za Božu nije mogao spavati, a rano ujutro pohitao u rodilište.
Što je s mojom ženom, rodila je? upitao je prvu sestru na porti.
Ime vaše žene? pitala je. Rekao je ime, a ona: Samo trenutak, zvat ću doktoricu…
Božo nije dugo čekao, izašla je doktorica.
Nažalost, vaša žena je preminula na porodu, a ni dijete, curica, nije preživjelo… Učinili smo sve što smo mogli… i dok je ona još govorila, pred očima mu je sve pocrnjelo i sjeo je na klupu.
Mirela umrla, ni kćer nije preživjela, samo mu je odjekivalo u glavi.
Bez žene, bez kćeri. Skupio je snagu, pokopao ih obje. Ostavši udovac s tridesetak godina, nikad više nije pogledao drugu ženu. Nakon sprovoda došao je ocu na selo. Ostala su na svijetu dva muškarca: otac i sin, poput dva moćna hrasta. Stajali su čvrsto, ruku pod ruku
Božo, mogao bi prijeći živjeti kod oca, govorio mu je susjed Ante. Stari ti je, još se nije oporavio od Ljubine smrti, ili ga uzmi kod sebe u grad.
Ma neće on k meni, svaki vikend pitam…
Prošlo je deset godina od Mireline smrti, a Božo je ostao sam. Rade ga nagovara:
Trebaš se opet ženiti, još si mlad. Vidi, kakvu ti je Ante Marijanu odgojio, prava ljepotica, ni ona iz sela ne želi otići. I njezina je mater bolesna, brine se za nju…
Vidjela je Božo Marijanu, vila iz sela, u gradu bi odavno bila udata, ali u selu malo mladića. Vrijeme je prolazilo. Jednom prilikom, noseći kantice vode iz bunara, naiđe Marijana. Vidio je kako joj obrazi planu, pogled joj zasja, ali brzo ga spusti i potiho, gotovo nečujno, reče:
Dobar dan…
I on joj otpozdravi, a pogledom je pratio dok nije nestala. Znala je da je gleda.
Rade je slabio, nije posve onemoćao, no godine su učinile svoje. Tužan zbog Ljubičine smrti, sve češće je pohodio njezin grob. Božo je vidio: otac sve manje radi, koliko se god trudio izgledati čilo, ali starost je neumoljiva.
Razne su misli prolazile Boži kroz glavu, nije ih dijelio s ocem znao je da bi ga požurivao, a on je trebao sve prespavati i razmisliti.
teška odluka, ali prava
Jednog dana, izlazi iz kuće Rade, a pred vratima zastane auto. Pogleda i ostane bez riječi. Iz auta izađe Božo, otvori prtljažnik.
Pozdrav, tata! Pa nećeš valjda tako stajati, dođi, trebaš mi pomoći, nešto lakše ćeš nositi, smije se Božo.
Sine, čiji ti je to auto tako lijep, obilazi ga Rade, ne može vjerovati, tapka po limu.
Pa moj, tata. Evo, raselio sam se iz grada, prodao stan, kupio ovo malo auto. Poželio sam se korijena, sjećam se što si rekao… Bio si u pravu. Teška odluka za mene, ali mislim da sam dobro postupio…
Ja mislim, Božo, da te nešto drugo vuče u selo… Marijana!…
Božo se nasmije naglas.
Ti si mudrac, tata. I tu si u pravu. Uskoro ćemo na prošnju kod Ante, a i s Marijanom porazgovarati. Sagradit ću kuću, bit ćemo ovdje. Nije uzalud Marijana ostala u selu, znao sam čekala je mene.
Uskoro je bila prava seoska svadba: Božo i Marijana vjenčali su se, rodili sina i kćer. Sretno žive u lijepoj kući koju je sam sagradio. Rade Stipanović više nije s njima, ni Ante nije mlad kao prije, Marijanina mati isto odišla u tihu vječnost. Ali njihova priča, i dalje živi, kao i sjećanje na dane kad je jedna teška, ali ispravna odluka sve promijenila.
