Marija je bila primljena u rodilište mnogo prije očekivanog poroda: trudnoća joj je bila teška u zadnjim tjednima, a liječnici nisu htjeli ništa riskirati. Osim toga, Marija se pripremala ne za jedno, nego za dvoje djece odjednom. Predložili su joj planirani carski rez, ali je ona silno željela roditi prirodno, pa su liječnici odlučili pokušati ionako bi imali vremena, ako bi bilo potrebno, da je prevezu u operacijsku salu.
Uz to, Marija i njezin suprug imali su ugovorenu partnersku porod, a ginekolozi nisu baš voljeli strance u operacijskoj sali. Porod je započeo kasno navečer; odmah je obaviješten suprug, koji je stigao doslovno za dvadesetak minuta, i oboje su smješteni u predrađaonicu. Budući da Mariji to nije bio prvi porod, znala je što joj je činiti, bila je smirena i razborita, i već u četiri sata ujutro došla je na svijet njihova prva kći.
Djevojčica je zaplakala čim se rodila, a primalja je čestitala Mariji na prvoj kćerki. Ipak, umjesto uobičajene radosti, otac se jedva osmjehnuo i odmah se okrenuo prema supruzi. Deset minuta kasnije rodila se i druga djevojčica. Majka se veselo smijala, a novopečenom ocu potekle su suze no nije djelovao ganuto. Naravno, svi smo se zabrinuli, ali majka je samo odmahnula rukom i rekla:
Ne obraćajte pažnju, proći će ga za sat vremena. Već pet puta zaredom dobivamo blizanke, opet dvije djevojke. Stvarno je želio barem jednog sina, ali nije nam bilo suđeno, pa ga je uhvatila tuga. Ali voli on svoje cure, bit će sve u redu. I doista, sutradan, gledajući kroz prozor rodilišta veselu povorku djevojčica s tatom na čelu, kako vežu balone, raduju se i viču mami da je vole, znali smo da je kod njih zaista sve dobro. Ipak, malo nam je bilo žao oca.
