Snijeg je padao od jutra težak, mokar, sa svake strane se lijepio za cestu, pretvarajući autocestu u sklisku traku opasnosti. Olja je zurila kroz prozor svog crnog SUV-a, ali nije vidjela ni snijeg ni svjetla prolaznih auta. Cijela njezina pažnja bila je usmjerena prema onom ledenom kamenu što joj je stajao u prsima i tihom, monotonim glasu odvjetnice s druge strane mobitela, koji se znojio u njenoj ruci.
“Zajednička imovina stečena u braku dijeli se pola-pola, Olja Horvat. Ali stan, kupljen na muža prije braka čak i ako ste prijavljeni i u njemu proveli sedam godina, ne ulazi u diobu. Ostat će njemu”, rekla je odvjetnica.
Polako je spustila mobitel u krilo. Sedam godina. Sedam godina šarala je taj betonski sanduk na zagrebačkoj Trešnjevci, birala tapete, zavjese, tragala po njuškalu za idealnom lampom što bi taman pasala na kut kod kauča. Sedam godina je prala, kuhala, izdržavala njegove vječne “frendove” koji bi ostajali do sitnih sati; trpjela njegovu tešku, ljubomornu narav. I sve to u nečijoj tuđoj tvrđavi. U njegovoj tvrđavi. I sad, kad joj je brak propao, kad nije došao kući, a ujutro je u njegovoj jakni našla tuđi ruž i SMS s emotikonom srca, ispadne da će s ceste izaći jedino ona. Sa svojim jadnim učiteljskim plaćom i jednim koferom odjeće.
“Pa? Što ti je taj tvoj krvopija-odvjetnik rekao?” upitao je Marko za volanom, naglo se prebacivši u bržu traku. Njegovo veliko, nekad toliko muževno lice bilo je izobličeno poznatim podrugljivim smiješkom. On je znao. Znao je odgovor. I uživao je u tome.
Olja ga je pogledala. Oči su joj bile suhe, velike u blijedom licu.
“Stan je tvoj. Kupio si ga prije braka. Ja ne dobivam ništa.”
Ne reče ništa, samo zgrabi jače volan, vilica mu zaigra pod tenzije.
“Eto, što si očekivala, Olja? Da sam glup pa da pola stana prepišem na tebe? Mislila si da neću pazit?” govorio je slasno, rastežući riječ.
U Olji je nešto puklo. Nije to bila bol zbog prevare ni uvreda to je prošlo. Ovo je bilo nešto drugo. Ledena, bistro kristalna spoznaja: nije je samo prestao voljeti. Nije je nikada ni volio. Godinama je vidio u njoj samo stanarku na probu, nekog koga može izbaciti kad mu dojadi. Precizno izračunato. Ko kod finanskijskog savjetnika.
“Baš si sve izračunao,” izustila je, ne prepoznajući vlastiti glas.
“Treba znat računat u životu, mala. Da sad uvedu zakon pa sve žene kao ti krenu tražit alimentaciju ili pola nekretnine ja sam te, možeš reći, spasio toga. Živjela si džabe, zahvali!”
Drhtavica iz koje se pokušala izvući zamijenila je potpuna tišina. Unutrašnji led narastao je i ispunio sve.
“Odvezi me doma, Marko. Pokupit ću stvari i dosta od mene za danas.”
“Doma?” puknu on. “To je moj dom. A tebi sam već našao novo mjesto. Vidiš?”
Oštro skrene na zaustavni trak. Već su napuštali Zagreb, lampi sve manje, kamioni tutnje, snijeg zabija staklo. Oko auta mrkla noć, polja, vjetar što reže.
“Izlazi. Da se malo osvježiš. Razmisli o budućnosti.”
“Jesi ti normalan? Vani je minus dvadeset! Ja sam u papučama!” Olja se grčevito stisnula u sjedalu.
“Izlazi van!” izdera se, otključa vrata, povuče je za ruku. Miriše skupi parfem pomiješan sa zadahom od jučerašnje fešte.
Pokušala je zadržati se, odgurnuti ga, ali bio je jači. Njegova šaka, teška kao cigla, pogodila ju u sljepoočnicu. Oči joj zakipiše, u glavi bljesnuše zvijezde, bol se razlije. Još jedan udarac, ovaj put u rame. Izvukao ju je iz auta kao vreću. Pala je na led, koljeno snažno udari o zaštitnu ogradu. Vrata su se zalupila, crni auto odjurio, zasuo je blatom i snijegom iz kotača. Nestao.
Prvih nekoliko sekundi samo je ležala, nepomična. Tijelo joj gorjelo, obraz i sljepoočnica ukočile se. Snijeg je padao po licu, topio se i miješao s konačno puštenim suzama. Ustala je, teturajući. Na nogama tanke papuče od filca što ih je navukla bježajući iz stana, nakon poziva odvjetnice. Na sebi lagana jaknica, ni blizu dovoljno za 20 ispod nule.
Pronašla je mobitel. Prazan. Punjač je ostao u njegovom stanu. U njegovoj utičnici. Oko nje ni žive duše. Samo tutnjava kamiona, što jure kao ludi. Nitko neće stati. Nitko neće primijetiti malu figuru što tetura uz cestu.
Strah je bio toliko gust da ga je mogla žvakati. Znala je: on želi da smrzne. Da osvježi mozak i vidi gdje joj je mjesto. Ili gore Ne, nije planirao ubojstvo. Samo ju je izbacio kao izlizanu igračku. A što će biti s njom, baš ga briga.
Mora ići. Gdje? Kamo god. Olja je krenula nasuprot vjetra prema gradu, odakle su došli. Svaki korak odjekivao je kroz krvavo koljeno. Ledena hladnoća štipala je kožu, grizla sve dublje. Nakon pet minuta nije više osjećala prste na nogama, za deset ni lice. Dah joj je izlazio u kratkim, grčevitim oblacima, smrzavao se na trepavicama.
Po glavi, suprotno svemu, vrtjela se samo jedna misao: “On sad ide slaviti. S ekipom. Prati uspjeh.”
Marko je doista otišao slaviti. Skrenuo je u luksuzni wellness centar na rubu Zagreba, gdje su ga čekali Goran i Luka, ekipa još sa faksa. Svi nabildani, glasni i prepuni života.
“Što si ozbiljan, je l si stan obranio?” lupnuo ga Goran po ramenu, pružajući pelin.
“Ispala je ko curica iz mog stana. Mal se provozala na friškom zraku,” cinično se nasmijao Marko i eksnuo pelin. Toplina se raširila tijelom, nabildala ego. Ispričao im sve: odvjetnicu, njezino lice, cestu. Smijao se, nabacivao prostote.
Prijatelji su ga podržali: “Bravo, majstore! Žena mora znati gdje joj je mjesto! Previše ti je feministkinja što samo na alimentaciju i pola stana cilja, hehe.” Kupali su se u sauni od hrasta, pili konjak iz kristala, naručivali mesinu i nasmijavali se glupim vicevima. Marko je bio na vrhu svijeta. Sve je izračunao. On je pobjednik. Život je bajka.
Duboko unutra, ispod slojeva alkohola i samodopadnosti, počelo je nest nešto muljavo. Bljesak njenih očiju prije nego ju je izbacio. Nije to bio strah. Nego ništavilo. Kao da je već otišla i prije nego ga je napustila. Odbacio je tu misao, natočio si još jednu. Večer je bila njegova.
Završili su oko tri ujutro. Marko, pijan i sretan, vratio se taksijem doma. Svoga doma. Napokon samo njegovog. Teškom mukom ugurao je ključ u bravu, zalupio vrata i upalio svjetlo u hodniku.
Onda je zanijemio.
Stan savršen red. Red groblja, da se razumijemo. Ispod tog reda krije se ništavilo. Sve što je ikad bilo povezano s Oljom nestalo. Fotografije, jastučići koje je vezla, njene knjige, one bedaste ljubičaste ljubičice na prozoru ništa. Ali to nije najstrašnije.
Maknula je samo svoje. I to precizno, kao kirurg. Sve što je unijela, kupila, darovala, odabrala, jednostavno je nestalo iz tog zajedničkog života.
U dnevnoj sobi nema zavjesa prozori zjape prazni. Uklonila ih je baš one koje je tražila mjesecima, boje uvele ruže. Sa zidova su skinuti svi posteri i slike što su zajedno vješali; ostali samo tragovi čavla i svijetli pravokutnici bez prašine. U kuhinji su police puste, nema začina, nema njenih noževa, ni njene omiljene keramike. Čak je i držač papirnatih ručnika odvila ostao je samo gola šaraf od dvanaest kuna koji strši iz pločica.
Marko tetura kroz stan. U spavaćoj sobi nema njene polovice. Goli stolić, prazna polovica ormara. Ali zgrabila je i pola njegovih jastuka one što ih je ona birala. Kupaonica prazna. Nema šampona, gumice za kosu, nema bathroba na kuki. Čak je podni tepih uzela.
Sjeo je na hladni pod usred dnevne, zureći u prazni zid. U kući tišina savršena praznina. Nije fizički prazno namještaj je tu. Ali duša tog mjesta, toplina, dom sve je izdubljeno do kostiju. Obnovila mu je sedam godina života. Od tvrđave napravila betonsku kutiju s praznim prozorima.
Sjetio se njezinog posljednjeg pogleda. Nije to bila bol. Nije bila ni molba. To je bio hladni mir. Ista ona računica kao kod njega. Nije ona planirala smrznuti se na cesti. Ona mu je dala ono što je želio cirkus bespomoćnosti. A onda je, dok je on slavio s ekipom, došla taksijem možda istim i izbrisala svaki trag svog postojanja.
Napao ga je napad bijesa. Ustane, udara šakom u zid. “Kučko!” vrisne u tišinu. Ali tišina samo upije sve to. Krene zvati je, prijetiti, ali shvati blokirala mu je broj, a novi ne zna. Što bi joj i rekao? “Vrati mi zavjese?”
Približi se prozoru. Grad leži dolje, pod njim. Negdje je sad ona. Možda kod svoje prijateljice, možda već iznajmljuje sobicu. S onom plaćom iz škole. I gdje god da je ondje je toplo, ima njezine glupe zavjese i ljubičice. Ovdje Ovdje je zima. Nije to zima s ceste. Ovo je unutarnja zima ona koja uđe u kosti.
Izračunao je sve. Sve je pokrio. Samo nije predvidio da njezin odlazak neće biti bijeg, već pobjednički pohod: pokupila je sve svoje trofeje i njemu ostavila ogoljenu zemlju. Dobio je stan. Do posljednjeg kvadrata. I sad ga tih kvadrata guši praznina.
Marko je stajao kraj prozora, gledao u crne praznine svojih prozora, što se ogledaju u staklu. Onda je polako otišao u kuhinju natočiti si još jednu. Ali ni čaša više nije bilo ostala mu samo ona stara, s natpisom “Najbolji tata”, koju je ukrao s posla. Pio je konjak na podu, u hladnom, tihom stanu koji je sada, napokon, bio samo njegov.
A vani je, polako i neumoljivo, nastavio padati snijeg.
