Imam 60 godina i već sam u mirovini. Već deset godina živim sama, bez muža, bez djece, bez prijatelja. Moja djeca vode svoje poslove i imaju obitelji u drugim gradovima, moj suprug je preminuo, a meni je ostala samo moja mala seoska kuća moj izvor radosti i zabave. Čim zatopli, selim se tamo, uređujem kuću i vrt, sadim povrće i cvijeće. Tamo se zaista osjećam svoj na svome.
Ali tijekom zime tamo jednostavno ne mogu ostati. Teško je kad napada snijeg, nisam više u stanju lopatati ga. Nemam nikoga tko bi mi pomogao, pa sam prisiljena preseliti se u stan u gradu. Jesen još nekako izdržim. Ove godine, u rujnu, malo sam se prehladila, provela tjedan dana u gradu, ali čim je prošla gripa, vratila sam se u svoje najdraže selo.
Došla sam do kuće, a kapija je bila širom otvorena. Pomislila sam, netko je ušao u moje dvorište. No, sve je stajalo na svome mjestu, ali brava na vratima bila je polomljena… Uplašila sam se bojala sam se da nije netko opljačkao kuću i zapitala se zašto bi netko došao kod umirovljenice! Tiho sam ušla unutra. Unutra je sve bilo na svome, osim što je pokrivač na krevetu bio pomaknut, a na stolu je stajala šalica… Ali šalicu uvijek pospremim! Nešto tu nije bilo kako treba.
Strah je polako nestao, a zamijenila ga je ljutnja. Tko, s kojim pravom, živi ovdje i pije iz moje posuđe? Pogledala sam kroz prozor i ugledala nepoznatog dječaka kako sjedi ispred kuće, založio je vatru i grijao se, pružajući ručice prema plamenu. Eh, moj nenajavljeni gost…
Izašla sam iz kuće i nakašljala se, čekajući njegovu reakciju. “Huligan” se trgnuo, prestrašen, ali nije pobjegao, dapače, došao je k meni:
Oprostite, ovdje sam tek kratko…
Mirno, skromno, mališan. Sažaljenje me odmah obuzelo.
Koliko si tu? Što si jeo?
Samo dva dana… Nisam imao puno hrane… Malo kruha…
Dječak mi je ponosno pokazao štap za pecanje na koji je zabacio komad bijelog kruha.
Kako si dospio ovamo?
Mama i očuh su me izbacili iz kuće. Ne želim živjeti s njima pa sam otišao…
Kladio bih se da te cijelo selo traži.
Ne traže me, kod nas je to normalno. Nije mi prvi put da pobjegnem. Nekad me nema tjednima, ali nikog nije briga, ne primijete ni kad se vratim, osim ako sam baš gladan tada me nisu bili ni veseli.
Ispričalo se da dječak nije ni iz našeg sela. Poznata, ali tužna priča: njegova majka bez posla, očuhi se mijenjaju kao rukavice.
Moje srce je postalo teško, razmišljala sam kako mu pomoći. Naravno, ostavio sam dječaka kod sebe, nahranila ga i cijelu noć razmišljala. Ujutro sam se sjetila stare prijateljice, čini mi se radi u općini, pa sam je odlučila nazvati možda mi neće pomoći izravno, ali će mi kazati kamo mogu krenuti.
Prijateljica me uvjerila da će preuzeti slučaj i da će mi pomoći. Naravno, morala sam biti uporna s papirima, ali kroz par tjedana postala sam njegov zakonski skrbnik. Nije mogao vjerovati da ima takvu sreću, dok majka ni nije pokazala interes za sina.
Sad živimo kao baka i unuk zimi smo u stanu, a ostatak godine na selu. Uskoro će dječak krenuti u školu, a sigurna sam da će biti jako uspješan jer već sada zna pisati, čitati, dobro broji, pa čak i crta! Kakve samo crteže radi! Pravi mali umjetnik…
Danas znam da nitko ne smije ostati sam i da sreća nije u novcu ili imovini nego u tome da pružimo nekome dom i ljubav kad je to najpotrebnije.
