Snažna i složna obitelj prepoznaje se po tome što njeni članovi zajedno prolaze kroz teškoće i veselja života. Uvijek smo se držali skupa, podupirali jedni druge bez obzira na okolnosti. Svatko je znao da u svakom trenutku može s drugima podijeliti svoje brige i radosti.
Ponekad nije potrebno puno da se stvori atmosfera ispunjena srećom i ljubavlju. Najljepše primjere topli porodične atmosfere i danas prepričavamo među nama.
Ja i moj suprug smo niska rasta, oboje ispod 160 centimetara, no moj otac je visok, ima dobrih 170. Uz to, nosio je dugu, gustu bradu. Tako je tata znao ući u naš stan i pozdraviti nas riječima: “Dobar dan, hobiti!”, a mi bismo mu u glas odgovorili: “Pozdrav, Gandalf!”. To su bile naše male obiteljske šale.
Našu obitelj činimo ja, supruga i naše dvije kćeri. Jednog dana raspravljali smo tko bi trebao izvesti psa, našu Mazu, u šetnju. Da nam odluka bude zabavnija, zaigrali smo tihe igre: tko izgubi, vodi psa. Igra je počela, a moja kćerka Marica se bez riječi krenula oblačiti za van. Kad se spremila, otvorila je vrata i uzela Mazu za povodac. Mi ostali sve smo s iznenađenjem promatrali i skoro u isti glas rekli: “Marice, kako si dobra cura!” A ona se nasmiješila i doviknula: “E, ulovila sam vas!”, pa zadovoljno skinula kaput.
Postoji još jedna zgoda, kada je moj prijatelj došao k mom tati tražiti moju ruku. Tata se teatralno strovalio na pod i povikao: Konačno si došao, Spasitelju moj! Tu šalu čuo je još u mladosti i oduvijek je sanjao da će je isprobati sam.
Redovito pripremam doručak svojoj unuci Luciji, koja ima osam godina. No vikendom ustajem malo kasnije. Jedno jutro, dok sam se polako dizala, dočekali su me na stolu topli čaj, svježi kravlji sir i dva sendviča. Lucija je sama odlučila počastiti me doručkom na moj slobodan dan. Djeca znaju biti doista zahvalna.
Jednom smo obiteljski putovali muž, naš sin od jedanaest, brat sa ženom i njihova kćer od sedam godina u selo naše majke. Usput smo shvatili kako bi djeci bilo zabavno s vodenim pištoljima. Pronašli smo odlične vodene pištolje, i kroz cijeli smo se dan spricali po dvorištu nije bilo samo dječje zabave, i odrasli su vodili svoj rat.
Kad sam imala šest godina, mama i tata bi me često vodili na večernje šetnje po selu. Tata bi sa sobom nosio štap za pecanje, na koji je vezao komad drveta i plovak. Dolazili smo na prostranu livadu gdje bi tata zamahivao štapom i proizvodio zvuke kao mišić. Nakon nekog vremena pojavila bi se velika sova! Pokušavala bi kljunom uhvatiti drveni mamac, nikada nije uspjela. Znala sam s divljenjem gledati tu scenu, i tako me tata naučio cijeniti prirodu. Takvi su trenuci najdragocjeniji.
Jednog dana sam uočila da se ja i moj muž nikad ne svađamo… Sjetila sam se kako mi prijateljice znaju pričati o svojim sitnim bračnim razmiricama, koje obično proizlaze iz svakodnevnih stvari. Pogledala sam oko sebe: odjeća svuda, papiri po stolu, šalica i tanjura na sve strane. Ali nas dvoje se ne ljutimo sjednemo zajedno na kauč, grlimo se i gledamo film. To je naša mala sreća dva sretna srca.
Jedne sam prigode stajala u redu s kćeri. Listajući časopise kćer kaže: Tata, vidi, časopis o vilama s Florom na naslovnici! A ja ju ispravim: Draga, to ti je Bloom, ne Flora. Dvije djevojke ispred nas su se iznenađeno okrenule, ničim ne očekujući da otac pozna temu crtanih vila.
Moj je muž vrlo mlad ostao bez majke, pa je moja mama preuzela tu ulogu. Tako smo jednom prilikom sjedili zajedno u restoranu, nas dvoje s našim sinovima i moja majka. Moj je muž tada, od srca zahvalio mojoj majci na svemu, kao svome vlastitome djetetu.
Jednog se dana moja osmogodišnja kćer vratila trčeći s igrališta i puna uzbuđenja mi rekla: Tata, vani je bio leptir, onako šaren kao sokol velik! Svi su se bojali prići! Samo su dečki pokušali, ali su se bojali, šećući s granama.
Nastavila je priču zadihano: A ja se nisam bojala! Sama! Već sam joj htio objašnjavati kako ne valja nauditi stvorenjima, ali nastavila je: Uspjela sam ih otjerati štapom da ne diraju leptira! I onda sam ga ja lagano otjerala da može odletjetiI tada sam shvatila u našoj obitelji svi smo nekada heroj, bilo da spašavamo leptira, darujemo doručak ili samo šalimo na svoj račun. Svaki od tih malih trenutaka postao je dio naše priče, nježan podsjetnik koliko vrijedi imati jedni druge. Dok su se oko nas nizale godine, smijeh i toplina rasli su zajedno s nama, a dom je ostajao mjesto gdje se uvijek iznova rado vraćamo baš kao hobiti nakon velikih pustolovina. Možda nismo visoki, ni glasni, ali u svom srcu nosimo cijeli svijet ljubavi.
Zato se navečer, kada svi utihnu i svjetla se pogase, osmjehnem u polumraku i šapnem: “Nema čarolije veće od obitelji.” A s drugog kraja kauča, kroz smijeh, odzvanja uvijek isti odgovor: “I nema pustolovine ljepše nego biti zajedno.”
