Kad sam se rodila, otac je napustio našu obitelj. Mama me odgajala sama. Sad shvaćam da baš i nije bila ono što bih nazvala roditeljem. Otkad pamtim, ili je bila pod utjecajem svega mogućeg, ili je nestajala po nekoliko dana, ili je dovodila svoje prijatelje kući.
Sve do desete godine zapravo sam mislila da je to normalno i da svi drugi klinci žive na isti način.
Tijekom srednje škole počela sam raditi. Htjela sam jesti, a u selu se uvijek našao neki posao. Ili bih za taj rad dobila koju kunu, ili nešto hrane.
Kad sam završila školu, pokušavala sam pronaći pristojan posao, ali dijete iz siromašne obitelji, bez veza i novca… Morala sam se snaći kako znam, kao i moja mama.
Nikad nisam znala odakle joj stalno novci. Mrvice što bih donijela kući, trošila bih na hranu. Čini se da joj to nije smetalo, jer nije htjela ništa mijenjati.
Prije tri godine pojavio se jedan muškarac koji je počeo sve češće dolaziti kod nas…
Izgledao je siromašno, ali nije ličio na pravog pijanca. Bio je uglavnom ljubazan prema meni, ali najčešće me nije ni primjećivao. Počela sam se potajno nadati da će možda nekako utjecati na mamu, pa ćemo svi zajedno izvući iz ove mizerije.
Moje nade su se na kraju i ostvarile. Nakon nekoliko mjeseci skoro svakodnevnih dolazaka, počeo je živjeti s nama. Nije mi pokazivao nikakvu neprijateljsku namjeru, ali je uvijek izgledalo kao da pokušava ne primijetiti da postojim. Nesreća me dočekala tamo gdje to nisam očekivala.
Nakon šest mjeseci zajedničkog života, došla sam navečer kući. Donijela sam muci zarađene kune. Mislila sam da će to malo razveseliti mamu, koja je posljednjih dana bila potištena i gorka…
Ali čim sam ušla na vrata, mama je počela vikati da više nisam dobrodošla i da moram otići. Prvo nisam shvatila. Niti sam joj dala ikakav razlog za takvo ponašanje. Ipak, znala sam da nema smisla ulaziti u raspravu s njom u tom trenutku. Otišla sam prespavati kod prijateljice, nadajući se da je to opet jedan od njenih dana i da će popustiti za dan ili dva.
Ali nije i sljedeći dan me opet izbacila. Kasnije sam saznala da me taj muškarac od početka nije podnosio i nagovorio ju je da me izbaci. I ona ga je poslušala.
Tako sam ostala bez doma s 21 godinom. Živim kod prijateljica koje, na svu sreću, uvijek pronađu mjesta za mene u svom domu. Preživljavam kao i prije kako stignem i gdje god mogu. Zato, kad vidim da netko optužuje djecu da ne poštuju roditelje, poželim im reći neki ljudi imaju itekako dobar razlog za to.
