Za svaki slučaj, ako padne kiša
U ladici kuhinjskog ormarića, ispod paketa rezervnih baterija i gumica za kosu, ležao je papir složen u četiri dijela. Tea ga je držala ne kao poruku, već kao alat: ravnala ga dlanom da rubovi ne drhte i čitala cijelim tijelom kao što se čita uputa prije nego pritisneš dugme.
Na vrhu, plavom kemijskom, pisalo je: Za slučaj kad sve pođe po zlu. Ispod toga popis. Nisu bile poruke tipa budi jaka ili sredi se, već sitni, provjereni koraci.
1. Čaša vode. Pa čaj. Sjesti na dvije minute.
2. Disati: udah četiri sekunde, izdah šest, deset ponavljanja.
3. Nazvati jednog od troje. Reći: Treba mi pet minuta, samo slušaj.
4. Napisati tri najbliža koraka na papiru. Ne više.
5. Delegirati: zamoliti, platiti, odgoditi.
6. Proći rutom: od kuće do ljekarne kroz dvorište, krug oko škole, natrag.
7. Izreći kod kuće jednu iskrenu rečenicu, bez optuživanja.
Taj popis Tea je napisala dvije godine ranije, nakon što je izgubila kontrolu u trgovini jer je blagajna stala, a iza nje netko nestrpljivo kucnuo nogom. Izjurila je van, ništa nije kupila, pola dana kasnije nije znala objasniti sama sebi zašto je tako reagirala. Psiholog ju je na prvom susretu pitao: Što radite kad vas preplavi? Tea je odgovorila: Ništa. Samo pokušam ne osjetiti. Tad je postalo jasno da je ništa također akcija, i to najviše razorna.
Danas je izvadila papir ne zato što je već loše, nego da provjeri je li još u ladici. To znači da je njezin oslonac negdje blizu. Složila ga je, pritisnula prstima nabore, vratila u ladicu i zatvorila.
Na stolu je stajao spremnik s heljdom, pokraj njega školska kutija za užinu njenog sina. Tea je provjerila je li unutra stavila salvete, jabuku i mali paketić keksa. U hodniku je visila njegova jakna, a na komodi ležao školski dnevnik. Sve je bilo spremno, i zbog toga je osjećaj tjeskobe bio veći kao pred putovanje, kad misliš da ćeš sigurno nešto zaboraviti.
Sin, Tomislav, izašao je iz sobe zakopčavajući patent.
Mama, danas imam kontrolni iz matematike.
Znam, Tea se nasmiješila tako da on ne primijeti njezino unutarnje samo da ne bude iznenađenja.
Muž, Marin, već je pio kavu gledajući u ekran. Radio je u smjeni, danas je trebao svratiti u servis po dijelove za auto, pa na gradilište.
Možeš me odvesti? Tea je upitala, obuvajući tenisice.
Ne stignem. Imam sastanak u devet, odgovorio je bez da digne pogled.
Tea je progutala poznatu iritaciju. Ne stignem zvučalo kao ne želim, iako je znala da to nije istina. Uzela je torbu, provjerila ključeve, karticu, punjač.
Lift je brzo došao, ali na prvom katu se trgnuo i zastao. Tea je opet pritisnula dugme. Tišina.
Mama, jesmo li zapeli? Tomislav ju je pogledao ozbiljno, zrelije nego što mu je dob.
Ne, sad ću. Pritisnula je otvori i zatvori, pa poziv. Lift je uzdahnuo i krenuo.
Osjetila je kako joj pod rebrima naraste toplinski val, kao da je netko usuo ključalu vodu. Još ništa nije pošlo po zlu, ali tijelo je već bilo spremno na katastrofu.
Na ulici je vidjela da je autobus otišao. Na stanici su ljudi nešto ljutito govorili u telefon, neki su zurili u prazno. Pogledala je na sat. Čekanje sljedećeg znači kašnjenje.
Hajdemo do tramvaja pješice, rekla je Tea. Brzo.
Tomislav je potrčao, trudio se držati korak. Tea ga je držala za rukav, da ne istrči na cestu. U glavi joj se počeo slagati popis: škola, pa ured, pa poziv, pa
Kod ulaza u tramvaj mobitel joj je zazvonio. Broj škole.
Gospođo Tea Mišković? glas tajnice bio je ljubazan, ali hladan. Tomislav danas nema potvrdu za oslobađanje s tjelesnog. Kaže da ga boli koljeno, ali bez potvrde ne može
Tea je zatvorila oči na sekundu.
Stvarno ga boli. Bili smo kod doktora, potvrda je kod kuće, zaboravila sam je staviti. Mogu sada poslati sliku?
Ne primamo slike. Trebamo original.
Donijet ću nakon posla, rekla je Tea, glas joj je zvonio. Ili muž može donijeti.
Do podneva, kratko je rekla tajnica.
Tea je završila poziv i osjetila stezanje iznutra. Do podneva značilo je da će morati bježati s posla, taman kad treba predati izvještaj.
Tomislav je stajao uz nju i gledao je s osjećajem krivnje.
Nisam htio, rekao je.
Znam. Idi. Sve je u redu, Tea mu je rekla iako u redu više nije bilo blizu.
Odvela ga je do škole, poljubila ga u tjeme i vratila se do tramvaja. U vozu je bilo gužve, netko joj je stao na nogu, netko se glasno smijao. Tea se držala za rukohvat i pokušavala ne razmišljati kako je dan tek počeo.
U uredu ju je dočekao miris kave i printera. Kolega iz susjednog stola dignuo je glavu.
Tea, imamo klijenta na liniji. Gdje je zadnja verzija izvještaja? Nervozni su.
Tea je sjela, upalila kompjuter, otvorila mapu. File nije bio tamo. Provjerila je još jednom. Jučer ga je spremila na zajednički disk. Ili je barem mislila da jest.
Evo, rekla je i osjetila kako joj dlanovi postaju vlažni.
Otvorila je mail, pregledala prepisku, pokušala rekonstruirati. U glavi joj je projurila misao: Opet si sve pokvarila. Bio je to stari glas iz djetinjstva, koji uvijek ispliva kad je potrebno samo riješiti problem.
Telefon je opet vibrirao. Ovaj put mama.
Tea, glas je bio napet. Curi mi voda iz slavine u kuhinji. Stavila sam lavor, ali kaplje po podu. Bojim se da ću susjeda poplaviti.
Tea je pogledala ekran, praznu mapu, na sat.
Mama, na poslu sam. Zatvori ventil ispod sudopera, znaš gdje je?
Ne mogu ga okrenuti, previše je tvrd.
Uzmi ručnik, probaj preko njega. Ako ne ide, zovi dežurnu službu. Poslat ću ti broj.
Tko zna kad će doći
Razumijem, ali ne mogu sad doći. Tea je osjetila da joj glas postaje krut. Poslat ću broj.
Mama je šutjela sekundu.
U redu, tiho je rekla.
Tea se odjavila i odmah osjetila krivnju kao težak ruksak na leđima. Htjela je biti dobra kćer, dobra mama, dobra djelatnica i normalna osoba. U takvim trenucima uvijek je gubila na svim poljima.
Šefica je zavirila u ured.
Tea, što je s izvještajem? Klijent čeka. I još nešto, spustila je glas, jučer si poslala skicu, nisu brojke dobre.
Tea je osjetila žar u licu.
Provjerit ću. Ispravit ću.
Učini to brzo, rekla je šefica i otišla.
Tea je gledala u ekran i znala da će sad učiniti ono što je radila stotine puta: panično se baciti na sve i pogriješiti još više. U tijelu je već rastao nemir, poznat, ljepljiv, kao da nema zraka.
Nagnula se na naslon stolca i zatvorila oči. Za slučaj kiše, prostrujalo joj je glavom, kao da netko stavlja ruku na rame.
Tea je ustala, uzela šalicu i otišla u kuhinju. Ne zato što joj je trebalo čaja, nego jer je morala promijeniti položaj, prekinuti spiralu.
Nalila si je vodu sa aparata i popila ju naiskap. Zatim stavila vodu za čaj, čekala dok provrije, ubacila vrećicu u šalicu. Sjela na stolac uz prozor i gledala dvorište među poslovnim zgradama. Dvije minute, samo dvije.
Udahnula je deset puta duže nego što izdahne. Kod šestog izdaha ramena su joj malo pala. Kod desetog je srce još igralo, ali više nije zvonilo kao alarm.
Vratila se za stol, izvadila rokovnik iz torbe. Napisala na vrh: Sad.
1. Pronaći zadnju verziju izvještaja.
2. Nazvati klijenta i iskreno reći kad će biti finalna verzija.
3. Riješiti potvrdu i slavinu.
Tri koraka. Ne deset.
Otvorila je povijest datoteka na zajedničkom disku. File nije bio obrisan, nego preimenovan. Jučer je dodala datum u naziv i promijenila redoslijed. Tea je otvorila dokument, provjerila brojke, uočila pogrešku u formuli. Ispravila, preračunala, spremila.
Zatim je nazvala klijenta.
Dobro jutro. Tea je na telefonu. Jučer sam poslala skicu s greškom, ispravila sam. Završnu verziju šaljem za četrdeset minuta. Ako treba prije, recite što je najpotrebnije, prilagodit ću.
Na drugoj strani su šutjeli, pa uzdahnuli.
Četrdeset minuta je u redu. Hvala što ste javili.
Tea je spustila slušalicu i osjetila mali otok čvrstine u sebi. Ne sreća, ne olakšanje, samo mogućnost da stoji.
Sljedeće je bio poziv. Jedan od troje. Pogledala je kontakte i zaustavila se na Marinu. Nije htjela opet čuti ne stignem, ali sad joj je trebalo konkretno, ne idealno sudjelovanje.
Marin, trebam brzo. Škola traži potvrdu do podneva. Doma je, pod dnevnikom na komodi. Možeš li je dostaviti?
Na drugom kraju grada sam, krenuo je.
Tea je udahnula, nije dopustila sebi da planu.
Razumijem. Ali ako ne dostavimo, morat ću otići s posla i bit će lošije. Možeš pitati nekog s gradilišta? Ili promijeniti rutu?
Marin je šutio.
U redu. Svratit ću doma, uzeti i odnijeti. Pošalji mi sliku potvrde, da znam što tražim.
Hvala. Odmah šaljem.
Tea je fotografirala potvrdu koju je jučer ostavila na komodi i poslali. Pomislila: To je to, delegirati. Ne junačenje, već molba.
Ostala je mama i slavina. Tea je poslala poruku s brojem dežurne službe i kratkim uputama: Ventil pod sudoperom, udesno do kraja. Ako ne ide, kroz ručnik. Ako je strašno, nazovi, reci da curi slavina i bojim se poplaviti. Zatim ipak je nazvala.
Mama, ne mogu odmah doći, Tea je rekla nježno. Ali ostajem na liniji dok probaš zatvoriti.
Već mi se ruke tresu, priznala je mama.
Hajdemo zajedno. Gdje si sada?
U kuhinji.
Dobro. Otvori ormarić ispod sudopera. Uzmi ručnik. Omotaj ventil i probaj polako okrenuti. Ne naglo.
Tea je slušala šuštanje, zvuk lavora.
Okrenulo se, mama je rekla nakon minute, iznenađeno. O, i prestalo je kapati.
Super. Sad samo nemoj otvarati vodu dok ne dođe majstor. Navečer ću doći pogledati.
Žao mi je što te ometam, rekla je mama.
Ne ometaš, zoveš na vrijeme, Tea je odgovorila i bila iznenađena koliko je to zapravo istina.
Poslala je izvještaj. Kao što je obećala, četrdeset minuta kasnije. Šefica je kimnula, bez osmijeha, ali nije prigovarala. Kolega je podigao palac.
Trebalo bi moći odahnuti. Ali tijelo je još tremiralo, kao nakon naglog kočenja. Tea je znala: ako samo nastavi raditi, do večeri će puknuti i reagirati na svakog doma.
Za vrijeme ručka nije otišla u kantinu, već uzela jaknu, mobitel, slušalice i izašla. Ruta iz popisa: od ureda do ljekarne kroz dvorište, krug oko škole, natrag. Nije joj trebala ljekarna, ali ta ruta je poznata, kratka, bez iznenađenja.
Hodala je brzo, brojeći korake bez razmišljanja, kao da tijelo samo traži ritam. Kod ljekarne je kupila flaster i čaj od kamilice, iako ga već ima doma. Neka bude. Materijalni trag da je brinula o sebi.
Na povratku je stala kraj školskog zida, gledala prozore. Negdje unutra Tomislav piše kontrolni. Uhvatila se u želji da mu napiše kako si?, ali nije. Neka bude u svom svijetu.
Predvečer Marin je poslao poruku: Potvrdu sam donio. Sve ok. Poslije slika: potvrda u ruci školskog domara, u holu škole. Tea se nasmiješila i osjetila da još jedan čvor u grudima popušta.
Doma je stigla kasnije, umorna ali ne iscrpljena. Na komodi je ležao dnevnik, potvrda nije bila tamo Marin je stvarno došao, nije zaboravio.
Tomislav je sjedio u kuhinji i jeo makarone.
Mama, dobio sam četvorku, rekao je kao da je to najbitnije.
Bravo. Tea ga je pogladila po ramenu. Koljeno?
Dobro je. Bojao sam se da opet zaboli.
Tea je kimnula. Htjela je reći: I ja sam se bojala, ali nije bilo bi previše. Stavila je vodu za čaj, izvadila kupljeni čaj od kamilice, ubacila vrećicu u šalicu.
Marin je ušao, skidajući cipele.
Kako je prošao dan? pitao je.
Tea je osjetila želju nabrojati mu sve teškoće, dokazati da joj je bilo naporno. Ali, na popisu je stajala jedna iskrena rečenica bez optuživanja.
Stavila je šalicu na stol i rekla:
Danas sam bila jako u stresu. Trebam da barem pola sata večeras budeš uz mene, bez mobitela.
Marin ju je pogledao pažljivije nego jutro.
Može. Nakon večere. Umoran sam, ali mogu.
Hvala, Tea je rekla i shvatila da nije ni ustupak ni pobjeda. To je dogovor.
Nakon večere sjeli su u sobu. Marin je odložio telefon ekranom prema dolje. Tomislav je otišao raditi zadaću. Tea mu je ispričala o izvještaju, školskom pozivu, o maminom slavini. Bez dramatiziranja samo tijek događaja. Marin je nekoliko puta pitao, kimnuo, rekao: Da, to je puno. I bilo je dovoljno.
Kasnije je Tea svratila do mame. Uzela je sa sobom francuski ključ i novu gumicu koju je kupila u željezariji putem. Mama ju je dočekala na vratima, s blagim osmijehom.
Mislila sam da si ljuta, rekla je mama.
Ljuta sam bila, iskreno je rekla Tea, skidajući jaknu, ali ne na tebe. Ljuta na to što ne mogu biti svuda na vrijeme.
Zajedno su otvorile ormarić pod sudoperom. Ventil je bio zatvoren, lavor suh. Tea je provjerila spojeve, pritegnula maticu, zamijenila gumicu. Voda više nije kapala. Nije bilo čudo, samo mehanika.
Kad se Tea vratila doma, papir je još ležao u ladici. Izvadila ga je, otvorila i pogledala korake. Nisu obećavali da će život biti glatki. Obećavali su samo jedno ima set malih radnji koje možeš poduzeti kad sve krene naopako.
Na dno je napisala novu stavku: 8. Zamoliti za pola sata bez mobitela. Pokraj nje dopisala: Djeluje.
Složila je papir, vratila u ladicu, zatvorila. Dan nije postao savršen. Ali više nije bio katastrofa i to je bilo dovoljno da Tea legne s osjećajem da sutra može opet uspjeti.
Ponekad, samo nekoliko malih koraka i iskrene riječi mijenjaju cijeli dan. Možda ne poprave sve, ali pokažu da se čovjek ne mora nositi sam sa svojim kišama.
