Dobro jutro, drage gospođe! O čemu brbljamo danas? Maknite se malo, idem poslušati vijesti. Takve stvari sigurno nećete vidjeti na televiziji, rekao je Robert, već sav razdragan. Žene su se nasmijale i napravile mu mjesta.
Gdje si bio? upitala ga je moja tetka. Bio sam u trgovini. Doživio sam nezgodu, supruga me ostavila…
Stara žena je povikala: Je li moguće, sinko? Otišla je kod mog prijatelja. Rekla je da nisam mužjak ako nigdje ne radim.
Moja tetka je bila zatečena: Čekaj, pa i on je nezaposlen. Što vas zapravo razlikuje?
Robert je samo odmahnuo glavom: Ni ja ne znam.
Robert je otišao, a tetka je rekla: Vidi ti njih, muškarci! Ništa ne rade, a žele živjeti na ženinoj grbači. I Robert… kakav je to nekada bio muškarac! Pravi zgodan čovjek! A otkad su ga supruga i dijete ostavili, posve se promijenio. A njegov prijatelj? On je bio prvi gazda u selu! A Marija, odlična kuharica! Dobro, muž joj je napustio, sada živi samo za svoju djecu. Ali ne, ona skače od jednoga do drugoga. Očekuje nešto od njih. A oni?
Ne, ne radi to što će napraviti ogradu ili okrečiti zidove… Natječu se međusobno. Što se događa sada u selu? Prije su muškarci šetali, ali bili su vrijedni. A danas? Bez posla, bez obitelji! Ostali odlaze iz sela. Naravno da odlaze! Svi traže bolji život.
I nemojte meni pričati, dodala je starica, moja djeca su odlutala svuda po svijetu. Dođu svakih pola godine. Unuke vidim samo na fotografijama. Nekad smo živjeli svi zajedno. Roditelji, djeca… svi sretni. Pjevali i razgovarali do kasno. Okupljali smo se i kosili livadu. Sva obitelj i susjedi. Ili kopali vrt. Skopali bi u jedan dan. Ostali do večeri, sutra opet posao. A sada svatko radi sam u svojoj kući.
Marija je prolazila. Nosila je teške vreće, a dvoje djece trčalo za njom. Selite li se? upitala ju je tetka. Marija je duboko uzdahnula.
Da, kod Mihaila. Kako drugačije? On barem prima mirovinu. A Robert, što je s njim? Ništa ne radi. Moram djecu odgojiti na nogama. Nemam kune. Od dječjeg doplatka se ne može živjeti. Da je drugačije, pitala bih već davno. Mislim da ću na proljeće otići u grad. Kupit ću malu kuću, bez mužjaka. Dosta mi je svega. Nitko neće ništa, dok im ne kažeš. Ali jesti žele. U selu nemam što tražiti. Najstariji će uskoro u školu. Tko će ga voditi? Kćerka će u vrtić. Ja ću si pronaći posao. Žao mi je što moram otići. Ovdje sam rođena i odrasla. Ali moram. Dobro, idem. Inače će me Mihail tražiti po selu. Zbogom, gospođe, rekla je Marija, uzela stvari i otišla.
Mislim da je bila u pravu. Marija je mlada žena, ima još djecu za odgojiti. I ja bih isto učinila na njenom mjestu. Gdje sad? Šteta je napustiti dom. Pokojni muž ga je sagradio. Mislio je da će djeca živjeti s nama. Jednom sam brala gljive i izgubila se. Ljudi su šetali stazama, sada je sve zaraslo. Tako ćemo ovdje živjeti. barem donesu mirovinu u kuću. Odlazim, rekla je moja tetka, ustala, farma ne čeka. Moram pomusti kravu i nahranit kokoši. Vidimo se sutra.
Starica je dugo ostala sama. Prisjećala se svojih dana, kako je odgajala djecu. Godine su prošle. Samo Bog zna koliko joj je još ostalo. Kad se spustila noć, vratila se u kuću. Nije ni palila svjetlo, odmah se uputila u krevet. Nije joj trebalo. Baka već tri godine nije vidjela ništa.
Marija zapravo nikad nije napustila selo. Ostala je tu. Nije skupila hrabrost za promjenu života. Dok ima ljudi, selo živi. Mnogo je takvih sela prazno! Ostale su samo stare kuće i groblje, a ljudi ih posjećuju jednom godišnje.
