Pa što šutiš? Mislim da sam bio jasan ili gradimo kuću, ili nam nije mjesto zajedno. Ja sam muškarac, imam pedeset i pet godina, želim živjeti na zemlji, a ne u betonskom golubu! Viktor je tresnuo šalicu o tanjurić, čaj se razlio po stolnjaku. Čuješ li me uopće, Marija?
Marija je polako podignula pogled sa tanjura. U kuhinji je mirisalo na pržene faširane šnicle i nešto smrdeće na valerijanu, iako je još nije popila, vjerojatno se miris već uvukao u zidove od silnih svađa zadnja dva tjedna. Viktor je sjedio nasuprot, rumen, s onom tvrdoglavom borom na čelu koja joj je nekad bila znak muškosti, a sad samo izazivala tupo nerviranje.
Čujem te, Viktore, smireno je odgovorila, brišući fleku salvetom. Želiš kuću, to sam shvatila još prije šest mjeseci. Ali ne razumijem zašto bi cijena te kuće trebala biti moja stan.
Opet tvoja stan! Viktor je razmahao rukama. Koliko ćemo toga dijeliti?! Mi smo obitelj ili što? Pet godina živimo! Sve bi nam trebalo biti zajedničko. Ti se držiš te svoje jednosobne ko krpelj. Ona stoji prazna, skuplja prašinu, a mogli bismo već podignuti temelj!
Nije prazna, Viktore. Tamo žive podstanari, i taj novac mi je dobra dopuna plaći. I tvojoj također, jer kupujemo hranu za isti frižider, Marija je pokušala govoriti ravno, iako se u njoj treslo.
Sitniš! odmahnula je. Što je tih 300? Kuća to je kapital! To je gnijezdo, to je naša budućnost! Razmisli o starosti. Sjediš pred zgradom na klupi, ili izađeš na verandu s kavom, ptičice pjevaju, svjež zrak…
Marija je pogledala kroz prozor. Grad je žuborio, svjetla avenije su treperila. Svidjela joj se ta vreva. Svidjela joj se njihova ugodna dvosobna stan u Zagrebu, blizu tramvajske stanice, poliklinika preko puta, a kći i unuk su živjeli u susjednom kvartu. Imala je pedeset i dvije, bila glavna računovotkinja u maloj firmi i nije sanjala o parcelama, septičkim jamama i čišćenju snijega negdje trideset kilometara od civilizacije.
Ali Viktor je sanjao. U zadnjih godinu dana ta mu je želja postala opsesija.
Viktore, imaš svoju parcelu. Tvoja je, naslijedstvo. Gradi ako želiš, ali za svoje novce, ponovila je po stoti put argument koji je uvijek izluđivao Viktora.
Kakve svoje? Viktor je skočio. Znaš da mi u biznisu trenutno ništa ne ide. Nema klijenata, loša sezona, novac zamrznut u betonu! Prodajemo tvoju stan to je početak. Brzo postavljamo zidove, pa završimo, i onda možda krenu narudžbe, vratimo dugove.
Marija je tiho ustala i počela skupljati stol. Znala je taj scenarij. Kasnije će krenuti posao slušala je svih pet godina braka. Viktor je radio u montaži vrata, a uvijek je bio loš period: siječanj svi piju, svibanj svi su na vikendicama, ljeto svi su na moru. Glavni novac u kuću dolazio je od Marije. I ona jednosobna stan, koju je naslijedila od bake, još prije braka, bila je njezina sigurnost. Njezin nepovredivi zalog, koji je čuvala za kćer Anitu ili za ne daj Bože.
Ignoriraš me? Viktor joj je prepriječio put do sudopera. Marija, ozbiljan sam. Umoran sam. Osjećam se kao podstanar u tvojim stanovima. Hoću biti gospodar u svojoj kući. Ako mi ne vjeruješ, ako ti je žao te nesretne stan radi naše budućnosti naša ljubav ne vrijedi ništa.
Kakve veze ima ljubav? Marija mu je pogledala u oči. Ovo je stvar ekonomije. I zdravog razuma. Prodati likvidnu nekretninu u centru, uložiti u gradilište u polju koje može trajati godinama? Što ako nešto krene po zlu? Čime ćemo završavati?
Ti uvijek skvičiš! Viktor je ljutito rekao. Ovako. Imaš vremena razmisliti do ponedjeljka. Danas je petak. U ponedjeljak ili zoveš agenta i stavljaš stan u prodaju, ili idemo u matični ured i razvodimo se. Neću živjeti s ženom koja mi ne vjeruje i drži me iza leđa.
Okrenuo se, zgrabio jaknu u hodniku i zalupio vratima tako da su čaše zazvonile u vitrini.
Marija je ostala sama u tišini kuhinje. Voda kaplje iz slavine: kap, kap, kap. Stegla je slavinu. Ruke su joj drhtale. Ultimatum. Jednostavno. Ili prodaj svoj stan ili odlazim.
Sjela je na stolac i stavila ruke na glavu. Prije pet godina, kad su se upoznali, Viktor joj se činio poklonom sudbine. Ugledan, zabavan, spretan. Pravio je romantične geste, cvijeće, izleti. Nakon razvoda od prvog muža, koji je pio, Viktor je bio siguran zid. Doselio je k njoj s jednim koferom i kutijom alata, i njihovi počeci bili su lijepi. Popravio je slavine, zamijenio parket, zajedno su išli na more.
Ali bilo je signala. Sada, u toj tišini, prisjetila ih se sve jednog po jednog.
Kako ju je prvi put tražio novac za pokretanje posla, a onda kupio novi štap za ribolov i rekao posao će pričekati.
Kako je gunđao kad je pomagala Aniti, kćeri, s novcem: Neka muž brine, nama je potrebnije.
Kako ju nije htio prijaviti na svoju vikendicu kad se radilo o poreznoj prijavi, govoreći: Pa to je roditeljsko, tko zna što može biti.
A sad je tražio da proda svoju imovinu stečenu prije braka.
Marija je natočila čaj i nazvala Anitu.
Bok, mama! Zašto tako kasno? Je li sve u redu? Anitin glas je bio vedar, u pozadini se čuo smijeh unuka, Toma je prao ruke.
Anita… Viktor je stavio ultimatum. Ili prodam bakin stan za njegovu gradnju, ili se razvodimo.
Na telefonu je nastala tišina. Onda Anita jako čvrsto izgovori, drugačijim glasom:
Mama, nemoj ni pomisliti.
Kaže da mu ne vjerujem, da rušim obitelj.
Mama, uključi računalno razmišljanje! skoro je viknula Anita. Kakva kuća? Na koga će biti upisana? Parcela je njegova! Kuća u braku je zajednička, ali zemljište je njegovo! Novac od prodaje tvoje stan ide u zajedničku kasu. Ako, ne daj Bože, razvod poslije, možeš dokazati da si uložila svoj prijevjen novac? To traje godinama na sudu! Ti ostaješ bez stana i on u kući!
Razumijem, Anita. Sve mi je jasno. Ali… pet godina. Navikla sam. Bojim se ostati sama.
Gore je ostati sama i bez doma, mama. I s kreditima koje će te natjerati uzeti za završne radove. Sjeti se njegovog sina, Ivana?
Što Ivan ima s tim?
Eto, Viktor je prije par dana zvao mog muža, tražio novac posuditi. Kaže, Ivan imao nesreću s autom, mora hitno popraviti, a tata nema za to. Mama, on ima uvijek probleme. A tvoj Viktor želi tvoji novac za svoje. Građuje kuću, pa će reći: Ivan nema gdje živjeti, neka na drugom katu bude. I brineš za dva odrasla muškarca u zabiti.
Razgovor s Anitom malo je otrijeznio Mariju, ali gorčina je ostala.
Subota prošla u mučnom iščekivanju. Viktor nije spavao doma. Došao je tek na ručak, demonstrativno šutljiv, ušao u sobu i legao gledati televiziju. Marija je kuhala juhu. Razmišljala je ući i razgovarati, možda pronaći kompromis. Reći: Ajmo krenuti skromno, prvo s roštiljem, pa štedimo…
Ali onda je čula kako razgovara na telefonu. Vrata su bila malo odškrinuta.
Da, Ivane, ne brini. Rješavamo ovo. Mama se malo koprca, ali neće ni ona nigdje. Drži se za gaće, boji se da odem. Stara je već, tko bi je, osim mene? Dovršit ću do ponedjeljka. Prodajemo stan, odmah ti šaljem tisuću eura, rješavaš dug s bankom… Ostalo ide u gradnju. Pa što? Zemlja moja, kuća na kraju isto. Mama… nek se brine za cvijeće.
Marija je zaledila s kutlačom u ruci. Krv joj je nestala iz lica.
Stara je, tko bi je osim mene.
Drži se za gaće.
Dovršit ću.
Iznutra je nešto puknulo. Ta tanka nit sućuti, vezanosti i straha od usamljenosti pokidala se zvonko i naglo.
Položila je pažljivo kutlaču. Isključila štednjak. Juha nije bila gotova, ali to više nije bilo važno.
Marija je otišla u hodnik. Izvadila veliki plavi kofer s kojim su išli u Vodice prije tri godine. Otvorila ga, odvukla u spavaću sobu.
Viktor je ležao i gledao telefon. Kad je vidio ženu s koferom, nasmiješio se podrugljivo.
Što, ideš skupljati stvari? Istjeraj podstanare? Normalno. Ionako trebaš pokazati karakter kad ti muž govori pošteno.
Marija je tiho otvorila ormar. Izvadila njegovu hrpu košulja, traperice, pulovere.
Ej, što radiš? Viktor je podigao lakat, zbunjen. Zašto uzimaš moje stvari?
Skupljam, mirno je rekla. Htjela si odlučiti do ponedjeljka? Zašto čekati? Ja sam odlučila sad.
Ti… ti mene izbacuješ? iznenadio se, lice mu je izdužilo. Marija, nisi normalna! Šalio sam se! Malo sam te prepao da se pokreneš!
Ja ne šalim, Viktore. Digni se. Spremi čarape, donje rublje, alat iz ostave. Zvat ću ti taksi do tvog studentskog doma. Ili gdje si prijavljen? Ah, kod mame u Zagorju. Eto, ideš tamo.
Ne možeš to! skočio je, lice crveno. Ovo je i moja kuća! Pet godina sam tu živio! Ja sam ovdje tapete lijepio! Ja sam letve pričvrstio!
Letve? Marija se nasmijala. Dobro. Dati ću ti za letve. I za ljepilo za tapete. A za troškove koje sam plaćala sve ove godine, hranu koju sam kupovala, benzin koji sam plaćala to ti neću računati. To je cijena za mušku pažnju.
Marija, prestani s histerijom! pokušao ju je zagrliti, promijeniti taktiku, upaliti šarm. Čuj, čuo sam te. Ne želiš prodati nećemo. Ajmo uzeti kredit? Ja sam na sebe, ti samo jamac…
Marija se odmaknula. Bilo joj je odvratno. Odvratno jer pet godina nije vidjela s kim živi. Ili nije htjela vidjeti.
Čula sam tvoj razgovor s Ivanom, Viktore. O staroj, o gaćama, o tome kako ćeš me dovršiti.
Viktor je problijedio. U očima ga je zasjao strah. Znao je da je prešao granicu, povratka nema.
Prisluškivala si?!
Bila sam u svom stanu, na svom prostoru. Vrata su bila otvorena. Spakiraj se. Imaš sat vremena. Onda mijenjam brave.
Sljedeći sat bio je kao magla. Viktor je vikao, prijetio sudom i dijeljenjem imovine, pa padao na koljena, molio da mu oprosti budalu. Bio je jednom bijesan buldog, drugi put prebijena dvorska. Marija je sjedila u fotelji i gledala ga suhim očima. Nije ga žalila. Samo ju je bilo sram što je dopuštala takvo ponašanje.
Znala je zakone. Stan u kojem su živjeli, kupila je deset godina prije braka. Drugi stan nasljedstvo. Auto na nju, kupljen na kredit koji plaća ona. Viktor, od imovine, ima samo tu parcelu u polju i starog Renaulta, vrijednog manje od njezine jakne. Nisu imali što dijeliti osim vilica i žlica.
Kad su se vrata zatvorila, Marija nije zaplakala. Zaključala je dvaput, stavila lanac. Onda otišla u kuhinju, izlila nedovršenu juhu što je Viktor toliko volio, otvorila prozor da izlufti miris njegovog parfema i valerijane.
U ponedjeljak je podnijela zahtjev za razvod. Matičarka joj je dala mjesec dana za pomirenje, ali odmah je napisala da je to nemoguće.
Viktor nije odustajao dugo. Čekao ju je kod firme s cvijećem, glumio pokajanje. Onda je počeo slati ljutite poruke, tražeći nadoknadu za potrošene godine. Onda je zvao njegov sin Ivan, prijetio joj tužbom i govorio kako će tata dobiti pola.
Marija je promijenila broj. Angažirala odvjetnicu, da spriječi bilo kakvo prisvajanje. Kao što je Anita rekla, nije bilo što dijeliti renovacija u stanu nije značajno poboljšanje za dionicu, a Viktor nije imao računa, jer je sve kupovala ona.
Prošlo je pola godine.
Marija je stajala na balkonu svoje stan. Bila je topla ljetna večer. Dolje su se djeca igrala. Pila je čaj iz nove, lijepe šalice. U stanu je bila tišina i mir. Nitko nije tražio večeru, nitko nije prebacivao njen omiljeni film na nogomet, nitko nije govorio da krivo troši novac.
Nije prodala bakin stan. Dapače, napravila je mali renovaciju (uzela majstore, a ne čekala spretne muške ruke) i iznajmila ga skuplje. Taj novac sad štedila za putovanja. Oduvijek je sanjala otići na Plitvice, ali Viktor je tvrdio: Zašto Plitvice, radije popravimo ogradu na vikendici.
Sad ograde neće biti. Ali bit će Plitvice.
Zvono na vratima prekinulo joj je misli. Došle su Anita i Toma.
Bok, baka! trogodišnji Toma zagrlio ju je za noge. Kupili smo tortu!
Mama, kako si? Anita je pogledala majku. Izgledaš super. Nova haljina?
Nova, nasmijala se Marija. I nova frizura. Znaš, Anita, kako je dobro što je postavio ultimatum. Da nije, još bih valjda pet godina trpjela, davala mu život po komadićima. Ovako ko da je rana procurila. Bolelo, ali zacjelilo brzo.
Pili su čaj u kuhinji baš tamo gdje je prije pola godine izrečeno ono zlokobno ili prodaj, ili razvod. Sad je mirisalo na vaniliju i svježu tortu.
Usput, rekla je Anita grizući tortu. Nedavno sam vidjela Viktora u shopping centru. Izgleda jadno. Neuredan. S nekom ženom, ona mu je vikala da ne gura kolica kako treba.
Marija slegnula ramenima.
Nadam se da nazad nema još jednu stan koju će tražiti da proda.
Mama, žališ li što? Biti sama… neobično je?
Sama? Marija je pogledala oko sebe, pogledala Anitu, Toma je razvlačio krem po tanjuru. Nisam sama, ljubavi. Sa sobom sam. I s vama. Biti sama je puno bolje nego biti s nekim kome si samo izvor rješenja. Možda jesam stara, kako je rekao, ali nisam glupa.
Navečer, kad su djeca otišla, Marija je sjela za kompjutor. Trebala je pregledati poslovne papire. Ali prvo je otvorila stranicu agencije za putovanja. Karte za Plitvice već su bile rezervirane. Gledala je slike jezera, slapova i beskrajne prirode.
Život nije stao s pedeset i dvije. Tek je počeo. U novom životu nema ultimatumâ, manipulacija ni sebičnih rodbina. Samo sloboda izbora i poštovanje sebe.
Sjetila se Viktorovog lica kad mu je pokazala kofer. Njegovo iskreno čuđenje bio je siguran da neće otići. Mnoge žene i zaista trpe, bojeći se izgubiti status u braku, bojeći se osude, praznog stana. Marija je također strahovala. Ali strah da izgubi samu sebe bio je jači.
Zatvorila je laptop i otišla spavati. Sutra je novi dan. I taj dan je samo njen.
