San moj i mog supruga oduvijek je bio živjeti kraj mora. Deset dugih godina smo odlazili na obalu, nismo se pronalazili u svemu, štedjeli smo kune kako bismo kupili stan u kakvoj primorskoj destinaciji. Nismo ni sanjali o luksuznim apartmanima, željeli smo običan dvosoban ili trosoban stan; uređenje nam zapravo nije bilo važno.
I sadasan se konačno ostvario. Istina, suprug i ja smo još imali kredite, ali cilj je bio dosegnut. More, vlastiti stan samo nekoliko koraka od plažeupravo ono čemu smo stremili.
Prva dva mjeseca smo napokon mogli odahnuti i uživati. No onda je došla moja mama u posjet. Pokazujući joj naš ugodan stan, zamolila je da dobije jedan set ključeva, onako prijateljski, kako bi mogla dolaziti bez najave. Suprug i ja nismo ni slutili da će se taj set ključeva ubrzo umnožiti.
Jednog jutra, dok smo još bili u krevetu, začuli smo kako se brava otključava i čulo se kucanje. Suprug, misleći da je draga mama došla, brzo se ušuljao do hodnika. Njegovo iznenađenje bilo je veliko kad je pred vratima ugledao cijelu obitelj s dvoje djece. Kada sam i ja stigla, shvatila sam da je to rodbina moje sestrične.
Nismo imali bolju ideju nego da iskazujemo radost zbog neočekivanog susreta. Sestra, bez imalo nelagode, objasnila je da je napravila kopiju ključeva sa mamina seta, a mama je, naravno, rekla da ćemo se baš veseliti iznenađenju.
Ti turisti ostali su kod nas tjedan dana. Naravno, donijeli su hranu iz svog sela, pa su brige oko obroka bile manje važne. Ali prisustvo druge obitelji, i to s ljetnim raspoloženjem, nije baš povećavalo moj i suprugov optimizam.
Nakon što su napustili naš stan, nazvala sam mamu i zamolila je da u buduće ne organizira takve nenadane dolaske rodbine. Mama se čudila zašto sam ljuta i tvrdila da nije ništa strašno, sestra je bila presretna što smo ih tako srdačno primili i očekivala je da će i dalje dolaziti besplatno na more.
Uskoro je krenula lavina drugih rođaka, inspiriranih mamom. Stričevi, tetke, nećaci i razni bliski pojavljivali su se u stanu dok smo najmanje to očekivali. Često je bilo pravo zbrka, dolazilo bi više gostiju odjednom. S pozdravima i tipičnim:
Ma gdje bi se drugo sreli nego kod Martine!
Martina (ja), međutim, bila je neprimijećena, a isto tako i suprug, kakvi vlasnici, pa oni su tu samo što bi oni, kad su došli rođaci!
Nakon dva takva ljetna ciklusa posjeta, zatražila sam od mame ključeve natrag. Bila je duboko povrijeđena i optužila me za oholost i otuđenje. Kad sam suprugu ispričala razgovor, zagrlio me i rekao:
Ma znaš li koliko sada ima ključeva? Mamin set više ništa ne mijenja. Ako ti nije problem, sutra ćemo staviti nova vrata, s novim bravama.
Nije mi smetalo, a tjedan kasnije, pokušavale smo ne praviti buku dok smo slušale kako netko bezuspješno pokušava otvoriti nova vrata starim ključevima. Uskoro je zazvonio mobitel, ali nismo se javljali.
Te večeri mama je bila ogorčena, vikala je kako je sestrična morala provesti noć na kolodvoru dok je čekala vlak. Kad sam je pitala tko je uopće bio taj nepozvani gost, dobila sam samo tišinu.
Poslije su se dogodile još dvije neuspjele pokušaje osvajanja stana. Naša nova vrata su prošla test izdržljivosti, a suprug i ja smo napokon stekli sigurnost da je ovonaš stan, a ne prolazna stanica.
Mama više ne dolazi u posjet, solidarizira se s rodbinom, a ja pokušavam zadržati normalan odnos, ali nikome više ne dopuštam ulazak. Ovaj stan je naš, zaslužen samo našim trudom.
Zanimljivo je da nitko od rodbine nije ni razmišljao o tome da prođe isti put i kupi svoj stan na moru. No svi su vrlo rado dolazili u gotov dom, za razliku od nas.
I tako, naučila sam da ništa ne vrijedi koliko mir i dom koji dijeliš samo s ljudima koje odabereš. Prava radost dolazi tek kad imaš svoje mjesto pod suncem, stečeno vlastitim trudom, i kad znaš reći ne čak i najbližima.
