Pa što, je li vjenčani list zaista čvršći od zajedničkog života bez papira?
šalili su se s Ankom muškarci.
Ma neću ići na trideset godina mature, upast ću poslije u depresiju.
Nek idu ti koji su svake godine išli, njima ni ne smeta kako su se promijenili vikala je Anka u telefon svojoj jedinoj prijateljici.
Pa kako izgledaš, da se tako bojiš?
čudila se Marijana.
Vidjele smo se prije, što, pet godina, i bila si sasvim u redu.
Jesi li toliko nabacila kilažu ili što već?
Ma nije to bitno, jednostavno ne želim ići, nemoj me nagovarati, Mare!
Anka je već htjela prekinuti razgovor, nadajući se da će Marijana odustati i nazvati nekog drugog s popisa, ali ovaj put prijateljica nije puštala.
Anka, ionako nas je ostalo malo.
Šta, netko je umro?
Anka se uplašila.
Iako se više ne smatra mladom, nije baš tako stara da bi već njihovi vršnjaci odlazili na onaj svijet.
Ma nije to, neki su jednostavno otišli iz Hrvatske.
Pokojni nam je jedino Marin Marić, to sam ti već pričala, preminuo je još prije dvadeset i pet godina, mlad.
Pa nemoj se opirati, okupljamo se svi iz našeg smjera, četiri grupe, a na kraju će nas biti svega trideset.
Jesi konačno udala sina?
E pa sad se možeš malo i proveseliti!
Marijana je još nešto pričala, a Anka se ponovno sjetila Marina Marića.
Uvijek je imao tamne podočnjake i težak pogled, a dečki iz razreda su ga smatrali slabićem.
Ispostavilo se da Marin zaista ima slabo srce.
Odlično je učio, sanjao je da izgradi veliki most u svom rodnom Zadru, ali nije stigao ništa ostvariti.
A što je ona stigla, Anka?
Zaljubila se u Ivicu, koji je bio poslovođa na gradilištu, baš tamo kamo je i ona otišla raditi nakon diplome.
On bi radio u Zagrebu, pa išao natrag kući u Osijek.
Godinama su se viđali, Ivica ju je pred svima zvao ženom.
Govorio je: pravi brak je ljubav, a ne papiri.
Ljudi žive zajedno jer se vole, a ne zbog vjenčanog lista…
Kad je Anka saznala da je trudna, ‘slučajno’ se poklopilo da Ivica nije više došao na posao.
Ispostavilo se da ima troje djece, a supruga mu je ozbiljno bolesna.
Dao je otkaz, a njoj nije ni javio.
Anka je shvatila da od čovjeka s troje djece i bolesnom ženom nema što tražiti.
I ona je dala otkaz na gradilištu prije nego je tko išta posumnjao.
U odlasku su neki muški komentirali:
Eto, vjenčani list je ipak jači od obične veze!
Ali njoj je to već bilo svejedno.
Počela je raditi kod prijateljice iz zgrade, u maloj trgovini prekoputa, u Dubravi.
Dogovorile su se da čak kad rodi, Anka će raditi dvaput tjedno.
Njezina mama je pristala čuvati Antu, jer kakva joj je to kći koja je tako dobar posao izgubila?
Pa sama si me odgojila ovakvom!
ipak je viknula Anka mami kad je ova postala nepodnošljiva.
Mislila sam da ćeš barem biti poštena!
Kroz školu sam te nosila na leđima, a ti, Anka, ništa od tebe!
vikala je majka.
Kakvo sjeme, takav plod, što si čekala?
dobacila je Anka pa odmah požalila.
Poslije su se izgrlile i zajedno zaplakale, ali to je malo što riješilo.
Kamo sad dalje…
Zato, kad je na pet godina mature Marijana zvala i nagovarala da dođe, Anka naravno nije išla.
Tamo će svi pričati o obitelji, poslu, pokazivat slike, a Anka pere podove na tri mjesta.
U zgradu, u školi, pa još i u vrtiću.
O čemu bi pričala s njima?
A i oni, što bi pričali s njom…
Za Antu je bila spremna na sve, sin joj je bio jedina sreća.
Kad je Ante krenuo u vrtić, baka je odlučila da je svoje odradila.
Otišla je sestri u selo pokraj Đakova, kao, loše joj je u Zagrebu, fali joj svježeg zraka.
A Anki je nakon par godina iznenada krenulo primili su je na pola radnog vremena, kao inženjerku, koliko je i završila.
Ante je taman krenuo u školu pa je sve stizala, čak ga je mogla pokupiti s produženog ostanka prije drugih, a drugi klinci su mu zavidjeli.
Kasnije joj se udvarao jedan iz firme, ali ga je odmah odbila.
Ima sina, ne treba joj nepoznat čovjek u kući.
Otac mu ionako nitko neće biti, samo još više problema.
Anka se nečujno dokazivala na poslu, i kad je sin odrastao, napokon je prešla na puno radno vrijeme i postala voditeljica.
Ali se uvijek osjećala nedovoljna, čak je izgledom bila povučena.
Odijevala se skromno, nije bojala kosu, a poslije četrdesete i sijede su se pojavile.
Mislila je da nema prava biti sretna, kad je živjela s oženjenim i skoro otela oca troje djece.
Ne može se šminkati, oblačiti upečatljivo, odmah će netko na nju baciti oko.
U sretne ishode više nije vjerovala.
I oko nje je bilo puno razvedenih, a ona ni njima nije bolja, ako ne i gora…
Ante je izrastao u zahvalnog i dobrog mladića, majčina žrtva ga nije pokvarila.
Ljeti bi išao baki Iri i prateti Lizi pomagať po selu.
Kopao je vrt, s bakama sadio krumpire, ciklu i mrkvu.
Plijevio i zalijevao, a na jesen vadio krumpire i pomagao zatvarati zimnicu.
Od malih nogu je bio snažan, cijepao drva, slagao cijepanice u tavan.
Čak je i mama sad govorila Anki da je to pravo blago, imati takvog sina, a njihovoj tetki Lizi unuka kao dar…
Pa o kakvom sad kafiću i okupljanju uz tridesetu godišnjicu mature da Anka razmišlja…
Sve te misli proletjele su joj glavom u sekundi.
I začula je Marijanino uporno pitanje:
Jesi zapamtila?
Kafić nasuprot doma, idući petak u tri popodne.
Dođi, barem ću imati s kim pričati, inače nitko moj nije tu, hoćeš doći?
U glasu joj je zatitralo nešto, i Anka, ni sama ne znajući zašto, reče:
Dobro, doći ću…
Odložila je mobitel, a već joj je bilo žao što je pristala.
Pogledala se u ogledalo i ponovno posegnula za mobitelom, htjela je nazvati Marijanu da se ispriča.
Ali je broj predsjednice generacije stalno bio zauzet, a Anki je postalo nekako nelagodno…
Kasno navečer otvorila je ormar i izvadila plavu haljinu koju joj je sin kupio za svadbu.
Ante i njegova žena, Tihana, jedva su je nagovorili tada, snaha je sama s njom išla u shopping centar i gnjavila ju oko isprobavanja.
Ta plava haljina svidjela se svima, čak i Anki.
Kupili su i cipele, a Tihana ju je odvela u frizerski salon, gdje su joj ofarbali kosu i napravili frizuru.
To je bilo prije godinu dana.
Ante i Tihana sad žive sami i sretni su.
Sijede su dosad opet izrasle, nema se pred kim sređivati, smiješno joj je isticati se.
Anka je ipak složila kosu i obukla plavu haljinu s police, suptilno dotaknula usne ružem, pa ipak obrisala maramicom činilo joj se previše.
U kafiću je bilo živo kad je stigla na dogovoreno vrijeme.
Marijana ju je odmah primijetila i dotrčala:
Anka, prava si ljepotica, baš mi je drago vidjeti te!
Marijana je malo dobila na težini, ali joj je to nekako pristajalo, izgledala je mlađe.
Razgovarale su za stolom, kasnije je netko odveo Marijanu, a Anka je ostala piti sok, gledala okolo i slušala glazbu.
Posebno jer je netko pustio njihove studentske pjesme vratile su je u dane kad su bile mlade i sanjale o boljem životu.
Smijem li vas zamoliti za ples?
kroz glazbu je čula neki glas.
Pogledala je i odmah prepoznala.
Bio je to Saša Radić iz paralelne grupe.
Oženio se na trećoj godini, a Anki je tada bio simpatičan.
Anka, kako si lijepa ispala!
Prvi put sam došao na okupljanje, nikog ne prepoznajem, samo tebe.
Saša joj pruži ruku, Anka se nije usprotivila, ustala je i otišla plesati s njim, uhvativši začuđen pogled Marijane.
Plešući nekoliko pjesama u tišini, Saša ju je iznenada pitao:
Anka, smijem li te otpratiti?
Da odmah kažem, razveden sam duže vrijeme, ali ako te doma čeka muž…
samo ću te ispratiti, ionako je kasno…
Saša je otpratio Anku kući, ali sljedeći se dan opet našli i više se nisu razdvajali.
Tihana je birala i haljinu i cipele za Ankino vjenčanje.
Već je bila vidno trudna, a Anka se čudila što su u toj dobi još mladenci.
Dopustila je sebi da bude sretna.
A Tihana joj tiho šapnu:
Gospođo Anka, pa vi ste tako lijepa!
Mi s Antom smo presretni zbog vas, a sreća nije zabranjena, niti ima rok!
Zapravo, stvarno je tako pomislila je Anka sjedeći za svadbenim stolom, gledajući svog muža Sašu.
Sad napokon mogu…
Anka si je konačno oprostila i dopustila sebi sreću.
