Moji roditelji žive u Osijeku, a ja sam se još davno preselila u Zagreb.
Nismo se vidjeli preko dvadeset godina. Oni su cijeli život umjetnici, nastupaju u klapama i zborovima, stalno su na turnejama. Kad sam imala pet godina, počela sam živjeti kod bake. Da bi bilo lakše mojoj baki, selile smo se kod njenih rođaka u Kutinu. U početku bi mama i tata došli do nas dvaput, ponekad i triput godišnje, ali više s vremenom ni toliko. Na kraju su i ti rijetki posjeti prestali. Toliko su se udaljili da sam i prestala razmišljati o njima, veze su nam potpuno pukle.
Dok sam studirala na Medicinskom fakultetu, udala sam se na trećoj godini studija.
Sad moj suprug i ja imamo privatnu stomatološku ordinaciju i zaista nam je super, financijski smo jako dobro. Onda, prije godinu dana, moji roditelji se pojave niotkuda. Počeli su zvati ordinaciju, jer nisu ni imali moj broj. Svaki razgovor s njima svodio se na to kako im je teško, puno su se žalili.
Uvijek bih ih isto poslušala, ali sam im rekla vi ste sami izabrali svoj put onog dana kad ste mene ostavili baki da me odgaja. Ponekad bi oni baki dali koju kunu, ali većinu vremena živjele smo samo od njene mirovine. I baka mi je to više puta rekla, a i sama sam shvatila jer smo stalno morale štedjeti na svemu.
Dobar sam bila učenik pa sam upala na fakultet bez da plaćam školarinu. Da mogu preživjeti i imati što obući, radila sam noćne smjene kao medicinska sestra. Danas smatram da imam svoj život, a moji roditelji svoj neka oni žive kako znaju.
Kad su shvatili da od mene neće biti pomoći, počeli su me prijetiti da će tražiti alimentaciju. No s obzirom na ove naše hrvatske zakone, iskreno sumnjam da će išta uspjeti. Njihove me riječi sad stvarno otjeraju još dalje od njih. Prije sam ponekad još i razmišljala da im pomognem, danas više ne želim ništa znati o njima.
Što ti misliš, jesam li u pravu ili ipak ne bih trebala biti ovakva prema roditeljima?
