Oni su uskoro trebali dobiti vlastitu bebu i više im nije trebalo sirotište niti dijete iz njega

Luka je sjedio u kutu i gorko plakao. Nije mogao shvatiti što je to loše učinio. Zašto su ga mama i tata napustili i odveli u dom za djecu? Pa on ih je cijelo vrijeme neizmjerno volio i bio poslušan roditeljima.

Roditelje je izgubio odmah na početku rođena majka ga je napustila još u rodilištu. Nakon toga su ga usvojili Ivana i Damir. Nisu mogli imati vlastitu djecu pa su iz doma uzeli malenog dječaka. Ali Damir ga nikako nije mogao zavoljeti. Osjećao je da je Luka tuđe dijete, koje nikada neće biti njegovo. Ivana se odmah priviknula na njega mazila ga je, brinula o njemu, ali nikako, koliko god se trudila, nije mu mogla stvarno biti mama.

Godine su prolazile. Luka je rastao u obitelji i neizmjerno volio Ivanu i Damira. I tada, jednoga dana, Ivana je saznala da je trudna. Od sreće nije mogla spavati, isto kao ni Damir kada je čuo vijest.

Otkad je Ivana zatrudnjela, počeli su zanemarivati Luku. Sve češće im je smetao, počeo ih je nervirati. Damir ga je ponekad ispljuskao. Kao da im više nije trebao; imali su dovoljno brige oko novog djeteta. Tako su odlučili vratiti Luku u dom za djecu. Potpisali su odricanje na sudu i izgubili roditeljska prava.

Nakon presude, Ivana je prišla dječaku i kazala mu da će sada živjeti u domu. Luka je neutješno plakao, dozivao mamu, ali ona se samo okrenula i otišla. Imao je tek pet godina, a već su ga izdali ljudi kojima je najviše vjerovao i koje je najviše volio. Izdali su ga dvaput: prvi put njegova biološka majka, a sad i posvojitelji.

Sudkinja koja je vodila slučaj sve je to gledala i nije mogla ostati ravnodušna. Pristupila je socijalnoj radnici iz doma i rekla joj da želi posvojiti dječaka. Srce joj se slomilo kad je vidjela kako su ga oni, kojima je najviše vjerovao, izdali. Sudkinja Marija je vrlo brzo sredila svu potrebnu papirologiju. Ubrzo je dovela Luku kući iz doma.

Odmah ga je počela zvati nježno Lukica, pa je dječak ubrzo zaboravio bivše roditelje i snažno se vezao uz Mariju. Godine su prolazile. Luka je bio odličan učenik. Srednju školu završio je s odličnim uspjehom, a potom upisao Medicinski fakultet. Kad je diplomirao, primili su ga u dobru kliniku. I onda mu je jednog dana u ordinaciju došao čovjek kojeg je odmah prepoznao. Bio je to Damir, njegov prvi posvojitelj. Ispričao je Luki da mu je supruga preminula na porodu, a dijete je bilo mrtvorođeno. Nakon toga se odavao piću, zapustio život. Tek je kad je upoznao Anu, ona ga je izvukla iz ponora i nagovorila ga na liječenje.

Tako se ponovno susreo s Lukom. Iako je Luka bio mlad, dobro je zapamtio koliko je zla pretrpio zbog tog čovjeka. Ipak, sjetio se Hipokratove zakletve i odlučio mu pomoći. Sudbina je Damira i Ivanu teško kaznila. Jer, svi znaju napuštenu djecu ne smiješ povrijediti. Luka je postupio mudro: nije se sveti Damiru, život ga je već sam dovoljno kaznio.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

nineteen + fourteen =

Oni su uskoro trebali dobiti vlastitu bebu i više im nije trebalo sirotište niti dijete iz njega
Három gyermekével az utcán maradt anyukánk! Édesapánk elvitte anyánk lakáseladásból származó pénzét és megszökött Anyukánk 38 éves koráig hiába várt a gyermekáldásra, az orvosok is tanácstalanok voltak. Végül feladta, beletörődött, hogy gyermektelen marad. Apánkat látszólag nem zavarta a dolog, mindig azt mondogatta: „Ne aggódj, nem gond.” Mintha nem is akart volna gyereket. Anyukánk reménytelenül, de mégis kérte Istent, adjon neki legalább egy gyermeket – és akár isteni csoda, akár véletlen, végül megszülettem én. Édesanyám határtalanul boldog lett, ám addigra apánk már egyre elviselhetetlenebb volt, éjszakai sírásaimra is ideges lett. Egy évvel később megszülettek az ikeröcséim is, anyu pedig hangosan dicsérte Istent: végre anya lett! És apukámat? Már nem érdekelték a gyerekek, inkább csalásra szánta el magát. Anyut rábeszélte a lakás eladására: „Kell a nagyobb, majd részben hitelből veszünk másikat” – anyu hitt neki. De ahogy apu a pénzhez jutott, eltűnt. A mai napig nem tudjuk, hol van. Így maradt az anyukánk három gyermekkel fedél nélkül. Hová is mehetett volna? Visszaköltöztünk a nagyszülőkhöz: négyen két szobában a mamáékkal. Anyánk ezután elvesztette minden hitét a férfiakban, és keményen dolgozott, hogy három gyereket eltartson – nem volt egyszerű. Így telt az életünk, majd évekkel később meghalt a nagymamánk, aztán a nagypapánk is – lett egy kis hely. Egy parkban, nyáron odament anyuhoz egy korban hozzáillő férfi, ő azonban eleinte mindig visszautasította. Sok parkbéli találkozás után végül anyu beadta a derekát: telefonszámot cseréltek, randizni kezdtek. Két hónappal később átköltöztünk egy tágas, háromszobás lakásba az új apukánkkal, Ádámmal. Szó szerint egyik napról a másikra lettünk boldog gyerekek – Ádám igazi apaként örömben-bánatban mellettünk állt. Mostanra felnőttek vagyunk, Ádámot apának szólítjuk. Egy anya gyerekkel sem teher; mindig van esély a boldogságra. A valódi apánk elmenekült, de a nevelőapánk igazi férfiként magához ölelt minket, és boldoggá tette életünket.