Ja sam bila najstarija sestra u velikoj obitelji. Hranila sam ih, brinula se za njih, vodila ih u vrtić i školu. Moji roditelji me nikad nisu pitali želim li to ili ne jednostavno se podrazumijevalo.
Prijatelja sam imala skoro pa nula tko da ih nađe kad ne stigneš disati, a kamoli kavu popiti. Moji vršnjaci su se izrugivali, pričali kako samo znam brisati dječje guze. To me baš pogađalo, znala bih se isplakati kao kišna godina. Otac bi to primijetio, pa bi izvučen remen bio brži od moje suze. Vikao je da mora izbiti gluposti iz moje glave.
Mog djetinjstva jednostavno nije bilo. Nakon osnovne škole, roditelji su sami odabrali srednju za mene, naravno kuharstvo. Po njihovom, barem će svi doma uvijek biti siti.
Tri godine kasnije dobila sam posao u jednom kafiću u Zagrebu. Tata me tjerao da kradem hranu, što sam odlučno odbila. Mama je rekla da sam sebična i da zbog mene svi gladuju. Prvu plaću su mi odmah uzeli. Kad sam primila drugu, pokupila sam torbu i sjela na prvi vlak koji je vozio kamo god, samo da pobjegnem iz tog pakla. Znala sam već tada: ako ostanem, nema života od mene.
Bilo je teško, ali biti rob vlastitim roditeljima bilo je gore. Obećala sam sebi da ću ići do kraja, bez obzira na cijenu. Prala sam podove, mesti i ribala kuhinju, pa tek kad sam zaradila dobru reputaciju, pustili su me za štednjak.
Štedjela sam i kad mi je plaća porasla duplo. Svaku kunu trazila sam u kasicu-prasicu. Sanjala sam o svom stanu, gdje ću biti svoja gazdarica. Cijelo to vrijeme živjela sam kod bake Mare. Uzela mi je simboličnu stanarinu, a ja sam joj pomagala po kući. Ta stara dama bila mi je kao privremena mama uvijek me čekala s šalicom čaja od kamilice i domaćim pogačama. U tim trenucima bila sam najsretnija osoba u cijelom Zagrebu.
Uskoro sam upoznala svog budućeg muža, Zorana. Nismo imali svadbu samo smo potpisali papire. Uselila sam kod njegovih roditelja. Nekoliko mjeseci kasnije rodila sam kćer, Mirnu, a ubrzo i sina, Marka.
Nakon nekog vremena snila bih snove o svojim roditeljima. Razgovarala sam s mužem i odlučili smo otići k njima. Kupila sam pune vreće poklona i pokušala se pripremiti na najgore. Kad su me vidjeli, dočekali su me s psovkama i rukama u zraku. Braća su bila pijana, sestra također na lošem putu.
Mama i tata kao da nisu primijetili da nisam sama. Nisu ni pogledali unuke, samo su mi zalupili vrata pred nosom. Možda ću vam zvučati sitničavo, ali okrenula sam se i otišla. Poklone sam ponijela nazad sa sobom. Čak ni na njihov sprovod ne bih otišla, pa taman kunu izgubila na put.
