Helena je dolazila iz malog mjesta. Tamo je pronašla ljubav, gdje je strijela ljubavi pogodila baš nju. Helena se zaljubila u Aleksandra, a ni on nije ostao ravnodušan. Dogovorili su pobjeći iz svog malog zavičaja. Roditeljima su rekli da idu u Zagreb zaraditi za pir, a zapravo su doista išli raditi. No kasnije su zaključili da ne žele trošiti novac na svadbu.
Bilo im je dosta mladih iz Zagreba koji na svadbe dolaze u tenisicama i trapericama, prihvaćaju poklone samo u kunama ili eurima, umjesto svadbenog ručka naprave švedski stol ili organiziraju svadbu preko video poziva, a darove troše na ratu za stan.
Tako su napravili i Helena i Aleksandar. Ipak, njihove su majke u rodnom mjestu priredile skromnu gozbu. U Zagrebu nisu imali poznanika. Sve ovo vam govorim samo da steknete dojam o njima i njihovim karakterima…
Prošlo je pet godina od svadbe. Odlučili su pričekati s djecom, pa su zajedno otplaćivali kredit za stan. Helenina majka je bila borbena; sama je odgojila kćer i svakoj telefonskoj razgovoru podsjećala Helenu da je spremna za unuke. Helena je, međutim, znala da bi se, živeći s majkom, jako brzo razišli. Nije bilo natjeravanja, pa su se ne žurili s djecom.
Potom je Helena počela zamjerati mužu, kao što je to znala i ranije, ali tada se znala prebaciti na druge misli. Nazvala me je:
S drugima na telefonu priča po pola sata, a sa mnom brzopotezni pozdrav i ništa više… Kad dođeš doma s posla, pričat ćeš s njim… Ja nakon posla volim gledati miran film o ljubavi, a on ustraje samo na svojim trilerima. Koliko televizora imate? Sad možeš i na računalu pogledati film s slušalicama. Ali nije to obiteljski život ako sjedite jedno kraj drugoga, a svatko je u svom svijetu. Upravo tako i mislim! Ne razumije me Aleksandar! Puno originalno. Zašto se smiješ? Dobro, neću više. Helena, kada vam je najljepše zajedno? Na odmoru ili kad imamo goste… Tad je baš pažljiv…
Naš razgovor trajao je gotovo sat vremena. Ispričala mi je kako su se upoznali i kako su joj sve djevojke zavidjele. Iz toga sam shvatio da Helena ima neiskazanu žensku potrebu za pokazivanjem, a u Zagrebu nije imala kome pokazivati. To je bio prvi problem, a drugi…
Helena, kako zamišljaš savršen brak? Sigurno s djecom. Obično se o djeci priča, ali nekad sa djecom brakovi pucaju… Suprug treba biti zainteresiran za moje raspoloženje, kako mi ide na poslu… Trebao bi znati procijeniti što sam obukla i pohvaliti ručak… Ništa ne komentira? Kaže da je dobro, ali meni to nije dosta. Hajde reci detaljno… Došao je doma, ti mu serviraš, recimo pire krumpir s pljeskavicama, i što… Počne trljati ruke i smješka se. Pa i to je kompliment! Što bi da je odgurnuo tanjur i rekao da nema apetita…
Helena je šutjela; mislim da nije potpuno shvatila poantu svoje žalbe. Ipak, zamjerala je mužu. Iz raznih priča sam shvatio u čemu je problem. Da potvrdim svoje sumnje, pitao sam je o njenom odnosu s majkom.
Doznao sam da je majka emotivna žena. Uvijek ju je zatrpavala pitanjima. Kad bi negdje zapelo, majka bi je poduprla i uvjerila da će sve biti dobro.
Često se kaže, udajemo se za one slične našim roditeljima, za one koji su spremni dati mnogo ljubavi. Helena oca nije imala, pa ni pomisliti nije mogla da svi ljudi ne izražavaju emocije tako intenzivno.
Rekao sam tada Heleni da je u braku zapravo već pet godina sa svojom majkom, i očekuje od supruga da bude kao ona. Prvo se iznenadila, ali nakon što je promislila, složila se.
Kako da se razvedem od mame? Lako. Svaki put kad osjećaš zamjeranje, zamisli da Aleksandar nije u pitanju, nego tvoja brižna majka, koja je uvijek tu. I nema šanse da se on natječe s njom! I to je to! Tako je! Vidjet ćeš, zamjeranje će nestati samo od sebe!
