Ništa se ne čuje
Avion je posramljeno pokazao nos kroz oblake, zavrtio se u neobičnom luku i nježno dotaknuo tlo, baš kao mladoženja koji poljubljuje obraz izabranice pred oltarom.
Pljesak je odjeknuo, ali piloti ga nisu čuli.
Ni Josip Kapulj, kojem su se uši začepile tijekom leta, nije ništa čuo.
Kapulj je stalno stiskao nos i puhao; zrak je izlazio svuda, samo ne ondje gdje je trebalo, dok mu je u glavi šumio bijeli zvuk.
Vratio se s posjeta majci u ranu zoru, taman da se stigne spremiti za posao.
Supruga mu nije spavala, žurila je po stanu, nervozno premećući stvari.
Josip je otišao u kuhinju skupiti ručak.
Slušanje se nije vraćalo.
Odlazim!
Dosta mi je!
Dosta mi je svega!
Ove tvoje bijedne kune, stan na kraju svijeta Mislila sam da imam kronične osjećaje, ispada da sam samo pokupila nekakvu zarazu!
supruga je bacala svoje ispovijesti Josipu u leđa dok je mirno spremao krumpir iz lonca u termosicu.
Odlazim k Ivanu, ne poznaješ ga, ni on tebe, ali on je divan.
Ima osjećaje kakve treba imati.
I ne brini, čista sam pred tobom, nije bilo ništa među nama.
Odlazim pošteno, da kasnije ne bi brbljao o meni, pogotovo pred svojom majkom.
Josip je završio s ručkom, sve stavio u torbu i natočio si kavu.
Ne želiš ništa reći?
Ja se tu iznutra okrenula, ti ništa.
Dušo, molim te, možeš mi ispeglati traperice?
viknuo je Josip preko ramena.
Traperice?!
Ovdje ja o osjećajima, a ti o peglanju…
Ma nek ide sve!
Mislila sam da ćeš me zaustaviti.
Završivši, supruga je u bijesu zgrabila torbu, zamijenila je svoju damsku s onom što je Josip pripremio za posao, i odjurila.
Tek kada je stan zadrhtao od treska vrata, Kapulj je shvatio da je ostao sam.
Kuda ide tako rano?
A traperice?
Koji vrag, gdje mi je ručak? takva su mu pitanja okupirala misli u razvodu jutra.
Tužan jer nije pronašao oba termosa, Josip je krenuo na posao u zgužvanim hlačama.
U liftu je kimnuo predsjednici stanara ženi za koju su svi vjerovali da kune nosi u Zagreb, kao danak, svaki mjesec.
Pričalo se da su njezinim mirisima iliri oživljavali konje i tjerali neprijatelje iz pećina.
Josip je zadržao dah, okrenuo se licem prema izlazu, dok su vrata lift-gas-komore počela kliziti.
Niste predali novce za dezinsekciju.
Danas dolaze istjerati žohare po stubištu odzvanjao je glas predsjednice.
Josip je mirno promatrao kako se od mirisa rastapaju gumene brtve na vratima.
Trebate predati do večeri, možete mi poslati na karticu?
navaljivala je žena.
Josip nije rekao ništa.
Tada se predsjednica sagnula do njegovog uha i glasno izgovorila:
Do kraja dana čekam uplatu.
Čestitam.
A gdje vas sele?
oživje Josip.
Natrag u Sinj?
Vjerovao je u glasine da je žena potomkinja kralja Tomislava.
Predsjednica je prosula Josipu hrpu riječi; do njega su dopirali samo dijelovi: -ka, -dor, -ti, -at, od čega je zvučalo kao nekakva staroilirijska fraza.
Muškarac se nije zamarao značenjem, samo je kimao, kao i na izložbi suvremene umjetnosti.
Lift se otvorio; Josip je požurio van, a predsjednica krenula prikupljati danak od stanova.
Josip je radio kao električar.
Tjedan dana radio je na gradilištu gdje je muškarac s malo mašte i još manje kuna želio stan učiniti čokoladnom bombonom.
Materijal i nacrti, baš kao mu karakter, bili su sumnjivi.
Kapulj nije patio sam.
Zajedno s njim u tu umjetničku jamu upali su vodoinstalater i majstori za interijere.
Dok je Josip probijao zidove za kablove, kolege su radile po drugim sobama.
Klijent je te noći slavio rođendan prijatelja, pa je u kreativnom zanosu odlučio provjeriti napredak radova.
Sve je krivo!
vikao je investitor ljuteći se.
Utikači moraju biti u šahovskim redovima, a luster u kutu, točno tri stupnja od zemljine osi.
Radite kako sam rekao ili vam ništa neću platiti!
S istim sumnjivim idejama i prijetnjama prošao je sve sobe, pa se zatvorio u dječjoj i tamo zaspao na vrećama žbuke.
Sedam sati kasnije klijent je uskrsnuo iz sna, otvorio vrata i ugledao rezultate svojih inovativnih naredbi.
Djelatnici su za to vrijeme kuhinju i dnevni sobu spojili novim prolazom, a u kupaonici postavili gostujući WC.
Klijentova odjeća bila je bijela od žbuke, lice od straha.
Nije se sjećao nijedne svoje naredbe, htio je optužiti majstore za laž, ali su mu pokazali snimku.
Samo Josip nije mijenjao ništa, jer sve mu je promaklo zbog začepljenih ušiju.
Klijent mu je uvalio skromni bonus za otpornost prema pijanim idejama, ostale je otpustio zbog nedostatka otpora.
No pod pritiskom dokaza, platio je sve.
Navečer, gladan i umoran, Josip nije izdržao te je otišao do doktora da ga vrati u svijet zvukova.
Na putu ga je slijedila zla kujica, pokušavala ga uplašiti glasnim lajanjem, ali Josipov svijet bio je nijemi film u kojem ljudi i životinje glume bez riječi.
Teško je shvatiti što taj emotivni pas želi, pa je Josip samo hodao dalje, sigurno i lagano.
Psu je uskoro dosadilo, pa je odustala.
Neka zvuci budu s vama!
rekao je doktor, odvrtajući Josipu uho.
Vrativši sluh, Kapulj je požurio kući.
Usput je izvukao bonus iz novčanika, kupio si burek s kobasicom i skromni buket ženi.
Pred stavom ga je dočekao tužni susjed.
Čuo novosti?
upita ga susjed.
Ma nisam ništa čuo cijeli dan odgovori Josip zabijajući mali prst u uho.
Mirkovićka, znaš, ona što skuplja danak, uzela pare od cijelog ulaza i nestala.
Preselila u drugi grad, obrisala sve tragove.
Pametno isplanirala, obišla sve stubište.
Jesi daje nešto predavao?
Nisam, odmahuje Kapulj.
Jutros je nešto pričala o nekim uplatama, ali nisam shvatio.
Sreća!
Ja, budala, jesam.
Ali jedno veseli: dok je skupljala novac, žohari su ionako pocrkali od mirisa njenih parfema, nasmije se susjed.
Bar nije toliko žalosno.
Stan je Josipa dočekao mirisima i nevjerojatno nježnom ženom.
Oprosti mi, glupačo, nešto me spopalo, ne znam što Neke izboje na suncu valjda.
Sve riječi bih povukla, vjeruj da ništa loše nisam napravila.
Nema nikakvog Ivana.
Kod seke sam bila, ispuhala ventil, sve se vratilo u glavu.
Ti si jutros reagirao baš muški.
To me otrijeznilo.
Oprosti, glupava sam.
Pokrijepila ga vrućim poljupcima i pozvala za stol.
Ma ništa nisam čuo!
prizna Josip, osjećajući da prima nagradu koju nije zaslužio.
Hvala ti!
snažno ga zagrlila supruga.
Eh, što ti je dan, pomisli Kapulj, a nije učinio ništa posebno.
Možda treba češće biti gluh.
Lakše bi živio.Josip spusti glavu i nasmiješi se, osjećajući mirnoću kakvu dugo nije poznavao.
U kuhinji se razlijepio miris bureka, u zraku je titrala toplina pomirenja.
U tom trenutku, iz radija, na pultu pokraj prozora, probudi se pjesma koju je čuo kao dijete, raspršujući sve ostatke tišine u glavi.
Supruga mu dometne šalicu kave, pogleda ga u oči i šapne:
Sada si stvarno tu.
Josip podigne šalicu, osjeti da svaki gutljaj zvoni kao nova prilika.
Žohare više nitko ne spominje, danak je otišao za Mirkovićkom ali život ostajeneuredan i drag, kakav treba biti.
Traperice ostanu neispeglane, ali stol se puni smijehom.
Po prvi put, zavlada glasna tišina koja ni najmanje ne smeta.
Van, kroz prozorsko staklo, sunce razlijeva zlatnu toplinu na grad; Josip zna: nije čuo, ali je na kraju sve razumio.
