BESKUĆNIK
Ivana nije imala gdje otići. Doslovno nigdje… Možda mogu par noći prespavati na kolodvoru. A zatim? Odjednom je Ivanu bljesnula spasonosna ideja: Vikendica! Kako sam mogla zaboraviti na nju? Iako… Vikendica je malo prevelika riječ. To je zapravo polusrušena trošna kućica. Ali bolje mi je tamo nego na klupama u čekaonici. razmišljala je Ivana.
Sjela je u vlak, naslonila se na hladno staklo i zatvorila oči. Navrle su joj teške uspomene. Prije dvije godine izgubila je roditelje, ostala sama bez ikakve podrške. Nije imala ni za školarinu, pa je morala napustiti fakultet i početi raditi na tržnici.
Nakon svega, osmjehnula joj se sreća ubrzo je upoznala ljubav svog života. Marko je bio simpatičan i pristojan. Za dva mjeseca mladenci su napravili skromnu svadbu.
Činilo se samo trebaš živjeti i radovati se… Ali život je Ivani pripremio još jednu kušnju. Marko je predložio da prodaju stan u centru Zagreba koji je naslijedila od roditelja i pokrenu vlastiti posao.
Marko je sve tako lijepo objasnio, da Ivana nije imala ni trunku sumnje. Vjerovala je muž zna što radi i uskoro će zaboraviti na financijske probleme. Kad dođemo na svoje, mogu razmišljati i o djetetu. Kako želim što prije postati mama! sanjarila je naivno.
Biznis Marku nije uspio. Zbog stalnih svađa oko potrošenih kuna, mladi su brzo počeli tonuti u nesuglasice. Ubrzo je Marko doveo drugu ženu u kuću i Ivani pokazao vrata.
Prvo je Ivana pomislila otići na policiju, ali shvatila je da nema što prijaviti. Sama je prodala stan i predala novac Marku…
***
Kad je izašla na stanici, Ivana je sama koračala pustim peronom. Rana je proljeće, vikendica obrasta i stoji u jadnom stanju. Nije važno, srediti ću sve bit će kao nekad. pomislila je, premda je znala da će kao nekad ostati samo uspomena.
Ključ je lako pronašla ispod trijema, ali vrata su bila nakrivljena i nisu se dala gurnuti. Ivana je pokušavala iz petnih žila, ali bez uspjeha. Kad je shvatila da joj snaga nije dovoljna, sjela je na stepenicu i zaplakala.
Iznenada je na susjedovom dvorištu ugledala dim i čula šum. Oduševljena što nekoga ima, pohitala je k njima.
Teta Ruža! Jeste li doma? dozivala je.
U dvorištu se pojavio zarasli starac. Ivana je zastala od iznenađenja. Neznanac je ložio malu vatricu i grijao vodu u prljavoj šalici.
Tko ste vi? Gdje je teta Ruža? pitala je Ivana, povlačeći se unatrag.
Ne bojte se. Molim vas, nemojte zvati policiju. Ne radim ništa loše. Ne ulazim u kuću, samo tu u dvorištu živim…
Začudo, starac je imao ugodan, obrazovan bariton. Tako razgovaraju profesori s televizije.
Vi ste beskućnik? bez dlake na jeziku upita Ivana.
Da, u pravu ste. tiho reče čovjek, gledajući u zemlju. Vi ste ovdje susjeda? Ne brinite, neću vam smetati.
Kako se zovete?
Mihael.
A prezime? precizirala je Ivana.
Prezime? iznenadio se starac. Tomić.
Ivana je pažljivo pogledala Mihaela Tomića. Odjeća mu je, doduše, bila iznošena, ali uredna. Starac je djelovao koliko-toliko čisto i pristojno.
Ne znam kome se obratiti za pomoć… uzdahnula je Ivana.
Što se dogodilo? zabrinuto zapita Mihael.
Vrata su se nakrivila… Ne mogu ih otvoriti.
Ako želite, mogu pogledati, ponudio se beskućnik.
Bila bih vam jako zahvalna! očajno reče Ivana.
Dok je starac petljao oko vrata, Ivana je sjedila na klupi i razmišljala: Tko sam ja da ga prezirem ili osuđujem? I ja sam sada beskućnica situacija nam je zapravo slična…
Ivana, izvoli! Mihael Tomić se nasmiješi i pogura vrata. Čekaj, planiraš prespavati tu?
Pa da, gdje bih drugo? iznenadi se Ivana.
Imaš grijanje u kući?
Peć bi trebala biti… zbunjeno prizna Ivana, shvaćajući da pojma nema ni o peći ni o drvetu.
Jasno. A drva? zapita starac.
Nemam pojma, pognula je glavu Ivana.
Ništa, uđi u kuću, ja ću smisliti nešto, odlučno reče Mihael i napusti dvorište.
Ivana je sat vremena čistila. U kući je bilo hladno, vlažno i baš neugodno. Bila je na rubu, ne znajući kako će izdržati. Ubrzo je Mihael Tomić došao s drvetom. Sasvim neočekivano, Ivana je bila sretna što je bar netko živ blizu nje.
Starac je malo očistio peć i upalio vatru. Do večeri kuća je bila ugodna.
Eto! Peć radi, samo dodaj povremeno drva, a na noć ugasi. Ne brini, toplina će držati do jutra objasni Mihael.
A gdje vi idete? K susjedima? upita Ivana.
Da. Nemoj mi zamjeriti, malo ću živjeti kod njih na parceli. U Zagreb se ne vraćam… Ne da mi se kopati po duši i prošlosti.
Čekajte, Mihaele Tomiću, večeramo prvo, popijemo čaj, pa idete odlučno reče Ivana.
Starac nije prigovarao. Skine jaknu, sjedne kraj peći.
Oprostite, što ulazim u dušu… započne Ivana. Ne izgledate kao beskućnik, zašto ste na ulici? Gdje vam je obitelj?
Mihael ispriča kako je cijeli život predavao na fakultetu. Bio je zaljubljen u znanost i karijeru. U starosti je shvatio da je ostao sam. Teško je mijenjati život kad već dođeš na kraj puta.
Prije godinu dana počela ga je posjećivati nećakinja. Obasipala ga je pažnjom i predlagala da joj ostavi stan u nasljedstvo. Naravno, pristao je, nadajući se društvu.
Potom je Lucija, nećakinja, ponudila prodaju stana u zagušljivom kvartu i kupnju lijepe kuće u predgrađu, s velikim vrtom i sjenicom. Već je našla savršenu ponudu, i to povoljno.
Cijeli život je sanjao o svježem zraku i tišini, pa je pristao bez razmišljanja. Nakon prodaje stana, Lucija je predložila da zajedno odu u banku otvoriti račun jer nije pametno držati kune doma.
Mihaele, vi sjednite vani, a ja ću provjeriti sve. Ponesem ja tu vrećicu, nikad ne znaš, možda nas netko prati reče Lucija pred bankom.
Ona nestane s vrećicom, a Mihael čeka. Prošla je ura, dvije, tri… Nećakinja se nije vraćala. Kad je napokon ušao u banku, jasno mu je bilo ima drugi izlaz.
Mihael Tomić nije mogao vjerovati da ga je vlastita krv prevarila. Ostao je sjediti na klupici i iščekivati Luciju. Sutradan je pošao k njoj doma. Otvorila mu je nepoznata žena, objasnila da je Lucija davno prodala stan i odselila.
Nimalo vesela priča… uzdahne starac. Od tada živim na ulici. Još ne vjerujem nemam više svoj dom…
Baš! Mislila sam da sam sama takva… Imam sličnu priču… kaže Ivana i ispriča svoju sudbinu.
Loše je sve to. Doduše, ja sam barem život proživio… A ti? Napustila faks, ostala bez stana… Ali nemoj tugovati, svaka se stvar može riješiti. Mlada si, sve će biti dobro pokušava smiriti starac.
Hajde, što smo se uhvatili depresije! Idemo večerati! nasmiješi se Ivana.
Ivana je gledala kako Mihael Tomić s oduševljenjem jede makarone i kobasice. U tom trenutku bilo joj je neizmjerno žao starca. Jasno je bilo da je vrlo usamljen i bespomoćan.
Kako je strašno ostati na ulici, bez igdje ikoga, razmišljala je Ivana.
Ivana, mogu ti pomoći oko povratka na fakultet. Ostalo mi je puno dobrih prijatelja. Možda uspiješ studirati bez školarine iznenada reče Mihael. Naravno, u ovom izdanju ne mogu pred bivše kolege. Napisat ću pismo rektoru, ti ga posjeti. Stjepan je moj stari prijatelj, sigurno će ti pomoći.
Hvala, bilo bi super! obradovala se Ivana.
Hvala ti na večeri i što si me saslušala. Moram poći, kasno je reče starac dižući se.
Čekajte! Nije u redu, kamo ćete sad? tiho reče Ivana.
Ne brini, imam topli šator na susjednoj parceli. Sutra ću svratiti, nasmiješi se starac.
Nitko ne mora biti vani. Imam tri prostrane sobe. Uzmi onu koja ti je po volji. A iskreno, nije mi ugodno ostati sama. Bojim se te peći i svih tih tehnoloških čuda. Nećeš me ostaviti u nevolji?
Ne, neću te ostaviti, ozbiljno reče Mihael.
***
Prošle su dvije godine… Ivana je uspješno položila sve ispite i u iščekivanju ljetnih praznika juri kući. Vikendica je postala prava oaza. Formalno je živjela u studentskom domu, ali vikende i praznike provodila je ovdje.
Bok! veselo je viknula grleći djeda Mihaela.
Ivana! Srce moje! Zašto nisi javila, došao bih po tebe na stanicu. Kako je prošlo? Sve položeno? obradovao se starac.
Da! Gotovo sve petice! hvali se Ivana. Evo, donijela sam tortu. Stavi vodu za čaj, slavit ćemo!
Ivana i Mihael Tomić piju čaj i pričaju o novostima.
Posadio sam vinograd. Ondje ću napraviti sjenicu. Bit će predivno i ugodno priča starac.
Super! Ti si ionako gazda radi što ti srce želi. Ja dođem, odem, ha-ha! smije se Ivana.
Starac je posve procvjetao. Više nije bio sam. Imao je dom i ima unuku Ivanu. Ivana je također vratila živost i smisao. Mihael Tomić postao joj je obitelj. Zahvalna je sudbini jer joj je donijela djeda koji je zamijenio roditelje i bio uz nju u najtežem trenutku.
