Roditelje sam poznavala samo s izblijedjelih slika u starom obiteljskom albumu. Majka je umrla kad sam došla na svijet, a otac, shrvan bolom zbog njezina odlaska, nikad me nije ni pogledao odrekao me se bez riječi. Djed me odveo iz bolnice svojim drhtavim rukama i postao moj svijet.
Djed nije mogao napustiti posao u tvornici brodskih motora u Rijeci, pa je pronašao gospođu Ružicu, koja je bila uz mene dok nije završio svoju smjenu. Kasnije mi je bilo lakše jer sam krenula u vrtić Zlatna ribica. Vrijeme je prolazilo poput mutnih valova Kvarnera, a djed i ja uvijek smo se savršeno razumjeli nikada nismo digli glas jedno na drugo, čak ni kad su moji adolescentni dani bili puni bure. Ponekad me obuzme jeza kad pomislim što bi bilo sa mnom da nije bilo njega.
Svoju zahvalnost pokazivala sam jednostavno pomagala sam mu u kući, učila vrijedno i trudila se ostvariti sve što je mogao poželjeti. Bio je ponosan kad su me slali na natjecanja iz matematike i košarkaške turnire hvalio se susjedima na tržnici.
Pomogao mi je izabrati put u životu. Oduvijek me fascinirala biologija, ali nisam znala kamo krenuti. Upoznao me s prijateljem Zvonimirom, priznatom liječniku iz Osijeka. Razgovarali smo cijelo popodne, i u mom srcu otvorila su se vrata znala sam da je medicina moja sudbina.
Zagrebačko sveučilište postalo je mjesto mojih dana i noći. Praksu sam odrađivala u KBC-u Zagreb, u nestvarnom svijetu operacijskih dvorana punih svjetla i sjena. Put nije bio ravan, ali završila sam specijalizaciju iz neurokirurgije i to s odličnim ocjenama!
Nedugo nakon što sam diplomirala, nazvao me ravnatelj privatne bolnice u Splitu i ponudio radno mjesto. Bilo bi suludo to odbiti. Počeli su dani ispunjeni operacijama, napeti kao žičevi na mandolini. Ni jedna operacija nije završila loše ponosno sam to mogla reći. Nakon godinu dana držala sam stručna predavanja i najiskusniji su me htjeli slušati. Još tri godine kasnije, glas o meni proširio se među svjetskim liječnicima, pa djed i ja nismo bili previše iznenađeni kad su mi ponudili posao u poznatoj klinici u Bostonu.
Nakon dugog premišljanja, odlučili smo pokušati sreću daleko od doma. Djed ipak nije mogao pronaći mir na tuđem tlu more, gnjurci, miris pržene srdele zvali su ga natrag. Vratio se sam. I ja bih pošla za njim da nisam upoznala Ivana. Ivan je kirurg iz druge bolnice; upoznali smo se na mom predavanju, i polako pretvorili prijateljstvo u ljubav. Ubrzo smo počeli zajedno živjeti, a odlučili smo se vjenčati u Hrvatskoj, jer sam željela da me djed povede do oltara u župnoj crkvi sv. Vida u Rijeci.
Kada sam pokušala nagovoriti djeda da se vrati k meni u Ameriku, samo je odmahnuo rukom: Dijete, moje je vrijeme skoro, želim počivati pod istim brežuljcima na kojima sam odrastao.
Na dan kad smo Ivan i ja s djedom cijelo poslijepodne igrali Čovječe ne ljuti se, zazvonio mi je mobitel broj koji nisam prepoznala. Glas s druge strane čestitao mi je na udaji bio je to otac. Ali nisam htjela slušati bajke pitala sam ga izravno što želi. Odgovorio je:
Hoću kune, kćeri! Živiš kao kraljica, našla si bogatog muža u Americi, pa što te košta dati svom ocu nešto kuna?
Nisam to više mogla slušati, prekinula sam i zauvijek ga blokirala.
Ne mogu ni zamisliti otkud mu hrabrost da me nazove i nazove obitelji, kad me jednom već odbacio.
Imam dva člana obitelji, i za njih bih sve učinila. Moj otac je za mene zauvijek stranac.
Sada živiš kao kraljica! Pronašla si bogatog muškarca negdje u inozemstvu i sada se kupaš u bogatstvu!
