Skakala si po svijetu, kao kozica
Vidjet ćeš, Mirjana, napravit ćemo čuda tebe i ja Danijela je maštala, sjedeći na prozoru studentskog doma u Zagrebu, široko gestikulirajući rukama. Ti u savjetovanju, ja u marketingu, i onda bum! Pokrenemo svoju agenciju. Sve nam je pred nama!
Mirjana je podigla pogled sa skripte i osmijehnula se, zabacivši svoju tešku pletenicu iza leđa.
Danijela, za tjedan dana nam je ispitni rok, a ti već gradiš imperiju.
Pa, što, ne smijem ni sanjati? Danijela je skočila s prozora i srušila se pokraj nje na razvučeni krevet. Stvarno, Mirjana. Nismo kao one kokoši s našeg kolegija. Pametne smo, sigurno ćemo uspjeti.
Mirjana je odložila kemijsku i pogledala prijateljicu raščupanu, u izblijedjeloj majici, ali s blistavim očima. I baš tada, iz nekog razloga, povjerovala je u to bez razmišljanja.
Uspjet ćemo, sigurno ćemo uspjeti tiho je šapnula
Deset godina prošlo je u dahu
Mirjana je grizla te godine s tvrdoglavošću. Prakse u međunarodnim firmama, neprospavane noći uz izvještaje, poslovna engleska svako jutro, kineski vikendom. Konferencije, forumi, nove veze. Penjala se, oguljenih laktova i koljena, ali nikad nije odustala. U tridesetoj, Mirjana je nosila odijela od talijanske vune, letjela u Tokyo na pregovore i zaboravila kada je zadnji put plakala od iscrpljenosti jednostavno nije bilo vremena.
Danijela je na trećoj godini upoznala Marka. On je bio automehaničar, mirisao na benzin i gledao je kao da je jedina žena na svijetu. Na četvrtoj zatrudnjela je, na petoj napustila fakultet. Ideja o marketinškoj agenciji nestala je negdje između prvih zubića kćeri i drugih trudova. Sada je njezina imperija bila trosobni stan u Novom Zagrebu, gdje je vladala kuhačama, dječjim histerijama i uvijek slomljenim pipama.
Još su se ponekad viđale sve rjeđe i rjeđe.
Mirjana bi donijela poklone s putovanja: svileni šal iz Milana, kutiju planinskog čaja iz Yunnana. Izvadila je fotografije iz torbe, pokazivala hramove Kyota, pričala o pregovorima s japanskim partnerima.
Ništa ne govore izravno, zamisli! Sve u natuknicama, boji glasa Tri mjeseca sam učila njihov bonton da ne zabrljam prvi sastanak.
Danijela je klimala glavom, vrtjela vrećicu s čajem i šutjela. Na kraju je teško uzdahnula.
Lako je tebi. Marko stalno radi, a Miha ponovno iz vrtića donio neku virozu. Novaca uvijek fali
Mirjana nije znala što reći. Između njih kao da je narastao zid od različitih života, jezika, mirisa njezina parfema od tisuću kuna naspram Danijelinog dječjeg pudera.
Za Danijelin rođendan Mirjana je stigla izravno iz zračne luke. Tamno plavo odijelo, štikle, frizura napravljena još u business loungeu. Brzo se uklopila, smijala se, pričala o novom projektu, lovila pogled muškaraca i poštovanje žena.
Danijela je sjedila u kutu
Haljina joj je bila stara, ona u kojoj je išla s Markom na božićni domjenak prije tri godine. Kosa svezana u običan rep ujutro nije stigla ni fen koristiti, Miha je bio posebno nestašan. Gledala je kako Mirjana blista u centru sobe, kako svi slušaju, pa je nešto tamno, gorko i ljepljivo raslo u njoj. Nije bila zavist.
Bilo je gore
Mirjana je ušla u kuhinju po vodu i zastala na pragu. Danijela je stajala uz prozor, grčevito držeći čašu vina, gledala kroz staklo prazno.
Danijela, zašto si sama ovdje? Mirjana joj prišla bliže, dotakla rame. Hajde u društvo, nada iznosi tortu.
Danijela je trzala ramenom, odbacivši njezinu ruku.
Idi ti. Tamo te čekaju.
Mirjana je namrštila čelo, ali nije odustala. Nalila si je vodu, popila gutljaj i pažljivo započela:
Znaš, dugo sam ti htjela reći Fali ti posao, vidim to. U našoj firmi ima početna pozicija, ali s mogućnostima napredovanja. Mogu razgovarati s HR-om, uzeli bi te u praksu, pa
Čaša je zazvonila o radnu plohu, vino se prosulo u tamnocrvenoj lokvi.
Praksu? Meni? Praksu?
Danijela, samo sam ti htjela pomoći
Pomoći? Danijela se zlobno nasmiješila, smijeh joj je bio oštar i izmučen. Čuješ li ti sebe? Velika Mirjana Kovačević sišla malo pomoći jadnoj prijateljici, milostivo ponudila. Hvala na milosti!
Pogrešno si razumjela Mirjana je pokušala sačuvati mir. Vidim da ti nije lako, da žudiš za nečim više, samo sam predložila mogućnost.
Jesam te tražila? Danijela je koraknula bliže, Mirjana je nenamjerno uzmaknula. Promijenila si se, Mirjana. Nekad si bila normalna, sad Samo si arogantna, gledaš nas s visine, sa svojim Tokijima i odijelima.
Nije fer.
Nije fer? Danijela je povisila ton, netko iz dnevne sobe zavirio pa nestao. A je li fer da svuda guraš svoju savršenu život? Svaki dan na Instagramu evo me u avionu, evo na konferenciji, evo moj smoothie za petsto kuna! Mislis da je ugodno to gledati?
Mirjana je ostala bez riječi
Dijelim radost, Danijela. To je normalno.
Radost? Danijela je frknula. Samo se hvališ! Pokazuješ svima koliko si uspješna, a mi, očito, promašeni. Normalne žene u trideset imaju muža i djecu, a ti? Skakućeš po svijetu, kao kozica, ni muža ni djeteta. Prazan cvijet!
Ta riječ ju je zarezala negdje duboko.
Ja sam radila Mirjana je jedva suzdržavala drhtanje glasa. Noći sam radila dok si ti gledala serije. Učila sam jezike dok si kuhala gulaše. Moj izbor, imam pravo na njega.
Ma daj! Hodala si po svima, to si radila. Misliš da ne znam kako si Mariju izbacila s onog posla? Sebična si! Na sebe si uvijek mislila!
Mirjana je šutjela, gledajući nekadašnju prijateljicu. Na njene stisnute usne, crvene fleke na obrazima, zlobu koja se godinama skupljala sad je napokon našla izlaz.
I sve je odjednom postalo jasno. Odbojno jasno.
Ne mrziš ti mene, Danijela mirno je rekla Mirjana. Sebe mrziš. Što nisi riskirala. Što si odustala. Lakše ti je misliti da sam ja loša nego priznati da si jednostavno popustila.
Danijela je problijedjela.
Odlazi!
Već idem Mirjana je odložila čašu i krenula prema vratima. Zbogom, Danijela. Sretno s tvojim udobnim životom.
Mirjana je zgrabila torbu s vješalice i otvorila ulazna vrata. Hladna kiša šibala joj je lice, nije ni trepnula zakoračila je pravo u sivilo.
Štikle su lupale po mokrom asfaltu. Skupi kostim se lijepio uz leđa, maskara se sigurno slijevala niz obraze, ali sada to nije bilo važno. Mirjana je hodala prema tramvajskom stajalištu, a svakim korakom disanje je bilo lakše.
Čudno očekivala je bol. Očekivala je tugu zbog petnaest godina prijateljstva, zbog one djevojke s blistavim očima na prozoru studentskog doma, zbog zajedničkih snova i planova. No umjesto boli stiglo je samo olakšanje, tupo, pomalo sramno.
Njihovo prijateljstvo umrlo je davno prije. Gasilo se polako, iz godine u godinu, iz razgovora u razgovor. Svaki put kad bi Mirjana podijelila radost, a natrag dobila stisnute usne. Svaki put kad bi pričala o planovima, a Danijela preokrenula oči. Svaki put kad je pokušala izvući prijateljicu, a ona ju je vukla dolje.
Mirjana je ušla u tramvaj i sjela na prazno sjedalo, ne mareći za mokre tragove. Izvadila je zrcalce iz torbe, pogledala svoj odraz razmazana maskara, raščupana kosa, crvene oči. Naslonila je osmijeh i vratila zrcalce.
Sutra će ustati u šest, napraviti frizuru, obući drugi kostim i ići na posao. Jer život ne završava zbog tuđe zavisti
Mjesec dana kasnije, Mirjanu je pozvao direktor na razgovor. Ušla je u ured spremna na sve novi projekt, kritiku, još jedan maraton sastanaka. Ivan Perković joj je tiho predao fasciklu, a Mirjana je preletjela prvu stranicu.
Imenovanje za regionalnog direktoricu azijskog tržišta.
Godišnji ugovor u Singapuru.
Zaslužila si, Mirjana Kovačević direktor se opustio u stolici. Odbor je jednoglasno odabrao tebe. Polazak za tri tjedna, stigneš se pripremiti?
Mirjana je podigla pogled i klimnula.
Stignem.
Izašla je iz ureda, pritisnuvši fasciklu uz prsa, dopustila si par sekundi da stoji u praznom hodniku. Sunce se spuštalo iza prozora, crtajući nebo zlatnim i rubin crvenim prugama. Negdje u Novom Zagrebu, Danijela je kuhala večeru i žalila Marku na nepravdu svijeta.
A Mirjana je pakirala kofer za Singapur.
Ni jednom, ni u jednom trenutku nije požalila svoj izbor.
Kako bi rekli naši stari tko je što učio, to je i radio.
