Goran Perić pritisnuo je gumb na daljinskom upravljaču, i auto je trepnuo svjetlima. Na poklopcu motora crnog “lexusa” ležao je sivi mačak, i bilo mu je potpuno svejedno za alarm, za vlasnika i za sve što se događalo u podzemnoj garaži u sedam i četrdeset ujutro.
Mačak je ležao na samoj sredini. Ispružio prednje šape, spustio na njih glavu i zatvorio oči. Kao da ispod njega nije poklopac tuđeg auta, nego topli prozorčić u vlastitom domu. Siva dlaka na crnom laku izgledala je besmisleno, a istovremeno tako samouvjereno da je Goran na trenutak zaboravio zašto je uopće sišao u garažu.
A sišao je zbog pregovora. Za pedeset minuta, na drugom kraju grada, počinjao je sastanak s dobavljačem o kojem je ovisio kvartalni plan. Aktovka mu je opterećivala ruku. Teška, kožnata, nabijena ispisima, grafikonima, dva primjerka ugovora s markicama na svakoj stranici gdje je trebao potpis. Svaka od tih pedeset minuta bila je isplanirana: parkiranje, lift, hodnik, rukovanje. A tu je prugasti mačak na haubi, i faca mu je takva kao da je on tu glavni.
Goran je pljesnuo dlanom po bedru. Pucketnuo prstima. Tiho, ali čvrsto rekao “šic”. Zujanje ventilacije odnosilo je sve zvukove na betonske zidove, i mačak se nije pomaknuo. Samo je otvorio jedno oko, žuto, okruglo, pogledao u smjeru Gorana i opet ga zatvorio. S onim izrazom s kojim ljudi zatvaraju vrata pred reklamnim agentom.
Od poklopca motora dizalo se slabo toplo: jučer je Goran došao kasno, gotovo u ponoć, i motor se nije do kraja ohladio preko noći. Mačak je, očito, našao toplo mjesto i smjestio se. Logika razumljiva. Ali Goranu od te logike nije bilo lakše, jer su minute odlazile, a mačak je ležao. I nije samo ležao, nego je to činio s takvom smirenošću da se čovjeku htjelo istovremeno nasmijati i nazvati službu za hvatanje mačaka.
Leo, zaštitar garaže, pojavio se kad je Goran već tipkao broj vozača. Širokih ramena, u uniformiranoj jakni na patentni zatvarač, s kratkom bradom koja je rasla neravnomjerno i zbog toga djelovala nacrtano. Prišao, pogledao haubu, otkopčao gornje dugme jakne.
Rekao je da ovaj sivi dolazi svako jutro. Već, eto, više od tjedan dana. Dođe rano, dok je garaža još prazna, legne na haubu “lexusa” i leži. Leo ga je otjerao par puta, jednom metlom, drugi put samo rukama. Bezveze. Za deset minuta mačak bi se vratio i smjestio na isto mjesto. Kao da mu je netko objasnio da je to baš njegova hauba, i mačak je povjerovao.
Goran je spustio telefon. Baš na njegov auto? Drugih u garaži ima pedesetak. Leo je slegnuo ramenima, zavrtio u prstima svežanj ključeva i potvrdio: samo na vašu. Pored “bmwa” financijskog direktora prođe, pored srebrnog “mercedesa” iz pravnog odjela prođe, a na “lexus” legne kao kod svoje kuće. Leo je čak pretpostavio da se mačak orijentira po mirisu, ali to je zvučalo kao pokušaj da objasni ono što se ne da objasniti.
Bilo je to čudno, a Goran nije volio čudno. Čudno se nije uklapalo u raspored, nije podlijegalo formulama, nije imalo paragraf u ugovoru. Stavio je aktovku na betonski pod, skinuo desnu rukavicu, prišao haubi.
Mačak je bio topao. Dlaka mekana, čista, bez čvorova, bez onog masnog sjaja kakav imaju ulični. Nije lutalica. Goran je prešao dlanom preko riđih leđa, i mačak je zapreo. Zvuk je dolazio negdje iz dubine, nizak, ravnomjeran, kao mali motor u leru. Mačak je lagano okrenuo glavu i čelom se gurnuo u njegov dlan. Bez straha, bez umiljavanja. Tako rade oni koji su navikli na ruke.
Leo je primijetio da je životinja domaća, sigurno nije ulična. I dodao: ima ogrlicu, tanku, kožnu, ispod dlake ne vidi se odmah. On sam ju je primijetio tek treći dan, kad ga je mačak pustio bliže.
Goran je raširio prstima gustu dlaku na vratu. I stvarno: tanki kožni remen, mekan od vremena, a na njemu metalna pločica veličine kune. Istrošena po rubovima, ali slova su se čitala.
* * *
Prineo je pločicu očima. Slova sitna, utisnuta u krug. Adresa, kućni broj, broj stana. Bez telefona, bez imena vlasnika. Samo adresa.
Ruka mu je stala.
Goran je pročitao još jednom. Pa treći put. Slova se nisu promijenila. Metal pločice bio je hladan pod jagodicama prstiju, i mačak je prestao presti, kao da je i on čekao nešto.
Ulica Tkačka, broj četrnaest, stan šest.
Poznavao je taj stan. Odrastao je u njemu. Tapete u hodniku mijenjao je dvaput, još kao tinejdžer. Ručku na balkonskim vratima previjao je žicom jer je svakog proljeća otpadala. S kuhinjskog prozora vidjela se škola i topola koja je svakog lipnja zatrpavala dvorište paperjem.
U tom stanu živjela je njegova majka, Valentina Horvat. S kojom nije razgovarao tri godine. Tri godine, dva mjeseca i koliko već dana, ali dane nije brojao jer bi brojanje značilo da pamti, a ako pamtiš, znači da ti nije svejedno, a on se uvjeravao da mu je svejedno.
Usta su mu se osušila. Goran se uspravio, odstupio korak, pa još jedan. Mačak je podigao glavu i pogledao ga, a u tom pogledu nije bilo ničeg mačjeg. Samo strpljenje. Kao onog tko nije došao slučajno i spreman je čekati koliko god treba. A trebalo je, eto, više od tjedan dana.
Leo je upitao je li sve u redu, jer je Goranu lice postalo sivo. Goran je čuo vlastiti glas izdaleka, kao da je tuđi. Rekao je:
– Normalno. Znam čiji je ovo mačak.
Riječi su zvučale mirno, a prsti koji su upravo držali pločicu sitno su podrhtavali, pa je sakrio ruku u džep.
Sjeo je za volan. Mačak mu je ležao u krilu, jer ga nije imao gdje drugdje staviti. Goran ga je podigao s haube pažljivo, s obje ruke, kao što se uzima nešto lomljivo, i mačak se nije opirao. Samo se priljubio uz sako i ponovno zarežao.
Aktovku je Goran bacio na suvozačko sjedalo. Mapa s dokumentima za pregovore iskliznula je iz otkopčanog patentnog zatvarača, lepezasto se rasula po koži sjedala. Dva primjerka ugovora. Grafikoni isporuke. Izračun marže na tri lista.
Još prije pola sata pokupio bi svaki list i složio po redu. A sad nije ni pogledao u tom smjeru.
Mačak se smjestio, podvukao šape, i toplina njegova tijela osjećala se kroz tkaninu hlača. Goran je sjedio tako minutu, možda dvije, s rukama na volanu, ne paleći motor. U kabini je mirisalo na kožu i pomalo na mačju dlaku, i taj novi miris mijenjao je cijeli prostor, pretvarao auto iz radnog alata u nešto drugo. Nešto živo.
Tri godine. Posvađali su se zbog novca, kako to obično biva. Goran je kupio majci stan u novogradnji, a ona je odbila preseliti se. Rekla je da joj ne trebaju njegove milostinje i da je zaboravio odakle je potekao. Goran je odgovorio da je potekao odakle je cijeli život želio otići. Lupio je vratima.
Poslije nije zvao tjedan dana, pa mjesec, pa je postalo prekasno. Jer bi morao objašnjavati šutnju. A objašnjavati Goran nije znao. Znao je potpisivati ugovore, graditi lance opskrbe, računati profitabilnost do drugog decimalnog mjesta. Znao je reći “riješit ćemo” i “hajde” tako da su ljudi ustajali i radili. A nazvati majku i reći “oprosti” nije mogao, jer je ta riječ zastajala negdje u grlu i nikamo se nije pomicala.
Izvadio je mobitel. Otvorio chat s partnerom. Otipkao: “Sergej, pregovore odgađam. Obiteljske okolnosti.” Prst je lebdio nad tipkom za slanje. Ugovor o kojem ovisi kvartal. Bonusi menadžera. Reputacija. Sve je to ležalo na jednoj vagi. A na drugoj je ležao riđi mačak koji je težio najviše četiri kilograma.
Goran je pritisnuo “pošalji” i spustio mobitel zaslonom prema dolje. Za sekundu mobitel je zavibrirao. Odgovor partnera. Goran ga nije pročitao. Ne zato što nije bilo važno, nego zato što je upravo sad, u ovom konkretnom trenutku, između kožnog volana i sivog mačka u krilu, važno bilo nešto drugo. I prvi put nakon dugo vremena nije mogao pronaći riječ za to.
Otvorio je aktovku. Izvadio sve papire, složio ih u hrpu pokraj sebe. Aktovka je postala prazna i iznutra topla. Goran je podigao mačka i pažljivo ga spustio na dno. Mačak se vrpoljio, smjestio se i pogledao gore. Iz aktovke od osamdeset tisuća kuna virila je siva glava sa žutim očima, a izraz tih očiju bio je takav kao da sve ide po planu.
Goran je okrenuo ključ za paljenje.
Ulica Tkačka izgledala je gotovo isto kao prije tri godine. Obojili su klupu ispred ulaza u drugu boju, postavili novi nadstrešnicu iznad vrata, i pokraj domofona se pojavio popis stanova, ispisan na printeru i zalaminiran krivo, s mjehurićem zraka u kutu. Goran je ukucao šest, i vrata su kliknula bez pitanja. Možda je majka pritisnula gumb. Možda je brava jednostavno bila pokvarena. Nije se zamarao.
Miris u stubištu bio je isti. Kuhani krumpir. Malo vlažna žbuka. I nešto domaće, čemu nema imena, ali što udara pod rebra kad prepoznaš. Goran nije bio ovdje tri godine, ali mnogo toga se sjećao. Sjećao se na koju stepenicu stati da ne zaškripi. Sjećao se da se ograda na drugom katu klima. Sjećao se svega od čega je glava pomno odvraćala trideset i šest mjeseci.
Penjao se polako. Aktovka s mačkom u desnoj ruci, lijeva je klizila po ogradi. Na drugom katu iza vrata dopirala je glazba, tiha, radijska, sa smetnjama. Netko je pržio luk, i miris se širio stubištem, miješajući se s krumpirom.
Na odmorištu između drugog i trećeg stajala je dječja kolica, prekrivena ceradom. Nekad su tu stajala njegova kolica, pa bicikl, pa ništa, pa je otišao. Boja na ogradi mjestimice je otpala, i ispod se probijao stari sloj, zelen, gust, s finim pukotinama. Goran se sjećao tog zelenog. U djetinjstvu ga je čačkao noktom, a majka je grdila: “Opet ruke prljave, opet nokti crni, kakva si ti kazna.” A on nije čačkao od dosade. Volio je što ispod jednog sloja postoji drugi, i pokušavao je doći do onog prvog, do onog koji su nanijeli kad je kuća sagrađena. Do početka.
Četvrti kat. Vrata presvučena smeđim dermatinom, utisnutim kod kvake. U gornjem kutu zabijen mali vjenčić od suhog cvijeća, kojeg prije nije bilo. Goran je stao pred vratima. Mačak u aktovci se vrpoljio i kratko mjauknuo. Kao da je rekao: hajde, dosta je stajanja.
Pritisnuo je zvono. Zvono je bilo isto, dvotonsko, koje je drhtalo na drugom tonu.
Iza vrata tišina. Zatim koraci, sitni, šuškavi. I stanka. Duga, ljepljiva, kao da je čovjek s druge strane stajao i odlučivao.
Zacvokotala je brava.
Valentina Horvat stajala je na vratima. Mala, sto pedeset šest centimetara, u pregači s malim točkicama. Ista pregača. Ili ista takva, kupljena kao zamjena jer se stara istrošila. Gledala je sina odozdo prema gore i šutjela.
Goran je također šutio. Sve riječi koje je skupljao u autu, slagao na stubama, isprobavao na svakoj stepenici, nestale su. Ni jedne nije ostalo.
Ona je spustila pogled dolje. Na aktovku. Iz aktovke je virila siva glava, i mačak, ugledavši vlasnicu, mjauknuo je i pokušao izaći, češući šapama po koži.
Valentina Horvat prošaptala je:
– Mica.
Zašutjela je. I ponovila tiše:
– Mica, jad moj.
Podigla je oči prema Goranu.
– Došao si ipak.
I bilo je nejasno na koga se to odnosilo. Na mačka koji je svako jutro odlazio iz kuće i vraćao se za ručak. Ili na sina koji je otišao prije tri godine i nijednom se nije vratio. A možda na oboje, jer su obojica došla s istom aktovkom, i to bi bilo smiješno da nije bilo tako tačno.
Iz stana je strujao topao zrak. Mirisalo je na krumpir. Negdje u dubini mrmljao je televizor, i glasovi odatle bili su poznati, jer je majka uvijek gledala isti kanal. Goran je stajao na pragu s aktovkom iz koje je virio sivi mačak.
Aktovka u kojoj su još jutros ležali ugovori, grafikoni, proračuni. Sve što je smatrao važnim ostalo je na kožnom sjedalu auta. A ono što je bilo uistinu važno, zauzimalo je četiri kilograma i prelo.
Valentina Horvat odstupila je u stranu. Nije rekla “uđi”. Nije rekla “napokon”. Samo je odstupila.
Goran je prekoračio prag. Ne skidajući cipele, ne spuštajući aktovku. Majka je pogledala njegove cipele, i na sekundu joj je preko lica prešao onaj izraz s kojim je nekad govorila: “Cipele na vratima, koliko puta da ponavljam.” Ali nije rekla ništa. Samo je lagano kimnula glavom, kao što se kimne kad se odustane od pravila, jer postoje stvari važnije od pravila.
U kuhinji je počeo kipjeti čajnik. Običan, sa zviždaljkom, kao u djetinjstvu. I ta je zviždaljka zvučala kao glas koji je tri godine zvao, i evo, napokon je dočekao.
