Ivan je pritisnuo gumb na ključu, a auto je trepnuo svjetlima. Na poklopcu motora crnog Lexusa ležao je sivi mačak i bilo mu je potpuno svejedno za alarm, za vlasnika i za sve što se događalo u podzemnoj garaži u sedam i četrdeset ujutro.
Mačak je ležao točno na sredini. Ispružio je prednje šape, spustio na njih glavu i zatvorio oči. Kao da ispod njega nije poklopac tuđeg auta, nego topla prozorska daska u vlastitom domu. Sivo krzno na crnom laku izgledalo je smiješno, a istovremeno tako samouvjereno da je Ivan na trenutak zaboravio zašto je uopće sišao u garažu.
A sišao je zbog pregovora. Za pedeset minuta na drugom kraju grada počinjao je sastanak s dobavljačem o kojem je ovisio kvartalni plan. Aktovka mu je povlačila ruku. Teška, kožnata, natrpana ispisima, grafikonima, dva primjerka ugovora s oznakama na svakoj stranici gdje treba potpis. Svaka od tih pedeset minuta bila je isplanirana: parkiranje, lift, hodnik, rukovanje. A sad prugasti mačak na haubi, i faca mu takva kao da je on tu glavni.
Ivan je lupio dlanom po bedru. Pucnuo je prstima. Tiho, ali odlučno rekao “šic”. Brujanje ventilacije odnosilo je sve zvukove prema betonskim zidovima, a mačak se nije pomaknuo. Samo je otvorio jedno oko, žuto, okruglo, pogledao prema Ivanu i zatvorio ga natrag. S onakvim izrazom s kakvim ljudi zatvaraju vrata pred prodavačem osiguranja.
S haube je izbijala slaba toplina: jučer je Ivan došao kasno, gotovo u ponoć, i motor se nije do kraja ohladio preko noći. Mačak je, očito, našao toplo mjesto i smjestio se. Logika razumljiva. Ali Ivanu od te logike nije bilo lakše, jer su minute prolazile, a mačak je ležao. I nije samo ležao, nego je to činio s takvim mirom od kojeg se htjelo istovremeno nasmijati i nazvati službu za hvatanje životinja.
Jura, zaštitar garaže, pojavio se kad je Ivan već birao broj vozača. Širokih ramena, u uniformnoj jakni na patentni zatvarač, s kratkom bradom koja je rasla neravno i zbog toga djelovala nacrtano. Prišao je, pogledao haubu, otkopčao gornji gumb jakne.
Rekao je da je taj sivi ovdje svako jutro. Već, eto, više od tjedan dana. Dođe rano, kad je garaža još prazna, legne na haubu Lexusa i leži. Jura ga je otjerao par puta, jednom metlom, drugi put jednostavno rukama. Bez veze. Za deset minuta mačak bi se vratio i smjestio na isto mjesto. Kao da mu je netko objasnio da je to baš njegova hauba, i mačak je povjerovao.
Ivan je spustio telefon. Baš na njegov auto? Drugih u garaži ima pedeset. Jura je slegnuo ramenima, zavrtio u prstima svežanj ključeva i potvrdio: samo na vaš. Pored BMW-a financijskog direktora prođe, pored srebrnog Mercedesa iz pravnog odjela prođe, a na Lexus legne kao kod svoje kuće. Jura je čak pretpostavio da se mačak orijentira po mirisu, ali to je zvučalo kao pokušaj da objasni nešto što se ne da objasniti.
To je bilo čudno, a Ivan nije volio čudno. Čudno se nije uklapalo u raspored, nije se dalo formulama, nije imalo paragraf u ugovoru. Stavio je aktovku na betonski pod, skinuo desnu rukavicu, prišao haubi.
Mačak je bio topao. Krzno mekano, čisto, bez čvorova, bez onog masnog sjaja kakav imaju ulični. Nije lutalica. Ivan je prešao dlanom po riđim leđima, i mačak je zamrljao. Zvuk je dolazio odnekud iz dubine, nizak, ravnomjeran, poput malog motora u praznom hodu. Mačak je malo okrenuo glavu i bočno se naslonio čelom na njegov dlan. Bez straha, bez ugađanja. Tako rade oni koji su navikli na ruke.
Jura je primijetio da je životinja domaća, sigurno nije ulična. I dodao: ima ogrlicu, tanku, kožnu, ispod krzna se odmah ne vidi. On sam ju je primijetio tek treći dan, kad ga je mačak pustio bliže.
Ivan je razmaknuo prstima gusto krzno na vratu. I doista: tanki kožni remen, mekan od vremena, a na njemu metalna pločica veličine kune. Izlizana po rubovima, ali slova su se čitala.
* * *
Prinio je pločicu očima. Slova sitna, utisnuta u krug. Adresa, broj kuće, broj stana. Bez telefona, bez imena vlasnika. Samo adresa.
Ruka se zaustavila.
Ivan je pročitao još jednom. Pa treći put. Slova se nisu promijenila. Metal pločice bio je hladan pod jagodicama prstiju, a mačak je prestao presti, kao da i on čeka nešto.
Ulica Tkalčićeva, broj četrnaest, stan šest.
Poznavao je taj stan. Odrastao je u njemu. Tapete u hodniku mijenjao je dvaput, još kao tinejdžer. Ručku balkonskih vrata popravljao je žicom jer je svakog proljeća otpadala. S kuhinjskog prozora vidjela se škola i stara lipa koja je svakog lipnja zatrpavala dvorište cvjetovima.
U tom stanu živjela je njegova majka, Marija Horvat. S kojom nije razgovarao tri godine. Tri godine, dva mjeseca i koliko već dana, ali dane nije brojao, jer ako brojiš, znači da pamtiš, a ako pamtiš, znači da ti nije svejedno, a on je uvjeravao sebe da mu je svejedno.
U ustima mu se osušilo. Ivan se uspravio, odmaknuo korak, pa još jedan. Mačak je podigao glavu i pogledao ga, i u tom pogledu nije bilo ničeg mačjeg. Samo strpljenje. Kao kod onoga tko nije došao slučajno i spreman je čekati koliko god treba. A trebalo je, ispada, više od tjedan dana.
Jura je upitao je li sve u redu, jer je Ivanu lice postalo sivo. Ivan je čuo vlastiti glas izvana, kao da je tuđi. Rekao je:
– U redu je. Znam čiji je ovo mačak.
Riječi su zvučale mirno, a prsti koji su maloprije držali pločicu sitno su podrhtavali, pa je sakrio ruku u džep.
Sjeo je za volan. Mačak mu je ležao u krilu, jer ga drugamo nije imao gdje staviti. Podigao ga je s haube pažljivo, objema rukama, kao što se uzima nešto krhko, i mačak se nije opirao. Samo se priljubio uz sako i ponovno zamrljao.
Aktovku je Ivan bacio na suvozačko sjedalo. Mapu s dokumentima za pregovore ispustio je iz otkopčanog patentnog zatvarača, lepezasto se rasula po koži sjedala. Dva primjerka ugovora. Grafikoni isporuka. Izračun marže na tri lista.
Još prije pola sata pokupio bi svaki list i složio po redu. A sad nije ni pogledao u tom smjeru.
Mačak se smjestio, podvukao šape, i toplina njegova tijela osjećala se kroz tkaninu hlača. Ivan je sjedio tako minutu, možda dvije, ruku na volanu, ne paleći motor. U kabini je mirisalo na kožu i pomalo na mačju dlaku, a taj novi miris mijenjao je cijeli prostor, činio auto ne radnim alatom, nego nečim drugim. Nečim živim.
Tri godine. Posvađali su se zbog novca, kao što to obično biva. Ivan je kupio majci stan u novogradnji, a ona je odbila preseliti se. Rekla je da joj ne trebaju njegove milostinje i da je zaboravio odakle je potekao. Ivan je odgovorio da je potekao odande odakle je cijeli život želio otići. Lupio je vratima.
Onda nije zvao tjedan dana, pa mjesec, pa je postalo kasno. Jer bi morao objašnjavati šutnju. A objašnjavati Ivan nije znao. Znao je potpisivati ugovore, graditi lance opskrbe, računati profitabilnost do drugog decimalnog mjesta. Znao je reći “riješit ćemo” i “daj” tako da su ljudi ustajali i radili. A nazvati majku i reći “oprosti” nije mogao, jer bi ta riječ zapela negdje u grlu i nikuda se odatle nije micala.
Izvadio je mobitel. Otvorio chat s partnerom. Otipkao: “Darko, pregovore odgađam. Obiteljske okolnosti.” Prst mu je lebdio iznad tipke za slanje. Ugovor od kojeg ovisi kvartal. Bonusi menadžera. Reputacija. Sve je to ležalo na jednoj vagi. A na drugoj je ležao riđi mačak koji je težio najviše četiri kilograma.
Ivan je pritisnuo “pošalji” i stavio mobitel licem prema dolje. Za sekundu je mobitel zavibrirao. Odgovor partnera. Ivan nije pročitao. Ne zato što nije bilo važno, nego zato što je upravo sada, u ovom konkretnom trenutku, između kožnog volana i sivog mačka u krilu, važno bilo nešto drugo. I prvi put nakon dugo vremena nije mogao pronaći riječ za to.
Otvorio je aktovku. Izvadio sve papire, složio ih u hrpu pokraj sebe. Aktovka je postala prazna i iznutra topla. Ivan je podigao mačka i pažljivo ga spustio na dno. Mačak se premještao, smjestio i pogledao gore. Iz aktovke od osamdeset tisuća kuna virila je siva glava sa žutim očima, a izraz tih očiju bio je takav kao da sve ide po planu.
Ivan je okrenuo ključ za paljenje.
Ulica Tkalčićeva izgledala je gotovo isto kao prije tri godine. Obojali su klupu ispred ulaza u drugu boju, postavili novi nadstrešnicu nad vratima, a pored portafona pojavio se popis stanova, ispisan na printeru i zalaminiran nakrivo, s mjehurićem zraka u kutu. Ivan je ukucao šest, i vrata su kliknula bez pitanja. Možda je majka pritisnula gumb. Možda se brava samo pokvarila. Nije htio nagađati.
Miris u hodniku bio je isti. Kuhani krumpir. Malo vlažna žbuka. I nešto domaće, čemu nema imena, ali što udara pod rebra kad prepoznaš. Ivan nije bio ovdje tri godine, ali mnogo toga je pamtio. Pamti na koju stepenicu stati da ne zacvili. Pamti da se ograda na drugom katu klima. Pamti sve od čega je glava marljivo okretala lice trideset i šest mjeseci.
Penjao se polako. Aktovka s mačkom u desnoj ruci, lijeva je klizila po ogradi. Na drugom katu iza vrata dopirala je glazba, tiha, radijska, sa smetnjama. Netko je pržio luk, i miris se širio stubištem, miješajući se s krumpirom.
Na podestu između drugog i trećeg stajala su dječja kolica, prekrivena ceradom. Prije su tu stajala njegova kolica, pa bicikl, pa ništa, pa je otišao. Boja na ogradi mjestimično je otpala, i ispod se nazirao stari sloj, zelen, gust, sa sitnim pukotinama. Ivan se sjećao te zelene. U djetinjstvu je grebao po njoj noktom, a majka je grdila: “Opet ruke prljave, opet nokti crni, kakva si ti kazna.” A on je grebao ne od dosade. Volio je što ispod jednog sloja postoji drugi, i pokušavao je doći do onog prvog, do onog koji su nanijeli kad je kuća sagrađena. Do početka.
Četvrti kat. Vrata presvučena smeđim dermatinom, utisnutim kod kvake. U gornjem kutu zabijen mali vjenčić od suhog cvijeća, kojeg prije nije bilo. Ivan se zaustavio pred vratima. Mačak u aktovci se premještao i kratko mjauknuo. Kao da je rekao: daj, kreni već, dosta je stajanja.
Pritisnuo je zvono. Zvono je bilo isto, dvotonsko, koje je na drugom tonu drhtalo.
Iza vrata tišina. Onda koraci, sitni, šušteći. I stanka. Duga, rastezljiva, kao da je osoba s one strane stajala i odlučivala.
Brava je kliknula.
Marija Horvat stajala je na pragu. Sitna, sto pedeset šest centimetara, u kecelji na sitne točkice. Ista kecelja. Ili takva, kupljena za zamjenu, jer se stara istrošila. Gledala je sina odozdo prema gore i šutjela.
Ivan je također šutio. Sve riječi koje je skupljao u autu, razmještao na stubištu, isprobavao na svakoj stepenici, nestale su. Ni jedna nije ostala.
Ona je spustila pogled dolje. Na aktovku. Iz aktovke je virila siva glava, i mačak, ugledavši vlasnicu, mjauknuo je i pokušao izaći, grebao šapama po koži.
Marija Horvat prošaptala je:
– Maks.
Zašutjela je. I ponovila tiše:
– Maks, jade moj.
Podigla je oči prema Ivanu.
– Ipak si došao.
I nije bilo jasno na koga je to mislila. Na mačka koji je svako jutro odlazio od kuće i vraćao se za ručak. Ili na sina koji je otišao prije tri godine i nijednom se nije vratio. A možda na obojicu, jer su obojica došla s istom aktovkom, i to bi bilo smiješno da nije bilo tako točno.
Iz stana je strujao topao zrak. Mirisalo je na krumpir. Negdje u dubini mrmljao je televizor, i glasovi odatle bili su poznati, jer je majka uvijek gledala isti kanal. Ivan je stajao na pragu s aktovkom iz koje je virio sivi mačak.
Aktovka u kojoj su još jutros ležali ugovori, grafikoni, procjene. Sve što je smatrao važnim ostalo je na kožnom sjedalu auta. A ono što je bilo istinski važno, zauzimalo je četiri kilograma i prelo.
Marija Horvat odmaknula se u stranu. Nije rekla “uđi”. Nije rekla “napokon”. Samo se odmaknula.
Ivan je prekoračio prag. Ne skidajući cipele, ne spuštajući aktovku. Majka je pogledala njegove cipele, i na sekundu joj je licem prošao onaj izraz s kojim je prije govorila: “Obuća na vratima, koliko puta da ponavljam.” Ali nije rekla ništa. Samo je malo zatresla glavom, kao što se trese kad se mahne rukom na pravila, jer postoje stvari važnije od pravila.
U kuhinji je kuhalo vino. Obično, sa zviždaljkom, kao u djetinjstvu. I ta je zviždaljka bila poput glasa koji je tri godine zvao, i eto napokon je dočekao.
