Kleopatra ne vidi osobitu krivnju u tome. Pa, nije se suzdržala jedanput, trgnula za mačkom, povukla povodac jače nego što treba, vlasnica padne. Ali Klepa nije iz zlobe – instinkti…
Život stalno šiba Luku po nosu: „Ne guraj se, nije ti ovdje mjesto, makni se u stranu“…
Luka se i makne. Pravo život ima – bolje se ne isticati, zdraviji ćeš biti. Odmorila se majka priroda na njemu do kraja: mali, mršavi, slabašni.
Pa ga zato u školi zadirkuju mlakonjom, a ponekad ga i istuku za prevenciju. Prijatelja Luka gotovo da i nema, osim jednog – Pavla.
„Ništa, odrast ću, – misli tada Luka, – i sve će to prestati. Odrasli su pametni. Ne daju glupe nadimke niti šamare besplatno dijele.“
O, kako li se varao…
*****
Sa šamarima u odraslom životu ipak stoji bolje. Nije uobičajeno u svijetu odraslih da ih dijele na lijevo i desno. Ali s nadimcima…
Kako god Luku nisu zvali: i iznemoglom, i bubom, i mladićem, i mišićem. On se, naravno, uvrijedi, ali problem je – ne zna dostojno odgovoriti. Jer uz Lukin neveliki stas ide ogromna stidljivost.
O, kako li mu ta stidljivost smeta. Čak i više nego neugledan izgled. Nove veze ne uspijevaju. Pa tako komunicira samo sa starim školskim prijateljem Pavlom, i s majkom dok je bila živa.
Godine prolaze, Luka radi kao skladištar u trgovini i o osobnom životu ni ne pomišlja, iako je trgovinski kolektiv devedeset posto ženski.
Samo što dame gledaju na Luku kao na nekakvog „sina puka“. Brinu se, štite ga, časte ga domaćom hranom. A kako? On je „jadni, mali“.
Uz to, do svoje četrdesete Luka ostaje potpuni siroče. Pa ga sažalijevaju dobrodušne žene…
Tako traje do onog dana kada upoznaje Zorku. Zorka je žena s velikim Ž. Ne primijetiti ju je jednostavno nemoguće!
U njoj se spajaju visok rast, izvanredne obline i glasan glas. Ona je veličanstvena!
Luka se bezuzvratno zaljubljuje. Boji se čak i prići. Tko je on za nju? Buha, blijedi moljac, molekula! Ali život ima osebujan smisao za humor. I, vođen time, odlučuje spojiti malog, stidljivog mlakonju i veliku, glasnu Zorku.
Način za to život odabire prilično izlizan, ali pouzdan. Koliko primjera gdje se spasitelj zaljubi u spašenog? Mnogo! Pa i Zorka jednom ima priliku spasiti Luku…
Dogodilo se ovako. Luka stoji u redu na blagajni. Na blagajni sjedi veličanstvena Zorka. Luka blijedi, crveni, nervira se, premješta iz ruke u ruku paket kefira.
Odjednom se iza njega pojavljuju dva mlada mangupa s par boca pića, guraju ramenom mršavog Luku:
– Bit ćeš iza nas, čika. Žurimo, – baci jedan.
Svakog drugog dana Luka bi ih šutke propustio, ali samo ne danas. Jer u njega gleda sama Zorka!
– Dajte, ljudi, u red. I ja imam ručak koji neće čekati, – zacvili on.
– Ne prži! Rekli smo: bit ćeš iza nas, znači iza nas! – jedan od mladića već stavlja svoju bocu na traku.
Drugi se za uvjerljivost okrene i lagano gurne Luku u prsa:
– Drži distancu, čika!
Luka pocrveni, otvori usta, ali njega preduhitre:
– Po redu! – zagrmi Zorka s blagajne. – I uopće, mladi ljudi, dajte svoje dokumente! Možda vam uopće ne smijem prodati alkohol!
Lukini napadači postanu nervozni:
– Ma dajte, kod nas doma sedmero na klupi, a vi – dokumenti! – pokuša se našaliti jedan.
– Slušajte, „mladi očevi“, ne mutite mi pamet. Ili potvrdite punoljetnost, ili odšetajte kući mami i tati, – naredi Zorka.
Iza Zorke već se razbudio dosadni zaštitar iz dućana, Mato. Zato se „mladi očevi“, psujući u bradu, radije povuku.
– Kakvi li su to drski maloljetnici! – ljutito rekne Zorka.
A zatim pogleda Luku i već nježno doda:
– Daj, Luka, ja ću te naplatiti. A stvarno nećeš stići pojesti. A ti trebaš jesti, premršav si. I ovi balavci te napadaju.
– Hvala… – promrmlja Luka.
Želi propasti kroz pod.
„Sad više nemam ni slabe nade da će me Zorka pogledati. Baš sam se morao ovako osramotiti. Prestrašio se balavaca! Iako otkud sam znao da su balavci, ovako su krupni!“ – muči se Luka.
Ali ispada sasvim suprotno.
Od tog dana Zorka se prema njemu ponaša drugačije. Smješka se, koketira, nosi mu ručkove od kuće. Ostale trgovinske dame povlače se u stranu. Luka ne zna što je Zorka za to napravila. Samo jednom čuje kako šapću žene:
– Naš mišić sad je Zorkin trofej.
– Pa i neka, pusti. Možda ga oženi za sebe, pa tamo, vidiš, i ugoji kako treba.
Luku titula trofeja ne uzrujava previše:
„Znači, ja sam joj drag! – zaključi on. – Znači, ona me cijeni. A tamo je i do ljubavi jedan korak. Za sada moja ljubav dosta. Dosta će za dvoje.“
Ta misao potakne Luku na odlučne poteze. I, stisnuvši grlo svoje stidljivosti, on ipak pozove Zorku na spoj.
Ona pristane. Riječ po riječ, sastanak za sastankom – započne romansa, a zatim odigraju i vjenčanje…
Samo što obiteljski život razočara Luku. Zorka se odmah postavi za glavu obitelji. I sve bi bilo u redu, samo što Zorka tu glavu zamišlja vrlo osebujno.
U njezinom shvaćanju, on ne mora samo sve odlučivati i kontrolirati, nego ima i puno pravo odgajati i kažnjavati.
O, koliko puta Luka dobije od nje za najmanji prijestup. Ili luster nije objesio kako treba, ili pod loše obrisao, ili tanjur za sobom nije oprao…
Luka trpi. On, unatoč svemu, voli svoju spasiteljicu Zorku. I jako želi da i njega vole. Nada se da sve može biti drugačije. Evo, naviknut će se i živjeti duša u dušu.
Iluzije, kao i ostatke ljubavi, izbije iz Luke jedan jedini šamar.
– Štetočino, mlakonjo, iznemogli! – psuje Zorka te večeri. – Možeš li išta napraviti normalno? Šutiš? A trebao bi! Reci mi gdje da nađem drugu takvu šalicu?
Ova je bakina, stara, moja omiljena. Ruke su ti krive, ni suđe oprati ne znaš! Eh, jedva te podnosim…
Luka ne stigne odgovoriti. Kad Zorki nestane riječi, prijeđe na djelo! Ruka joj je teška.
Ali čim se Luki razbistri u glavi, shvati: „Vrijeme je za rastanak! Dosta mi je batina iz djetinjstva!“
Uz svađe i viku se rastanu. Luka se ponovo razočara u ljude i da sebi zavjet da se više nikad neće zaljubiti…
Kleopatu život također bije. I to potpuno nezasluženo. Ona je čudo kako lijepa – crna, duga, velika. Čak dvanaest kilograma sreće!
Samo što iz nekog razloga nitko ne treba toliko sreće. Zato Klepa luta iz ruke u ruku…
Prvom vlasniku ne sviđa se njen izgled:
– Ovo je nekakav križanac jazavčara, možda super-jazavčar! Ukratko, nevalja. Ne ide. Nikad nisam sanjao o mješancu.
Zato je vrlo brzo prebaci svom prijatelju.
– Kakva je to pasmina? Jazavčar-velikan? – našali se ovaj. – Zdrava! Mama vjerojatno s basetom sagriješila. A lajanje! Odlično, čuvat će vikendicu.
Ali čuvanje Klepi ne uspije. Da, glas je bas, prijeteći. Ali laje Klepa ne kad vidi potencijalne neprijatelje i kradljivce vlasnikove imovine, nego kad Bog na dušu stavi.
– Glupa si ti pseto, – grde je. – Praznolajka! Ždereš puno, čuvati ne znaš. A uništila si sve cvijeće i prekopala travnjak. Treba ti drugog vlasnika tražiti.
S mukom, ali novi vlasnik se nađe. Točnije, vlasnica. Starija, u svakom pogledu ljubazna, samo vrlo spora. Klepa si obeća da će biti dobar pas. Ali opet ne uspije…
Kleopatra, doduše, ne vidi osobitu krivnju u tome. Pa, nije se suzdržala jedanput, trgnula za mačkom, povukla povodac jače nego što treba, vlasnica padne.
Ali Klepa nije iz zlobe – instinkti. I vlasnica se izvuče s lakim strahom, hvala Bogu. Je li to razlog za rastanak? Ali ljudi su neshvatljiva stvorenja.
– Ne mogu se nositi s njom! – žali se oborena vlasnica nekome telefonom. – Život mi je drag. Smjesti je negdje. Inače ću je pustiti na ulicu.
I taj netko, očito, potrudi se. Klepa dobije obitelj. Pravu obitelj od tri osobe: muškarca, ženu i dijete.
– Kleopatra, nemoj dirati Andreja! – naredi muškarac-vlasnik. – Inače ćeš dobiti batina.
Klepa i ne namjerava dirati malog čovjeka. Ali mališan ima svoje planove o psu:
– Bit ćeš konj, – izjavi četverogodišnji Andrej i pokuša zajahati Klepu.
Ona se izvlači i reži. Da, velika je, ali za konja ne vuče.
Andrej se ljuti i plače. Vlasnica-žena se srdi i psuje. Vlasnik-muškarac maše remenom. Klepa se skriva. Tada vlasnik-muškarac pocrveni, viče i prijeti da će Klepu dati u azil…
Nepoznato kako bi ovo završilo, ali jednog dana vlasniku-muškarcu dođe prijatelj. Klepa tad izađe ispod kreveta da vidi koga su doveli.
Prijatelj vlasnika je mali, mršavi muškarac po imenu Luka.
„Nekakva mlakonja, – pomisli Klepa. – Moj je puno krupniji. Vjerojatno je i ovaj čovjek nevaljao, baš kao i ja.“
– Bok, sto godina nisam bio kod tebe, Pavle, – Luka zagrli Klepinog vlasnika. – Vidim, opet si nešto nabavio. Psa si uzeo? A ja sam se konačno rastao od žene.
– Čestitam, odavno je trebalo! A ja bih se rado „rastao“ od ovog psa. Sto puta sam požalio što sam ga uzeo, – uzdahne Pavle. – Neodgojen, zao, reži na Andreja, a kad ga počneš grditi, skriva se ispod kreveta. Ukratko, mislim ga dati.
– Ma što pričaš? Zašto odmah dati? – Luka sa suosjećanjem pogleda Klepu. – Neodgojen, kažeš. A jesi li ga odgajao? Grditi i kažnjavati nije odgoj.
Treba ga kinologu. Ja, doduše, nisam ljubitelj pasa… Ali mene su također pokušavali grdnjom i šamarima preodgojiti – nije uspjelo.
– Kakav kinolog, Luka? Ja nemam vremena za obitelj, radim kao konj! Ženi također nije do toga…
Slušaj, kad si već tako pametan, možda uzmeš našu Kleopatu? – dosjeti se Pavle. – Sad si sam, slobodan. Odgajaj koliko ti duša želi. A što? Radi ideja. Svi su sretni: i mi, i Klepa, i ti!
– Ja bih uzeo, samo hoće li pristati? Ona je vjerojatno navikla na vas? – Luka upitno pogleda Klepu.
„A meni se on definitivno sviđa, – pomisli Klepa. – Razmišlja pametno, nema djece, koliko shvaćam, i sam je nestandardan. Znači, brže će me razumjeti od drugih! Trebam pokazati da sam za!“
I ona dvaput mahne repom.
– Gledaj, nije protiv! – obradova se Pavle. – Nadajmo se da ćeš se s njom nositi. A tamo, možda na nekom psećem igralištu sretneš svoju sudbinu.
– To nemoj. Dosta mi je, – otrese se Luka.
Večer istog dana on i Klepa odu kući zajedno…
Ispada da je nositi se s Klepom mnogo lakše nego s bivšom ženom. Ona ne zločesti, ne viče zbog gluposti, a kamoli ne maše šapama.
Ako nešto ne shvati iz prvog puta, shvati iz drugog. Uz to, ona voli Luku! On joj je sve: prijatelj, vlasnik, cijeli svijet.
Zajedno idu u kinološku školu, šeću na igralištu, uče, igraju se, druže. I Luka je sretan što ga je sudbina te večeri potaknula da posjeti starog školskog prijatelja.
„Psi su sigurno bolji od ljudi, – misli Luka. – Klepa je tome izravan dokaz. Pametna, lijepa, poslušna. Pa, možda još nije sasvim poslušna, ali to se može popraviti.“
No, tako ne misli dugo. Ispada da i među ljudima ima izvrsnih primjeraka: dobrih, brižnih, odazivnih.
Samo što Luka ranije nije znao gdje se nalaze. A sada otkrije – na psećim igralištima takvih je puno. S mnogima se Luka upoznao zahvaljujući Klepi. S nekima se sprijateljio.
I, tko bi rekao: možda dođe dan kad se ponovo zaljubi u neku vlasnicu špica ili doge. Naravno, ne odmah. Ali Luka to ne isključuje.
